Šibenska deklaracija: Odraz stanja na ljevici

Nedavno potpisana “Šibenska deklaracija o uspostavi Ujedinjene ljevice” govori nam puno više o nedavnoj povijesti i sadašnjosti lokalne ljevice nego o njenoj budućnosti.

Ako ste nabrijani libertarijanac željan razonode, prosječan kolumnist hrvatskih dnevnih novina ili saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović – ako, drugim riječima, volite čuti dobar vic o ljevici i ljevičarima – onda je potpisivanje Šibenske deklaracije prava vijest za vas. Hoćete jedan o dokonoj ljevici koja u ljetnim mjesecima forsira aktivistički turizam, obilazeći festivale i tulume umjesto da se bavi ozbiljnim političkim radom?

Eno vam predstavnika četiri lijeve stranke kako potpisuju temeljni programski dokument na završnoj večeri FALIŠ-a: party zatvaranja tek što nije započeo, temperatura mora je idealna za dan ili dva kupanja. Možda jedan o salonskoj ljevici koja vječito docira i teoretizira, umjesto da napokon progovori jezikom narodnih masa? Eno vam u tekstu Deklaracije “kompradorski principi”, “kružna ekonomija” i “podatkovna demokracija”: ne znamo blagajnicu Konzuma ni radnika Uljanika kojima će srce brže zakucati kada čuju te kovanice.

Ili jedan o sektaškoj sceni na kojoj dva ljevičara osnivaju tri stranke s najmanje po četiri frakcije? Eno vam zaključna točka Deklaracije u kojoj Radnička fronta iznosi svoje “izdvojeno mišljenje”: niti dokument koji bi ljevicu trebao ujediniti, dakle, nije mogao bez zasebnih stavova.

Povijesna prtljaga

Ako se, s druge strane, na sve ovo smješkate kiselo, dobre su šanse da ste baš vi onaj stereotipni ljevičar iz vica: mrk i smrtno ozbiljan, spreman da potanko objašnjava zašto nijedna šala zapravo ne funkcionira. Poanta je, naravno, u poanti: točno tamo gdje vicevi završavaju, pravi problemi ljevice započinju. Lišena institucionalne podrške i korporativnih sponzora, crkvenog zaleđa i Bandićevih štandova, razgranate organizacijske mreže i osnovnih resursa, ona je lijepim dijelom osuđena na sveprisutnu festivalsku infrastrukturu pa onda tamo kači svašta: od teorijskih predavanja preko aktivističkog umrežavanja sve do, evo, političkog povezivanja.

Davno napuštena i zapuštena, suočava se sada s najrazličitijim posljedicama čvrstog, dvadeset i osam godina betoniranog nadstranačkog konsenzusa – inercijom nacionalne automitomanije, imperativima izvitoperenog domoljublja, korozijom javnih dobara, raspršenim eurointegracijskim iluzijama, metastaziranim lokalnim klijentelizmima – i na sve bi njih u kratkom roku trebala ponuditi jasne i uvjerljive odgovore.

U tih joj je dvadeset i osam godina radnička baza nepovratno razorena: urbani srednjoklasni podmladak društveno-humanističkog backgrounda danas je logična kadrovska okosnica. Povrh svega, tu je zahuktala konzervativna kontrarevolucija koja s lakoćom prodire kroz političke institucije i civilnodruštvenu opnu do jučer neupitnih građanskih vrijednosti, diktirajući tempo djelovanja. Ako Šibenska deklaracija, drugim riječima, izdaleka vuče na vic, to je još i najmanji problem. I najmanje što se za nju može reći jest da je vic uspio.

Tekst

A može se, na sreću, reći i ponešto više. Tekst Deklaracije evidentno stavlja u fokus ekonomske i socijalne teme, adresirajući probleme poput ekspanzije tzv. atipičnih oblika rada koje nijedna druga politička opcija na današnjoj stranačkoj sceni ne prepoznaje. Insistirajući na poluperifernom položaju države unutar Evropske unije pokazuje koliko su deplasirana uobičajena očekivanja da će spas hrvatske ekonomije doći odnekud izvana: to je ujedno i čvrsta početna točka za postupnu izgradnju kontranarativa sveprisutnoj liberalnoj pripovijesti o ekonomskoj odgovornosti pojedinaca, koja ionako samo prikriva slijepu vjeru u spasonosne intervencije evropskih fondova i stranih investicija.

Nasuprot takvoj mistifikaciji, upravo nova ljevica naglašava našu odgovornost i poziva da stvari preuzmemo u svoje ruke: odatle temeljna poruka o “povratku politike ljudima i ljudi politici” iz koje se konzekventno izvode prijedlozi radikalnije demokratizacije institucija na svim razinama, od ustroja političkih stranaka do mehanizama demokratskog predstavljanja i uspostave vlasti. Zahtjevi za osnaživanjem prava žena i LGBTIQ zajednice, obrazovanjem koje će biti dostupno svima, poticanjem nezavisne kulture i promocijom amaterskog i rekreativnog sporta spadaju u standardan repertoar suvremene lijeve politike: spominjanje crkvenog poreza i lažnih ratnih veterana dokazuje da se hrvatska ljevica neće ustručavati frontalnog okršaja s najprivilegiranijim, najmoćnijim i najagresivnijim društvenim igračima.

Poseban naglasak na aktivnoj, mirotvornoj i solidarnoj vanjskoj politici ide pritom uz dlaku defoltnoj euroatlantskoj servilnosti lokalnih političkih elita, nudeći još jedan dokaz da ljevica Hrvatsku zamišlja neusporedivo snažnijom i samostalnijom od onih političkih opcija kojima je do hrvatske snage i samostalnosti navodno neobično stalo. Ukratko, programska platforma Šibenske deklaracije na prvi je pogled zaokružena, ambiciozna i dosljedna u mjeri u kojoj ovakav politički dokument to može biti. I čini se da nema mnogo aktera na hrvatskoj ljevici koji se s njom ne bi složili.

Kontekst

Toliko o tekstu: što je s kontekstom? Njega presudno obilježava medijski spektakl svakodnevnog samoozljeđivanja SDP-a, pa je i srednjostrujaško novinarsko predstavljanje Deklaracije očekivano krenulo u smjeru potrage za legitimnim nasljednikom prethodno upokojenih socijaldemokrata: odluka ljevice da se jasno distancira od takve uloge dobra je koliko i jednostavna u trenutku kada čak i najdalja asocijacija s putujućim cirkusom Davora Bernardića djeluje isuviše toksično.

Svejedno, krah SDP-a iz lijeve je perspektive dobrodošao jer širi horizont glasačkih očekivanja, a bonus je što ga do sada nisu uspjele iskoristiti krajnje neuvjerljive centrističke opcije. Tempiranje Deklaracije lijepo se uklapa i u logiku izbornog kalendara, ostavljajući dovoljno vremena do sljedećih parlamentarnih izbora, uz priliku da se oni evroparlamentarni naredne godine iskoriste kao pokazna vježba. Uostalom, i mjesto radnje je – mimo viceva o festivalskom turizmu – sjajno odabrano: grad s jasnom antifašističkom tradicijom i potentnim aktivističkim prezentom odmaknut je od državnih i regionalnih centara taman toliko da osigura primjerenu binu za kolektivni ulazak s političke margine, a nastup pred punim trgom, na otvorenom, uz smijeh, viku i dobacivanje, pravi način da se bina iskoristi.

Ništa čudno što je predstavljanje Deklaracije novoj, ujedinjenoj ljevici donijelo točno ono što je očekivala: medijsku vidljivost daleko višu od njezinih trenutnih kapaciteta, pri čemu joj je nesebično pripomogao i jedan mali desničarski politički trol.

Dobre i loše vijesti

Vijesti su, sve u svemu, dobre, a loše je što su to ujedno i sve dobre vijesti. Jer Deklaracija, jasno, ne rješava nijedno od ozbiljnijih pitanja političke organizacije na ljevici: ona je samo pismo dobrih namjera i kratkotrajna ulaznica u medijski mainstream. Zato ju je uputno čitati točno na pola puta između neumjerenog optimizma i vicmaherskog sarkazma, u pouzdanom realističnom ključu. Realistično je što među potpisnicima ne nalazimo stranku Zagreb je naš, koncentriranu na gradske probleme, jer se ovakav iskorak mora činiti suviše riskantnim nekome s iskustvom dugogodišnje, mukotrpne izgradnje aktivističkih organizacija.

Realistični su grubi šavovi između ekonomskih i svjetonazorskih tema u samom tekstu Deklaracije jer ljevica sve do sada nije našla način da ih elegantno poveže. Realistična su i sitna kolebanja između sistemskog shvaćanja poluperiferne ekonomije i insistiranja na tome da Hrvatska predstavlja anomaliju čak i među perifernim državama.

Dakle, s onu stranu prenapuhanih medijskih očekivanja, folklornih desničarskih provokacija i više ili manje uspjelih viceva, Šibenska deklaracija je stoga uglavnom vjeran odraz sadašnjeg stanja na ljevici, u kojem se iole pažljivijem čitanju brzo otkrivaju sitne programske napukline, kontradikcije i raskoraci. Ali to ionako nije najvažnije: brzinom kojom je ušla u srednjostrujaške medije iz njih će ishlapiti, a značaj može postići samo ako se od temeljnog dokumenta ujedinjene hrvatske ljevice uskoro pretvori u jednu od fusnota njezinoga razvoja.

 

bilten