Stotinu pitanja otvorila je ova priča o Josipu Perkoviću. Samo ono najvažnije nije postavio nitko. To najvažnije pitanje glasi ovako. Ako je Perković doista zlikovac, kako tvrde u HDZ-u, a pogotovo u praktički legaliziranoj klerofašističkoj desnici unutar te stranke i izvan nje, je li onda barem djelomično bio zlikovački i Domovinski rat, čiji je on bio istaknuti sudionik? Ili čak jedan od najistaknutijih sudionika. Nešto od ovoga da se iščitati iz poznate bijesne replike Zorana Milanovića HDZ-u: „Tjerali ste lisicu, istjerali ste King Konga.“ Ali nitko ne zna tko je taj King Kong, i može se samo nagađati da bi to mogao biti glavom Tomislav Karamarko, koji je imao priliku u svoje vrijeme stati na rep Perkoviću, što nije učinio. No zato se pouzdano zna da je hrvatski premijer među zadnjima koji bi postavio spomenuto pitanje: ako je, ponavljam, Perković zločinac, je li onda razmjerno njegovoj ulozi u ratnim devedesetima bio zločinački i Domovinski rat u kojem je sudjelovao?
Umjesto tog pitanja, slušamo sijaset drugih, od kojih su neka i relevantna, ali ipak ne kao ovo. Relevantno je, recimo, pitanje da ako Njemačka pod sasvim istim okolnostima kao u ovom slučaju odbija izručiti svoje građane drugim državama (Poljska), zašto bi onda Hrvatska izručila njoj Perkovića? Ali na ovo se uvijek može odgovoriti tako da je načelo reciprociteta u ovim stvarima loše načelo. Pa ako bi, ne znam, hrvatska manjina bila proganjana u nekoj zemlji, to hrvatskim vlastima ne daje pravo da progone nacionalnu manjinu te zemlje u Hrvatskoj. Relevantno je i pitanje zašto bi Hrvatska izručivala svoje obavještajce ako to ne pada na pamet, recimo, Sjedinjenim Državama ili Izraelu, koje slove kao sasvim demokratske zemlje. Ali i na to se može odgovoriti da, koliko god bile demokratske, te zemlje slove i kao predvodnice tzv. državnog terorizma, pa bi svakoj zemlji, uključujući i Hrvatsku, bilo bolje da potraži neke bolje uzore. Na mnoga se pitanje, eto, može odgovoriti, ali ono glavno koje smo ovdje otvorili nitko ne postavlja, iako ono, razumije se, visi u zraku, ali sve nade da će ova zemlja dovoljno sazreti da mu bude dorasla propale su. To jednostavno nikoga ne zanima.
Jedini koji je sada zainteresiran da se o tome nešto kaže je sam Perković, ali samo zato da se osveti i priprijeti svojim progoniteljima. Pa je tako na napade Vladimira Šeksa uzvratio da je skupio „neke dokumente“ o njemu, ali je odgodio njihovu objavu jer, veli, sada ima važnijih briga i ne može rasipati snagu na to. Pravi je razlog, naravno, nešto drugo. I njemu je jasno da se nije pametno igrati lokotom zaključane istine o Domovinskom ratu, jer su čuvari te zaključane istine ne samo oni koji bi ga prvim avionom poslali u Njemačku, nego i oni u koje se vruće uzda da to ne bi napravili. A što je, ajde da i to napokon kažemo, ta istina? Pa istina o Domovinskom ratu je da to nije bio samo rat za oslobođenje zemlje, nego i rat koji je iskorišten za progon najveće nacionalne manjine, srpske, te za ušutkavanje svih onih koji su se tome suprotstavljali, ili se sumnjalo da će se suprotstaviti. Je li i Perković dio ove priče? Itekako. Jesenas je na stranicama ovog tjednika objavljeno iscrpno svjedočanstvo logoraša iz Kerestinca, bivšeg majora JNA, Dobroslava Gračanina, koji je tužio Perkovića za brutalno premlaćivanje i lomljenje rebara. Ali tužba je ostala u ladici Državnog odvjetništva i Perković nikada nije krivično gonjen.
Nije ni nitko drugi. U popratnom tekstu mogli smo pročitati da su hrvatske tajne službe ostavile za sobom vidljive tragove i u brojnim drugim zlostavljanjima, deložacijama, otmicama, ubojstvima,ali tim tragovima nitko se ne bavi niti nekoga zanimaju. Uostalom, zašto i bi kada je pristup otpočetka bio dijametralno suprotan. Iz zatvora se puštalo i najokorjelije kriminalce kako bi ih se uvrstilo u hrvatske ratne postrojbe. Od iste Njemačke koja sada traži Perkovića diplomatski je izmoljeno puštanje na slobodu osuđenog ubojice koji zatim nije ovdje doslužio kaznu. Iz bijelog svijeta dovlačeni su legionarski i slični „psi rata“ da se uključe u sveti oslobodilački rat. Na osnivačke sabore HDZ-a puštani su politički emigranti bez potrebnih osobnih dokumenata… Sve to i koješta sličnog ulazi u saldo Domovinskog rata, za koji je zato naivno povjerovati da su u njemu masovna ubojstva i još masovniji etnički progoni bili neželjena usputna posljedica. Sasvim suprotno, to su bili neki od njegovih glavnih ciljeva, što potvrđuje i činjenica da za najveća od tih zlodjela nitko nije odgovarao pred hrvatskim sudovima, a odnedavno je isti kriterij počeo primjenjivati i Haški sud.
Eto, i to je priča o Perkoviću. Spomenuti krugovi u HDZ-u i oko njega htjeli bi ga rastaviti na dvije polovice i osvetnički se iskaliti samo na prvoj, udbaškoj, a drugu zaboraviti. Na isti način ponašaju se i katolički biskupi kada u voditelju Ureda za zatočene i nestale Ivanu Grujiću odjednom počinju prepoznavati bivšeg udbaša. A zaboravljaju da je on sadašnju dužnost obavljao i u Tuđmanovo vrijeme, kada se o tome nisu usudili govoriti, te, što je još gore, u vrijeme kada su na njegovim spiskovima evidentirani samo nestali Hrvati. Za Srbe tu nije bilo mjesta, iako je broj nestalih među njima gotovo isti, a s obzirom na udio u stanovništvu čak i veći. Prema tome, oni koji mašu Perkovićem kao šifrom za teška politička ubojstva, neka samo izvole nastaviti, ali ta šifra ne vrijedi samo za vrijeme do devedesete godine prošlog stoljeća, da bi nakon toga prestala važiti. To se jedno od drugog ne može odvojiti. Zato, kada se Karamarkova stranka, katolički kler i ostali natječu oko toga tko će više demonizirati ovog bivšeg visokog dužnosnika Udbe, tko zna jesu li uopće svjesni što zapravo rade.
Jer što se više ocrnjuje Perkovića, više se demaskira i Domovinski rat, u kojem on, ponavljam, nije bio nikakav zavrbovani šarafić, nego vrlo istaknuti sudionik. Toliko istaknuti da se bez uloge koju su obavili takvi i slični ne može razumjeti zašto je taj rat imao, uz oslobodilačku funkciju, i još jednu, koja je figurirala ništa niže od prve. Njome se Tuđmanova Hrvatska, uz prešutni pristanak opozicije, oslobodila onih koje je smatrala etničkim balastom nezavisne hrvatske države, a nerijetko jednako brutalno i onih koji su u tome vidjeli nekakav problem. Kraj priče.
Izvor: novosti
