Prije manje od godinu dana njegov lik je bio stalno na naslovnicama novina koje su uvijek iznova ponavljale rezultate ispitivanja javnog mijenja, po kojima je Ivo Josipović, najpopularniji političar u Hrvatskoj.



Ako se vratimo u nešto dalju prošlost, primijetit ćemo kako Josipović nije prvi „najpopularniji političar“ kojeg su poput neke estradne zvijezde stvorili mediji. Recept postupnog uvjeravanja narodnih masa u nečiju popularnost, pokazao se uspješnim i u slučajevima Stjepana Mesića pa i Ive Sanadera. Pritom, posebno zanimljiva je činjenica da svi oni nisu trebali raditi mnogo kako bi im rasli postotci. Dapače, što su manje radili, bili su popularniji.

Mesić je tako u prvu predsjedničku utrku ušao kao totalni autsajder a izašao kao veliki pobjednik. Potpora mu je rasla shodno pisanju medija koji su mu dali apsolutnu podršku. Bez njihove projekcije rezultata, sami rezultati bili bi zasigurno drugačiji, ali u tome i jest bit demokracije u nas. Radi se o kontroliranom procesu u kojem se birače prije svega uvjeri u tezu kako je glas za one koji po tim istim medijima imaju slabe šanse, glas koji je ili bačen, ili darovan suprotnom taboru, pa zato velika većina uvijek bira protiv nekoga a ne za nekoga ili nešto.Licemjeran je to glas, lišen bilo kakvih istinskih uvjerenja i svjetonazora i zbog te ravnodušnosti, spremni smo glasati za svakoga koga nam serviraju, naravno uz uvjet da je dobro zapakiran u boje i priču, koja nam je više ili manje prihvatljiva. Svjestan svega ovoga, bivši predsjednik je uspijevao balansirati između umirujućih, uljudnih javnih nastupa i tajne kontrole medija, pokazujući naciji jedno bezopasno, gotovo nevino lice, ispod kojeg se skrivalo mnogo toga, među ostalim i nezdrava pohlepa za novcem i utjecajem. Ipak, počinio je nekoliko grešaka, ali samo jednu fatalnu. Stavio je sebe, Ivu Josipovića, ispred sustava koji ga je stvorio, i kojem je i on sam, htio si to priznati ili ne, godinama poslušno služio.Nije nikako mogao shvatiti odnosno prihvatiti kako su svi oni epizodisti koje se po potrebi, miče, vraća ili čak trajno briše s političke karte te da usprkos visokom rangu, kao ni bilo tko drugi, nije nezamjenjiv. Na neki način, Ivo Josipović je u nekom trenutku umislio kako je on stvarni političar, u stvarnoj državi, sa stvarnom demokracijom i zbog te je zablude popušio prvo izbore, a onda i javni te politički značaj. Kad običan mali građanin izgubi posao i poslovni kredibilitet onda on postaje socijalni slučaj, alkoholičar, besprizornik koji se skriva od ovršitelja te srami pred vlastitom djecom i obitelji jer je luzer koji je propao u životu, ali kada političar padne na guzicu, onda on skoro uvijek sleti na mekanu kožnu fotelju.

Čačić je svojedobno  u Račanovoj Vladi nizao afere. Kasnije, zajedno s Milanović dijelio je moć u zemlji, samo nitko ne postavlja pitanje, zašto ga je Milanović uopće stavio u Vladu, ili zašto je pristao na takvu podjelu moći? Pa zato jer nije imao izbora, pošto su sustav odnosno udbaški mentalitet i veze jači  od svakog pojedinca. Josipović je uspio godinama graditi u javnosti sliku koja je suprotna od Čačića, te je stvorio privid bliskosti s takozvanim malim čovjekom. Sad kad se iluzija raspala, sve su opcije otvorene pa tako i naizgled neprirodni savezi poput Čačića i Josipovića, a u istoj ekipi su valjda i Karamarko te vječni Bandić.

Ako ćemo pravo, ne postoji više ekipa, niti nekih ključnih razlika u političkim uvjerenjima, zato što ih ti ljudi niti nemaju. Radi se o pljački koja traje desetljećima u kojima se jedino mijenjaju operativci te popunjavaju redovi novim kadrovima. Dobar primjer za to su i ti famozni „Zokijevi mladi lavovi“.
Pojavom Živog zida, javila se nada o tome da u ovoj državi ipak postoji politička snaga koja se bori za sve građane ali ta je nada propala kada je taj pokret odnosno stranka pokazao svoje pravo oportunističko lice, bez prave socijalne empatije uz sveprisutni totalitarizam, apsolutno neznanje,  pa i kult ličnosti stvoren oko Sinčića i Pernara. Mediji su kao korektiv samovolji struktura potpuno podbacili, demonstrirajući manjak morala i pameti te danas možemo slobodno reći, kakvi političari, takvi novinari i mediji. Mogao bih dalje nizati zbog čega je svaki izbor koji nam se nudi, kao i svi izbori, samo predstava s unaprijed spremnim scenarijima za svaki mogući ishod, ali nema to svrhe, sve bi ovo trebalo biti jasno i najvećoj budali u zemlji, pod uvjetom da je spremna suočiti se s istinom.

Dok pišem ovaj tekst, epizodisti u Vladi i ministarstvima počeli su kroz razne kombinacije masovno mažnjavati lovu, jer se boje, ne toliko gubitka izbora, koliko gubitka vlastite fotelje. Zbog toga se brzopotezno  otima i krade novac kako bi se osiguralo sebe i svoje potomstvo. U slučaju da se paničarenje pokaže bespotrebnim, nema veze, lova neće propasti, a ako su bili u pravu, bar će se na rezervne pozicije povući svaki važniji igrač s par milijuna eura.
Tako je to kod nas. Neovisno o rezultatima izbora, političari u Hrvatskoj uvijek pobjeđuju. Baš kao što i mi, uvijek gubimo.