Komu je to odjednom, iznenada, ničim izazvano, palo na pamet da se u glavnim gradovima zemalja članica tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo hitno očiste davno već zaboravljena atomska skloništa u podrumima velikih zgrada!?
Komu je to odjednom, iznenada, ničim izazvano, etc. palo na pamet – ako se ipak ne radi o tajnoj Plenković–Banožićevoj direktivi iz Banskih dvora i s Krešimirova trga posredovane također konspirativne direktive „drage Ursule“ i „dragoga“ Charlesa“ da se u glavnim gradovima zemalja članica tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (povijesno, doduše, uvijek kao kolonija i topovsko meso u tuđim ratovima, sic transit) – hitno očiste davno već zaboravljena atomska skloništa u podrumima velikih zgrada!? Kako bi, je li, bila u svakom trenutku dana i noći pripremljena za prihvat uokolnog žiteljstva. Iako „nuklearnoga trećeg svjetskog rata neće biti“, a „RH je na pravoj strani povijesti, siguran pod NATO-ovim proturaketnim kišobranom kolektivne obrane“ (čl. 5. sporazuma) te dodatno zaštićenog neba od neki dan brišućeletećim tzv. night patrolling (Mario Banožić, sic transit) Rafaleima i F-šesnaesticama. Taj Banožićev, lijepo „neohrvatski“ formuliran inače loš engleski, tzv. night patrolling koji valjda ni metaforički nema veze s promašenom američkom komedijom „Night Patrol“ (1984.) Jackie King, navodno je dogovoren, što reče predsjednik Republike, uz konjak i cigaru na francuskom nosaču aviona Charles de Gaulle što se ovih dana proturuski muva po dubrovačkom akvatoriju.
Panika je uvijek kontraproduktivna. Tim više, jer nuklearnog armagedona neće biti. Ma koliko bili uistinu blesavi aktualni gospodari života i smrti na Plavom planetuDobro, vjerovati je premijeru Andreju Plenkoviću koji se jako bio naljutio, jer da ne puši ni cigarete, kamoli cigare, niti pije ikakvu, pa ni plemenitu francusku žesticu, što sva ta verbalna komedijanja bockavim dosjetkama skupa nemaju blage veze – ili itekako imaju, vrag će znati!? – s akcijom čišćenja i uređivanja atomskih skloništa za ponovnu uporabu. Nakon, je li, pobjedničkih vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine i potom tzv. mirne reintegracije istočnog kraka zapadnobalkanskog kiflića atomska su skloništa – dalekovidna obrambena baština bivšega tzv. socijalističkog mraka – prenamijenjena, zapuštena i zaboravljena baš kao i jedna od najvažnijih obrambenih krilatica bivšeg režima zajedničke 24-milijunske države: „Živimo kao da će sto godina biti mir, pripremajmo se kao da će sutra biti rat“.
Nakon ljeta 1995. godine, pa ekspresnog ulaska Bijedne Naše u NATO 1. travnja 2009. (HDZ je izigrao političke zahtjeve za referendumskim izjašnjavanjem građana lažnom tvrdnjom da se time ne dira suverenitet RH) i 1. srpnja 2013. u EU, također bez referenduma (samo na osnovi vladinih tvrdnji o ispitivanjima javnog mnijenja: više od 55 posto građana navodno je bilo za priključenje Uniji; uzorak jedanput 600 anketiranih, najčešće 1300 do dvaput 2800), atomska su skloništa postala skladišta kojekakve/koječije stare krame ili nekakve/nečije robe, dodatne prostorije po volji kućepazitelja, odaje za uzgoj gljiva, smočnice, neke čak ilegalni stambeni prostori za iznajmljivanje, etc. Rijetko gdje su skloništa ostala u svojoj temeljnoj namjeni, očišćena nakon uporabe za zračnih uzbuna tih ratnih 1990-ih godina i stavljena pod ključ ne bi li jednom opet poslužila svojoj svrsi. I sada, iznebuha, neki tv-mediji s nacionalnom koncesijom donose cijele reportaže o pripremanju atomskih skloništa za – zlu ne trebalo!? Sijači atomske panike!? Itekakvi. Rat u Ukrajini rasplamsao se do zastrašujućih humanitarnih razmjera. Ruski predsjednik i gazda vojne invazije Vladimir Vladimirovič Putin izravno spominje nuklearni odgovor SAD/NATO-u i „partnerima“ procijeni li da su „ugrozili opstanak Ruske Federacije“. Ma što to značilo, a jamačno ne znači ništa dobro.
I što sada? Hitno u podzemlje čistiti atomska skloništa, ako se još uopće dadu privesti temeljnoj namjeni. S obzirom na već poslovičnu impotenciju lokalnih samouprava i tek papirnati sustav tzv. nacionalne sigurnosti koji se ni slučajno ne dâ usporediti, recimo, sa sustavom NNNI (Ništa nas ne smije iznenaditi) iz doba tzv. socijalističkog mraka, čiji su plod među inim i – atomska skloništa. U svim većim urbanim sredinama. Dokazanim već polit-medijskim apologetima tzv. teorija zavjere i sijačima panike – sada, eto, atomske, sic transit – zapravo mnoge okolnosti u trokirajućoj državi idu na ruku, pa stručnjaci za mentalno zdravlje ne žale truda reagirati u medijima na rastući plimni val masovnog straha i neizvjesnosti… Dok u Ukrajini bjesni rat, a milijuni izbjeglica se prelijevaju u susjedne zemlje, desetak tisuća i u RH, u Zagrebu pada 14-metarski, šestotonski sovjetski dron Tu-141 Strizh pod prozore prvog paviljona Studentskog doma „Stjepan Radić“. Nitko ne zna čiji je i zašto je poslan u Zagreb. Znâ se da je doletio iz Ukrajine te (ne)primijećen i neoboren jednosatnim preletom triju NATO-ovih zemlja i padom u glavni grad treće osramotio tu alijansu i njezin proturaketni tzv. sigurnosni ementaler-kišobran.
Zemlja koja radi tuđih baba zdravlja glumata drčnog pjetlića u sukobu svjetskih sila, građanima nabija stresove bolnim sakaćenjem životnog standarda, mira i sigurnosti u svom domu, a stranim turistima obećava med i mlijeko, nije pogodno odredište za doći na ugodan/bezbrižan odmorA onda komedija na nevelikom krateru: premijer Plenković i ministarsko-policijsko-vojna svita tapkaju po cca kubik-dva izrovane zemlje, važno se poglédaju i izmjenjuju komntare, čude se dronovu padobranu u krošnji obližnjeg drveta, fotografiraju pametnim telefonima… Policijskim trakama naširoko je zabranjen prilaz „nezaposlenima“, sic transit. Neki likovi s detektorima za mjerenje radijacije muvaju se uokolo. Zakrabuljeni u ABK skafanderima ostavljaju dojam malih zelenih koji su došli provjeriti učinak svog testiranja ljudskog roda. Uokolo sva moguća inženjerijska tehnika kao da je ruski supersonični projektil upravo pogodio studentsku zgradu. Dramatične premijerove i izjave njegovih iz vrha državne vlasti iz sata u sat pobijaju jedna drugu. Dojam je da nitko od njih nema pojma ni o čemu bitnom – uključujućii sami vrh NATO-a i glavnog tajnika Jensa Stoltenberga, koji ne zna ni dan kada je Tu-141 Strizh bubnuo u Zagreb – jer da su Plenković, ministar obrane Banožić i niži im trbuhozborci, pa i dobar dio novinara znali što i zašto govore, ne bi se sramotili tvrdnjama o naoružanom dronu, letećoj bombi teškoj 40 i ubrzo 120 kilograma, etc. Premijer ne bi komedijaški mahao fotografijom nekakvih gelera, „dokazom“ da je studentima pod prozorima eksplodirala bomba, a neki prorežimski navodno vojni ekspert u civilu, karakteristična govora iz pasivnog kraja susjedne države – valjda pretplaćen komentirati na jednoj televiziji s nacionalnom koncesijom – ne bi govorio da je ista ta bomba malo eksplodirala na površini (te je krater neznatan?), a punom snagom pod zemljom (gdje nije pronađen nikakav „balon-krater“). Bit će, je li, da je na površini eksplodiralo onih 40, a pod zemljom 120 kilograma TNT-a, sic transit!? Ili samo 20 posto, manje ili više, od bilo koje kilaže?
Da se, je li, od jezika ne pravi lopata i ne čini sprdnju od „vojnih znalaca“ koji zbog anemije ili još uvjerljivije „boljke“ nisu služili vojni rok – pa nisu ni dužni znati rastaviti automatsku tzv. srbijanku od par dijelova, kamoli razumjeti se u dronove i bombe koje mogu istodobno eksplodirati više puta, sic transit – pobrinula se dva tjedna nakon pada sovjetskog drona u Zagrebu najveća policijska forenzička institucija Centar za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“. Protivno tvrdnjama premijera Plenkovića i njegovog ministra obrane Marija Banožića, vještačenjem na ostatcima letjelice nisu pronađeni tragovi eksploziva, što će reći da se nije radilo ni o kakvoj bombi. No, premijer i ministar i dalje kao Maksim po diviziji, ako oni kažu da je doletjela i eksplodirala bomba, pa makar i tzv. krmača, ima biti – bomba. I točka. Zato se forenzički i kemijski nalaz vještačenja ostataka letjelice držao podalje od oka javnosti? A riječ je o nalazu kao javnom dobru, ne o privatnoj premijerovoj volji koja u pozitivi jest javno dobro, a u negativi nije. „Vidjeli smo da su se neki ljudi, prije svega ministar i premijer, razmetali dijagnozama, a praktički rendgen nisu ni upalili“, ironizirao je predsjednik RH Zoran Milanović. NATO-ov politički šef Stoltenberg, potpuno neupotrebljiv u objavljivanju istine koju bi morao znati prije/bolje od ikoga, također nije na Plenkovićevoj valnoj dužini: „Indicije koje imamo zasad o padu drona u Hrvatskoj govore da to nije bio naoružani dron ni oružani napad“.
Premijeru Andreju Plenkoviću je zbog nečega – jamačno ni sâm ne znâ zašto – potrebno da preostalih, je li, još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijuna građana tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene vjeruju kako je netko, a valjda Rusi ili Srbi, tko bi treći, zavjerenički bombardirao Zagreb, pa neće žaliti odbiti od već gladnih usta svoje djece i još koju lipu eda bi on i nesposobni mu ministar Banožić tu lipu odnijeli na noge gazdama u SAD/NATO/EU-u za kupnju dodatnih količina oružja. Američkog, dakako, pa makar opet second hand kakvoće i vrijednosti za koje Banožić nije u stanju ni izgraditi hangare niti kupiti uljane boje za prebojiti pustinjski, kaki obojene strojeve za ubijanje ljudi i razaranje njihovih domova. Treba uvjeriti, je li, gazde hrvatske državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti da je tzv. hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu bezuvjetno na raspolaganju tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo. I danju i noću, Dvadeset četiri sata dnevno i bilo gdje na globusu, čim se u zagrebačkim Banskim dvorima čuje tzv. aport-zvižduk s bilo koje od dviju bruxelleskih ili washingtonske adrese. Ljudi se boje rata, nestašice osnovnih živežnih namirnica, enormne skupoće, zamračenih prozora i automobilskih farova… Većina ih u Bijednoj Našoj još nije zaboravila olovne dane od 1991. do 1995. godine kada su sirene za zračnu opasnost više puta dnevno i noću izazivale stampedo prema skloništima, pa politički i ljudski neodgovorno/nemoralno dramatiziranje ionako lošeg ekonomskog i društvenog stanja u državi ratnom psihozom, izbjegličkom krizom, dodatnim naoružavanjem, zapaljivom retorikom u političkim izjavama i medijima, aktualiziranjem opet atomskih skloništa, etc. ne vodi ničemu dobrom. Dapače.
Činjenica je, međutim, da primjerno dobri potrošači, gosti iz Rusije ovoh ljeta neće doći na Jadran kao ni ruski milijarderi u hrvatske marine i skrovite uvale, jer ih Bijedna Naša – „solidarna“ na veliku vlastitu ekonomsku štetu sa SAD/NATO/EU sankcijskim direktivama – ne smije ugostitiMediji dnevno izvještavaju o tomu kako građani opet gomilaju kućne zalihe prehrambenih i inih proizvoda – najviše brašna, ulja, šećera, mesnih konzervi, tjestenine, soli, duboko smrznutog mesa, higijenskih artikala svake vrsti, vode za piće u bocama, etc. – jer se plaše opet rata, pogubnog utjecaja tzv. sankcija Ruskoj Federaciji, energetske krize, nestašica roba, inflacije i skupoće… Što ćemo jesti i piti budemo li morali tjednima ili mjesecima ostati u atomskim skloništima? Što će biti s nama zarate li SAD/NATO i Rusija!? Psihoza raste, stresovi sustižu stresove, a najodgovorniji za tzv. stanje zdravlja društva i životne sudbine svakoga od tzv. običnih/malih ljudi svejednako deru kozu za tuđe babe zdravlje. Više puta u samo nekoliko dana, novinari su dovodili pred tv-oko prve ljude nacionalne turističke industrije – bez koje državni proračun bučno pada u vodu, a životni standard na strogu dijetu s ruba preživljavanja – budući da predsezona samo što nije počela. Tradicionalno s Uskrsom. Više je no zabrinjavajuće čuti kako je booking stranih gostiju primjetno prestao nakon što se podigla frka zbog pada drona u Zagrebu. Doduše, tvrde privatni iznajmljivači i hotelijeri, strane prijave za glavnu turističku sezonu zasad se ne otkazuju, pa o općoj situaciji s razvojem ukrajinske ratne krize, humanitarne izbjegličke i energetske, globalnim posljedicama tzv. sankcija Rusiji i svemu što je s tim povezano ovisi ovogodišnja, je li, sudbina hrvatskog turizma.
Pretpostavka je da će predsezona podbaciti, a za glavnu i postsezonu ostaju samo dobre nade da će biti uspješne. Činjenica je, međutim, da primjerno dobri potrošači, gosti iz Rusije ovoh ljeta neće doći na Jadran kao ni ruski milijarderi u hrvatske marine i skrovite uvale, jer ih Bijedna Naša – „solidarna“ na veliku vlastitu ekonomsku štetu sa SAD/NATO/EU sankcijskim direktivama – ne smije ugostiti. Strahuje se kako će izostati i turisti s udaljenijih azijskih emitivnih tržišta. Također zbog tzv. predratne, destabilizirajuće psihoze, geostrateških/geopolitičkih trvenja velikih sila, američko-kineskih pripetavanja (ne samo zbog Tajvana i Ukrajine), etc. Hrvatska jest lijepa, ima što ponuditi svakom gostu, gostoljubiva je i ne preskupa, ali kad stranac pogleda zemljovid Europe, taj je jadranski biser samo koji centimetar daleko od Ukrajine, gura svoju vojsku u Mađarsku ne bi li se borila za SAD/EU protiv Rusa, graniči s proruskom Srbijom i Republikom Srpskom u BiH, gdje tzv. bosanski lonac eksplozivno vrije, dalmatinske županije su među najrizičnijim u Uniji za zaraziti se virusom SARS-CoV-2 (najmanje cijepljenih), pa…
Zbroje li se dva i dva, zasad ostaje zabrinuto gledati prema turističkom horizontu hoće li se ovog ljeta navući tmasti oblaci ili ne. Padaju dronovi posred glavnoga grada, brišući NATO rastjeruje zvijezde na noćnom nebu, političari bjesomučno udaraju u ratne bubnjeve, međusobno se javno vrijeđaju te poluinformacijama obmanjuju javnost jer im treba ratna psihoza na vlastitom kućnom pragu, a globalno poremećena društvena zbílja aktualizira – zlu ne trebalo, je li – atomskih skloništa. Zemlja koja radi tuđih baba zdravlja glumata drčnog pjetlića u sukobu svjetskih sila, građanima nabija stresove bolnim sakaćenjem životnog standarda, mira i sigurnosti u svom domu, a stranim turistima obećava med i mlijeko, nije pogodno odredište za doći na ugodan/bezbrižan odmor. Po svoj prilici, sijači atomske panike u okolnostima kada su skloništa nefunkcionalna nisu toga svjesni. Ako jesu, pogrešni su ljudi, neodgovorni i nedorasli ozbiljnoj ugrozi. Najdrastičnije se to pokazalo u potresima na Baniji, a da uistinu bukne rat, nedvojbeno posljednji u povijesti čovječanstva… „Neka Putin ne misli da će u nuklearnom sukobu Ruske Federacije s NATO-om biti pobjednik“, upravo je izjavio logički nezbrojeni Stoltenberg tu notornu glupost. Usudi li se netko prvi srušiti nuklearnu tzv. ravnotežu straha, i mutavima je valjda jasno, učinit će to iz Stoltenbergu i sličnim koji žude riskirati nuklearni ruski rulet sada nerazumljivih razloga, ne računajući na ratnu pobjedu. I tada nikomu, nigdje i nikakva skloništa više neće trebati.
Premijeru Plenkoviću je zbog nečega potrebno da preostalih 3,9 milijuna građana vjeruju kako je netko zavjerenički bombardirao Zagreb, pa neće žaliti odbiti od već gladnih usta svoje djece i još koju lipu eda bi ju odnijeli na noge gazdama u SAD/NATO/EU-u za kupnju dodatnih količina oružjaErgo, Večernji list je početkom ožujka objavio kako Zagreb ima 1062 atomska skloništa (cca 20 posto gradskih, ostala su privatna, a najveće je u tunelu Grič) te da ih je „većina u jako lošem stanju, a u ostatku RH njihovo je stanje još i gore“. Ta nevesela činjenica sada izlazi na vidjelo nakon što su se društvene mreže zapalile javnim strahom od najgorega i važniji mediji prenijeli Putinovu naredbu o stavljanje nuklearnih snaga u stanje pripravnosti. Hrvatski tzv. obični/mali ljudi, osim što su prestrašeni nahrupili u trgovine izazvati nestašicu hrane i higijenske robe, u velikom se broju zanimaju za stanje i lokacije atomskih skloništa. I zagrebački se gradonačelnik Tomislav Tomašević našao pozvanim kazati na pressici i koju „utješnu“ o toj temi. Bivši predstojnik Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavle Kalinić, dugogodišnji suradnik gradonačelnika Milana Bandića, tvrdi da je većina gradskih skloništa – neupotrebljiva. A što je on radio tolike godine? I ta su mu skloništa spadala u opis njegova posla? Zlu ne trebalo. „Nemaju rezerve hrane, ispravne filtere, rezerve vode, funkcionalna vrata koja će biti hermetički zatvorena…“, kaže. „A posebice će biti potrebna u slučaju napada vakuumskim bombama koje se ovih dana spominju. Nova se nisu gradila više od 10 godina. Htjeli smo u međuvremenu tijekom godina barem da podzemne garaže imaju dvostruku namjenu, da se mogu balističkim vratima transformirati u skloništa i da imaju, primjerice, kemijski WC, ali ni to nije prošlo. Jedino upotrebljivo je ono u bivšem Uredu za upravljanje hitnim situacijama. Jedina zemlja u Europi koja ima dovoljan broj opremljenih skloništa što se uredno održavaju je Švicarska koja nikad nije ratovala.“
Ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite RH Damir Trut, gostujući neki dan u emisiji „Morski TV“, snimljenoj u suradnji s RTL-om, ustvrdio je kako za skloništa odgovaraju jedinice lokalne samouprave i suvlasnici zgrada te su ih „oni dužni uređivati i opremati. RH zadnjih tridesetak godina ne gradi atomska skloništa. Prema informacijama iz medija, a nešto iz službenih kanala, određena se skloništa provjetravaju i čiste. Što se tiče filtera, bojim se da će tu biti većih problema, mislim da su i zastarjeli, nisu se dugo mijenjali, a i ne znam kakva je situacija s proizvodnjom novih, gdje se proizvode i gdje se mogu nabaviti. Nismo se time bavili. Bitno je naglasiti da su ta skloništa građena za ratne napade, za atomske udare, rakete, nuklearne bombe, itd., što ni znanstvenici niti vojni analitičari ne misle da bi se to moglo dogoditi“. Sve u svemu, lik koji se debelo izblamirao za katastrofalnih potresa na Baniji i u Zagrebu, je li, nema pojma – a upravo je za to itekako dobro plaćen javnim novcem – što bi se dogodilo kad bi se dogodilo. Najcrnji scenarij, a Civilna zaštita nespremna za osigurati masama ljudi elementarne uvjete preživljavanja.
A da veliki vojni stručnjak za dronove, bombe i eksplozive Plenković, koji nije smijenio Truta već prvog tjedna kiksova Civilne zaštite na Baniji, a sada uporno od nenaoružanog drona Tu-141 Strizh javno vidi „atomsku bombu“ i nezbrojenim izjavama dovodi rat građanima u dnevne boravke, ipak pošalje svoje sigurnosne uzdanice b-h ministru komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo Enveru Hadžiahmetoviću na kratki tečaj ozbiljnosti tzv. situacije zlu ne trebalo? Dok Plenković arogantno širi predratnu (atomsku) paniku ne mareći za toksičan učinak te larpurlartologije na turizam (booking je već stao, a predsezona kuca na vrata) te na psihičku stabilnost građana, Civilna se zaštita ne bavi skloništima, ljudi masovno ne znaju kamo će i kako opskrbljeni trčati na možebitni zvuk sirena za zračnu opasnost, ministar Hadžiahmetović šalje dopise upraviteljima većih zgrada i kućnim savjetima da – zbog vrućeg sukoba SAD/NATO-a i Rusije te neugodnog eha u BiH – „zajedničke dijelove zgrada koji bi mogli koristiti kao skloništa dovedu u funkcionalno stanje“.
Nije nelogično da Ukrajina ubrzano čisti i otvara svoja još hladnoratovska skloništa, jer joj, eto, već mjesec dana ne prestaju padati na glavu tisuće tona najrazornijeg eksploziva, ali itekako jest nelogično i teško shvatljivo da jedan RH, država sa strašnim ratnim iskustvom štono jučer, stavljena na popis ruskih neprijateljskih meta, s Banskim dvorima koji suicidno pristrano kukuriču prije zore te (ne)svjesno siju atomsku paniku – čeka Godota. Neće valjda biti da domaći sijači atomske panike zovu turiste i apeliraju na društveni mir među „zaštićenim“ žiteljima, a mole boga da se to ne dogodi? Može se, je li, pravodobno, u realnom vremenu, govoriti i o mogućima najcrnjim scenarijima, ali razumno, činjenično i bez lova na političke bodove u mutežu, šokiranjem javnosti neutemeljenim strahom. Panika je uvijek kontraproduktivna. Tim više, jer nuklearnog armagedona neće biti. Ma koliko bili uistinu blesavi aktualni gospodari života i smrti na Plavom planetu.
h-alter
