U danima dok mediji raspiruju mržnju prema imigrantima, malo je tko primijetio da su dva domaća mladića otela i silovala vršnjakinju ili da je sredovječni muškarac iz Muća zarobio osnovnoškolku
Hrvatska nije zahvaćena islamističko-terorističkim napadima, ali svejedno pokazuje simptome panike u tom istom ambijentu. Drukčije bi teško objasnili rastući strah od imigranata posljednjih dana, dok novih, izraženijih imigrantskih valova baš i nema na vidiku, a da ne govorimo kako je upravo mizeran broj njih dosad zatražio azil u Hrvatskoj. No strah postoji i barem je maleni odušak pronašao u jednoj sporednoj i nimalo intenzivnoj temi – u silovateljskoj aktivnosti tražitelja azila. Doslovno tako, silovateljskoj, iako je riječ o ravno dva pokušaja silovanja, i to neuspjela.
Ta dva pokušaja, oba u Zagrebu, međutim, izazvala su odron medijskih reakcija; uočimo i da se pompa nadigla usred ljeta, dok informativna ponuda nema tržiti čime doli brojem požara i turističkih noćenja. Uglavnom, desili su se slučajevi u Dugavama te Importane centru kod Glavnog kolodvora. Pritom su se žrtve – žene od 19 i 40 godina – same obranile, bez ozbiljnih povreda, pa su napadači umakli dok ih, u oba primjera, policija nije pronašla i privela. No uto je već započelo masovno silovanje po medijima, gdje će idućih dana glavna vijest biti, jasno, da su glavni protagonisti Afganistanac i Marokanac.
To sve u Jutarnjem listu, recimo, izgleda tako da se tema povjeri novinarki Hajdi Karakaš Jakubin, odranije proslavljenoj ‘zvijezdi’. Nije ni sad iznevjerila urednike, iskoristila je sav potencijal slučaja, pa članak od 15. kolovoza započinje: ‘Jezivi krici ‘Upomoć! Upomoć! Nemoj me silovati!’ odzvanjali su stubištem’, itd. Naslov stavlja u prvi plan ‘tražitelja azila’, dok je žrtva manje interesantna, pa se i ne navodi da se uspjela obraniti. Nije zgoreg dodati da je istu novinarku Centar za mirovne studije (CMS) onomad prijavio Hrvatskom novinarskom društvu (HND) radi članka naslovljenog ‘Trojicu azilanata iz Maroka uhitili zbog silovanja’ (Jutarnji list, 14. rujna 2013.). Riječima te organizacije, ona ‘na iznimno diskriminatoran, ksenofobičan, rasistički i uvredljiv način opisuje tražitelje azila’ i ‘javno poziva na mržnju prema osobama smještenim u Prihvatilištu za tražitelje azila’. Čak je citirala neimenovanu prolaznicu da ‘ima azilanata koji na sve moguće načine pokušavaju postići da ih se ne vrati u matične zemlje’, i zaključila da će se s ulaskom Hrvatske u EU ‘stanje pogoršati, a ‘gostiju te vrste’ biti sve više’.
HND je reagirao i tad i sad, a njegov predsjednik Saša Leković naglašava u jednom intervjuu da se tendencioznim naslovima i člancima nameće ‘dojam da samo ti stranci rade takve stvari’. Ukazao je Leković na još nešto: kad bi se iz tih izvještaja uklonio akcent na porijeklo počinitelja, lako bi se uvidjelo kako 95 posto takvih nedjela rade hrvatski državljani. Ali baš se u porijeklu aktera traži ona vrijednost koju će se plasirati kao vruću robu, bez obzira na stvarnost. Uostalom, navedenoj trojici Marokanaca, ako je i to kome važno, naposljetku nije dokazana nikakva krivnja.
Ali, ne bi bilo razloga ni za ovaj tekst, da je sav problem u jednome mediju, čak i kad je posrijedi autorska vedeta poput Hajdi Karakaš Jakubin. U javni prostor uguralo se više ponuditelja iste senzacije, npr. Večernji list koji implicite sugerira da imamo posla s čitavim trendom, jer se u oba novija pokušaja silovanja kao počinitelji otkrivaju stranci. To bi se još i moglo opisati kao nehotična insinuacija, da nije intervencije koju su u tome dnevniku poduzeli nad objavom CMS-a. Ta organizacija, naime, publicirala je stajalište povodom inkriminacija tražitelja azila, no ono je očito bilo predugo.
U članku Večernjeg lista prenosi se CMS-ova osuda svakog nasilja, bez obzira na porijeklo počinitelja, te zaključak da je važno ‘izbjegavati generalizacije koje dovode do stigmatizacije cijele društvene skupine i do širenja mržnje i straha’. Ali, nestaje važan podatak iz očitovanja, inače prilično kratkog, a gdje se govori kako je nasilje nad ženama nadetnički i transkulturni problem. Štoviše, još i gore od toga, a što će se jednom konzervativnom mediju, posvećenom tradicionalnim vrijednostima, učiniti pretjeranim: ‘U Hrvatskoj godišnje od 11 do 14 žena ubiju muškarci s kojim su bile u vezi ili braku ili krvnom srodstvu, pa tako femicid u Hrvatskoj čini od 25 do 30 posto svih ubojstava’. S takvim brojevima, dakle, teško je prodavati afere u kojima su glavni likovi ‘garavi smrdljivi kozojebi s Bliskog i Srednjeg Istoka’.
Taj opis vjerojatnog počinitelja nije slučajan, prenosimo ga iz jednog od čitateljskih foruma koje mediji drže uz članke. Možda se i ne radi o ekskluzivnom rodnome mjestu fašizma – imamo ga ovdje i bez interneta – no to je njegovo pouzdano plandište. Pritom je dobar dio komentatora zacijelo bez stalnog zaposlenja, baš kao i imigranti, drhteći nad turizmom kao jedinom hrvatskom ekonomskom uzdanicom, a zajedno su tako i bez mjesta na kojem bi se upoznali. Pa dobar primjer efekta ostvarenog iživljavanjem komentarima na vijest ovu ili onu, nalazimo na portalu Indeks koji ne podržava međuetničku netrpeljivost, nego joj pruža aktivan otpor, ali nudi jedno od najpopularnijih okupljališta najgoreg anonimnog i anonimističkog taloga u zemlji. Tako se osigurava zarada neophodna za rad portala, i to nije tajna, niti u samome tom detalju leži nešto jako sporno.
S druge strane, teško da se odluka o nesankcioniranju fašističkih ispada u komentarima može pravdati ekstravagantno naprednom demokratičnošću medija. A možda to i ne bi bilo tako tumačeno, ako bi se prihvatila činjenica da komercijalizacija medijskog sektora podrazumijeva ovisnost o sadržaju koji neće biti uređivan slobodno, nego uvjetovano interesom profita. Ali ne očekujemo od privatnih vlasnika da se slože s nalazom o proturječju u koje zapadaju, samo registriramo štetu u posljedicama koje se prelijevaju i podalje od državnih granica. Ne ostaje sve na dosezima poput onog na portalu Dnevno.hr koji definitivno odnosi titulu glavnog huškača protiv imigranata. Citirat ćemo samo opremu jednog im teksta, s nadnaslovom ‘Kultura silovanja u Europi’, naslovom ‘Zagreb drhti: počela zlostavljanja’ i podnaslovom ‘Naviknite se na silovanja, to je dio mirne integracije’.
Vijesti o imigrantskim silovateljima prenijeli su tako i mediji u regiji: Srbija Danas, Poskok, Dnevni avaz i razni drugi. Ne trebamo specijalno podsjećati da su i u npr. Srbiji mediji, kao i vlast, u delikatnom odnosu spram (i)migranata te da je i tamo javnost veoma osjetljiva i nestabilna kad je posrijedi blizina došljaka iz Azije i Afrike. Pa malo je tko tih dana i tamo primijetio da su - navest ćemo samo par primjera – dva mladića iz Varaždina, domaći svijet, otela i silovala vršnjakinju, ili da je sredovječni muškarac iz Muća namamio i zarobio te danima tako držao jednu osnovnoškolku, pa ćemo tek naknadno saznati je li joj učinio još nešto nažao.
Hrvatska nije zahvaćena islamističko-terorističkim napadima, ali svejedno pokazuje simptome panike u tom istom ambijentu. Drukčije bi teško objasnili rastući strah od imigranata posljednjih dana, dok novih, izraženijih imigrantskih valova baš i nema na vidiku, a da ne govorimo kako je upravo mizeran broj njih dosad zatražio azil u Hrvatskoj. No strah postoji i barem je maleni odušak pronašao u jednoj sporednoj i nimalo intenzivnoj temi – u silovateljskoj aktivnosti tražitelja azila. Doslovno tako, silovateljskoj, iako je riječ o ravno dva pokušaja silovanja, i to neuspjela.
Ta dva pokušaja, oba u Zagrebu, međutim, izazvala su odron medijskih reakcija; uočimo i da se pompa nadigla usred ljeta, dok informativna ponuda nema tržiti čime doli brojem požara i turističkih noćenja. Uglavnom, desili su se slučajevi u Dugavama te Importane centru kod Glavnog kolodvora. Pritom su se žrtve – žene od 19 i 40 godina – same obranile, bez ozbiljnih povreda, pa su napadači umakli dok ih, u oba primjera, policija nije pronašla i privela. No uto je već započelo masovno silovanje po medijima, gdje će idućih dana glavna vijest biti, jasno, da su glavni protagonisti Afganistanac i Marokanac.
To sve u Jutarnjem listu, recimo, izgleda tako da se tema povjeri novinarki Hajdi Karakaš Jakubin, odranije proslavljenoj ‘zvijezdi’. Nije ni sad iznevjerila urednike, iskoristila je sav potencijal slučaja, pa članak od 15. kolovoza započinje: ‘Jezivi krici ‘Upomoć! Upomoć! Nemoj me silovati!’ odzvanjali su stubištem’, itd. Naslov stavlja u prvi plan ‘tražitelja azila’, dok je žrtva manje interesantna, pa se i ne navodi da se uspjela obraniti. Nije zgoreg dodati da je istu novinarku Centar za mirovne studije (CMS) onomad prijavio Hrvatskom novinarskom društvu (HND) radi članka naslovljenog ‘Trojicu azilanata iz Maroka uhitili zbog silovanja’ (Jutarnji list, 14. rujna 2013.). Riječima te organizacije, ona ‘na iznimno diskriminatoran, ksenofobičan, rasistički i uvredljiv način opisuje tražitelje azila’ i ‘javno poziva na mržnju prema osobama smještenim u Prihvatilištu za tražitelje azila’. Čak je citirala neimenovanu prolaznicu da ‘ima azilanata koji na sve moguće načine pokušavaju postići da ih se ne vrati u matične zemlje’, i zaključila da će se s ulaskom Hrvatske u EU ‘stanje pogoršati, a ‘gostiju te vrste’ biti sve više’.
HND je reagirao i tad i sad, a njegov predsjednik Saša Leković naglašava u jednom intervjuu da se tendencioznim naslovima i člancima nameće ‘dojam da samo ti stranci rade takve stvari’. Ukazao je Leković na još nešto: kad bi se iz tih izvještaja uklonio akcent na porijeklo počinitelja, lako bi se uvidjelo kako 95 posto takvih nedjela rade hrvatski državljani. Ali baš se u porijeklu aktera traži ona vrijednost koju će se plasirati kao vruću robu, bez obzira na stvarnost. Uostalom, navedenoj trojici Marokanaca, ako je i to kome važno, naposljetku nije dokazana nikakva krivnja.
Ali, ne bi bilo razloga ni za ovaj tekst, da je sav problem u jednome mediju, čak i kad je posrijedi autorska vedeta poput Hajdi Karakaš Jakubin. U javni prostor uguralo se više ponuditelja iste senzacije, npr. Večernji list koji implicite sugerira da imamo posla s čitavim trendom, jer se u oba novija pokušaja silovanja kao počinitelji otkrivaju stranci. To bi se još i moglo opisati kao nehotična insinuacija, da nije intervencije koju su u tome dnevniku poduzeli nad objavom CMS-a. Ta organizacija, naime, publicirala je stajalište povodom inkriminacija tražitelja azila, no ono je očito bilo predugo.
U članku Večernjeg lista prenosi se CMS-ova osuda svakog nasilja, bez obzira na porijeklo počinitelja, te zaključak da je važno ‘izbjegavati generalizacije koje dovode do stigmatizacije cijele društvene skupine i do širenja mržnje i straha’. Ali, nestaje važan podatak iz očitovanja, inače prilično kratkog, a gdje se govori kako je nasilje nad ženama nadetnički i transkulturni problem. Štoviše, još i gore od toga, a što će se jednom konzervativnom mediju, posvećenom tradicionalnim vrijednostima, učiniti pretjeranim: ‘U Hrvatskoj godišnje od 11 do 14 žena ubiju muškarci s kojim su bile u vezi ili braku ili krvnom srodstvu, pa tako femicid u Hrvatskoj čini od 25 do 30 posto svih ubojstava’. S takvim brojevima, dakle, teško je prodavati afere u kojima su glavni likovi ‘garavi smrdljivi kozojebi s Bliskog i Srednjeg Istoka’.
Taj opis vjerojatnog počinitelja nije slučajan, prenosimo ga iz jednog od čitateljskih foruma koje mediji drže uz članke. Možda se i ne radi o ekskluzivnom rodnome mjestu fašizma – imamo ga ovdje i bez interneta – no to je njegovo pouzdano plandište. Pritom je dobar dio komentatora zacijelo bez stalnog zaposlenja, baš kao i imigranti, drhteći nad turizmom kao jedinom hrvatskom ekonomskom uzdanicom, a zajedno su tako i bez mjesta na kojem bi se upoznali. Pa dobar primjer efekta ostvarenog iživljavanjem komentarima na vijest ovu ili onu, nalazimo na portalu Indeks koji ne podržava međuetničku netrpeljivost, nego joj pruža aktivan otpor, ali nudi jedno od najpopularnijih okupljališta najgoreg anonimnog i anonimističkog taloga u zemlji. Tako se osigurava zarada neophodna za rad portala, i to nije tajna, niti u samome tom detalju leži nešto jako sporno.
S druge strane, teško da se odluka o nesankcioniranju fašističkih ispada u komentarima može pravdati ekstravagantno naprednom demokratičnošću medija. A možda to i ne bi bilo tako tumačeno, ako bi se prihvatila činjenica da komercijalizacija medijskog sektora podrazumijeva ovisnost o sadržaju koji neće biti uređivan slobodno, nego uvjetovano interesom profita. Ali ne očekujemo od privatnih vlasnika da se slože s nalazom o proturječju u koje zapadaju, samo registriramo štetu u posljedicama koje se prelijevaju i podalje od državnih granica. Ne ostaje sve na dosezima poput onog na portalu Dnevno.hr koji definitivno odnosi titulu glavnog huškača protiv imigranata. Citirat ćemo samo opremu jednog im teksta, s nadnaslovom ‘Kultura silovanja u Europi’, naslovom ‘Zagreb drhti: počela zlostavljanja’ i podnaslovom ‘Naviknite se na silovanja, to je dio mirne integracije’.
Vijesti o imigrantskim silovateljima prenijeli su tako i mediji u regiji: Srbija Danas, Poskok, Dnevni avaz i razni drugi. Ne trebamo specijalno podsjećati da su i u npr. Srbiji mediji, kao i vlast, u delikatnom odnosu spram (i)migranata te da je i tamo javnost veoma osjetljiva i nestabilna kad je posrijedi blizina došljaka iz Azije i Afrike. Pa malo je tko tih dana i tamo primijetio da su - navest ćemo samo par primjera – dva mladića iz Varaždina, domaći svijet, otela i silovala vršnjakinju, ili da je sredovječni muškarac iz Muća namamio i zarobio te danima tako držao jednu osnovnoškolku, pa ćemo tek naknadno saznati je li joj učinio još nešto nažao.
