Štrajk prosvjetnih radnika bio je nedopustivo uplitanje u predizbornu kampanju.
Štrajk dijela učitelja i profesora u osmoljetkama, za pohvalu razumu, okončan je nakon samo četiri dana i četvrtak je osvanuo kao svaki normalan nastavni dan poslije produženog vikenda. Propušteno gradivo će se morati nadoknaditi, a škole će odrediti kada i kako. Visoko školstvo je referendumom među sindikalnim članstvom odlučilo prekinuti štrajk. Budući da je srednje ostalo samo na brisanom prostoru javnosti, od ponedjeljka, Štrajk su prekinuli roditelji, jer im je puknuo film zbog sindikalnog remećenja nastave. Kamo sreće da je građanska svijest zrelija i odlučnija u mnogim drugim važnim odgojno-obrazovnim stvarima, recimo, kad se radi o nastavnim sadržajimakad predsjednica Republike objavi da se na izbore ide prve nedjelje u studenom, štrajk će prestati i u srednjim školama.
To je bilanca višednevne buke u vezi s iznenadnim ultimatumom triju znanstveno-školskih sindikata Vladi: "Nećemo raditi dok nam ne povećate plaće za četiri posto". A iz Vlade, sa znakovitom zadrškom od nekoliko dana, hladnokrvan odgovor: "Nema novca, dodatnih 400 milijuna kuna, za udovoljiti vašem zahtjevu. O opravdanim zahtjevima prosvjetara možemo razgovarati nakon izbora. Strpite se. Ako baš ne želite, štrajkajte do mile volje, dok vas roditelji i javnost budu trpjeli".
Pokazalo se, unatoč njihovim različitim interpretacijama (ne)opravdanosti štrajka, da ni roditelji niti šira javnost nisu bili skloni stati ni na jednu od suprotstavljenih strana: Vertikale sindikata obrazovanja (osnovno i srednje te znanost i visoko školstvo; Sanja Šprem, Branimir Mihalinec i Vilim Ribić) i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (ministar Vedran Mornar). Uvažavajući činjenicu da su plaće u prosvjeti nedostojno niske za prevažan posao odgajanja i obrazovanja nositelja budućnosti svake zemlje, što je datost stara više od stoljeća i ne samo na ovim prostorima, javnost je u svim medijskim anketama iskazala većinsko stajalište da nije vrijeme/način za blokirati sustav na štetu blizu 800 000 učenika i studenata.
Nije vrijeme, jer se racionalni prosvjedi štrajkaškog tipa ne organiziraju u ludo predizborno doba kad je i SDP-ova koalicijska vlada prebacila mjenjač na rad u leru. Tehnička vlada više nije u stanju odlučiti, niti bi bilo fer prema sljedećoj, o financijskim obvezama koje nisu predviđene i za koje nema pokrića u proračunu. Ma koliko traženja bila opravdana.
Štrajk nije ni općeprihvatljiv način pokazivanja mišića već gotovo nepostojećoj vlasti, jer se sindikalni bunt ostvaruje prije svega na štetu učenika i studenata, ali i grubom političkom manipulacijom. Nedopustivim uplitanjem u predizbornu kampanju na strani HDZ-ove tzv. domoljubne koalicije. Retorika je na vlas ista. Osnovnoškolski sindikalni povjerenik Čedo Majstorović to demonstrira u četvrtak u Vijestima HTV-ove emisije Dobro jutro, Hrvatska: "Bespredmetno je i osvrtati se na ovu nesposobnu vladu od koje nismo ni očekivali da će razumjeti prosvjetne djelatnike. Pod priSindikalni se bunt ostvarivao prije svega na štetu učenika i studenata, ali i grubom političkom manipulacijomtiskom roditelja prekidamo štrajk. Pobijedili smo".
Zašto se onda uopće išlo masovno dizati tlak roditeljima, školarcima, studentima, svima koji mjesecima ne primaju plaću, armiji od 250 000 s burze nezaposlenih, stotina tisuća onih što primaju manje od 5716 kuna prosječne plaće…? "Nemoralno je", piše šef znanstveno-visokoškolskog sindikata Vilim Ribić na internetskim stranicama, "podupirati neistine i nepravednu politiku, stoga je najdosljedniji moralni čin čelnih ljudi Ministarstva, nakon uvida u podatke DZS-a, kolektivni harakiri." Zajedljivost istog sadržaja i Mihaljinčevu determinaciju razloga i ciljeva prosvjeda javnost je naučila napamet iz "braniteljske" šatre Đure Glogoškog. I on i šatoraši/stožeraši žarko žele harakiri svog ministra Predraga Matića Freda te pomoćnika mu Vesne Nađ i Bojana Glavaševića. Dakako, pad "ove nesposobne, nenarodne i protuhrvatske vlade".
I nije način pozivati se sada na povećanje plaća u zdravstvu za 73 000 radnika, od 1. listopada, o kojem su Ministarstvo zdravlja i sindikati pregovarali godinu dana. Rezultat: izmjenom kolektivnog ugovora će se nadoknaditi ukinuti dodatak na staž i vjernost službi od četiti, osam i deset posto novim dodatkom na plaću. Gdje su tada, dok je grmjelo, a Vlada popuštala, bili Sanja Šprem, Branimir Mihalinec i Vilim Ribić? Zašto tada nisu javno vagali "državnu težinu" profesora i liječnika, profesora i sudaca, profesora i vojnih časnika…? Ili uspoređivali častan, uistinu prevažan, prosvjetni posao s često nečasnim u Hrvatskom saboru, u kojekakvim državnim agencijama i poduzećima, u političkim strankama? Zašto se nisu povezali sa zdravstvenim sindikatima, pa zajednički jurišali na vlast?
Ovako, djeluje demagoški, manipulatorski i politikantski to da se u finišu tako žestoke i beskrupulozne predizborne kampanje ubacuju "vječni" Racionalni prosvjedi štrajkaškog tipa ne organiziraju u ludo predizborno dobasindikalisti, koji se sa svojih petnaestak plus kuna plaće "bore" za one što im plaćaju članarinu s pozicije plus-minus prosječnih oko 6000 kuna mjesečno. Zanimljiva, inače, ta sindikalna RH-scena na kojoj se udobno profesionalizirala i radi u leru nekolicina "nezamjenjivih vođa" što iskaču iz svake konzerve.
Da nema Vilima Ribića, Krešimira Severa, Ozrena Matijaševića, Mladena Novosela, Spomenke Abveršek, Branimira Mihalinca…, koji tako zdušno pred TV-kamerama verbaliziraju svoje balone s helijem, pišu proglase, štancaju raznobojne kape od papira i majice s indikativnim sloganima, hrvatskog radništva više ne bi bilo. Ni graha o Prvom maju niti crvenih karanfila. Niti bi Zakon o radu bio za jotu lošiji.
Besmisleno je i nakon štrajkaške bitke bistriti istinu o tome tko je pobijedio, a tko izgubio kad je svaka bitka - gubitak. I pobjeda je gubitnička, jer podrazumijeva nesreću onog koji je "izgubio". Prosvjetni štrajk je u četvrtak završio u osnovnim školama i nikom nije ništa dobrog donio. Prekinuli su ga roditelji, jer im je puknuo film zbog sindikalnog remećenja nastave. Kamo sreće da je građanska svijest zrelija i odlučnija u mnogim drugim važnim odgojno-obrazovnim stvarima. Recimo, kad se radi o nastavnim sadržajima i školskim torbama u nižim razredima osmoljetke, težim od šest kilograma. Učitelji u štrajku tada ne bi, kao što je HTV pokazao ovih dana, verzalom napisati preko cijele školske ploče: BOG JE SVE STVORIO. Vjerski da, ali u javnoj školi znanost ima glavnu riječ.
h-alter
Štrajk dijela učitelja i profesora u osmoljetkama, za pohvalu razumu, okončan je nakon samo četiri dana i četvrtak je osvanuo kao svaki normalan nastavni dan poslije produženog vikenda. Propušteno gradivo će se morati nadoknaditi, a škole će odrediti kada i kako. Visoko školstvo je referendumom među sindikalnim članstvom odlučilo prekinuti štrajk. Budući da je srednje ostalo samo na brisanom prostoru javnosti, od ponedjeljka, Štrajk su prekinuli roditelji, jer im je puknuo film zbog sindikalnog remećenja nastave. Kamo sreće da je građanska svijest zrelija i odlučnija u mnogim drugim važnim odgojno-obrazovnim stvarima, recimo, kad se radi o nastavnim sadržajimakad predsjednica Republike objavi da se na izbore ide prve nedjelje u studenom, štrajk će prestati i u srednjim školama.
To je bilanca višednevne buke u vezi s iznenadnim ultimatumom triju znanstveno-školskih sindikata Vladi: "Nećemo raditi dok nam ne povećate plaće za četiri posto". A iz Vlade, sa znakovitom zadrškom od nekoliko dana, hladnokrvan odgovor: "Nema novca, dodatnih 400 milijuna kuna, za udovoljiti vašem zahtjevu. O opravdanim zahtjevima prosvjetara možemo razgovarati nakon izbora. Strpite se. Ako baš ne želite, štrajkajte do mile volje, dok vas roditelji i javnost budu trpjeli".
Pokazalo se, unatoč njihovim različitim interpretacijama (ne)opravdanosti štrajka, da ni roditelji niti šira javnost nisu bili skloni stati ni na jednu od suprotstavljenih strana: Vertikale sindikata obrazovanja (osnovno i srednje te znanost i visoko školstvo; Sanja Šprem, Branimir Mihalinec i Vilim Ribić) i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (ministar Vedran Mornar). Uvažavajući činjenicu da su plaće u prosvjeti nedostojno niske za prevažan posao odgajanja i obrazovanja nositelja budućnosti svake zemlje, što je datost stara više od stoljeća i ne samo na ovim prostorima, javnost je u svim medijskim anketama iskazala većinsko stajalište da nije vrijeme/način za blokirati sustav na štetu blizu 800 000 učenika i studenata.
Nije vrijeme, jer se racionalni prosvjedi štrajkaškog tipa ne organiziraju u ludo predizborno doba kad je i SDP-ova koalicijska vlada prebacila mjenjač na rad u leru. Tehnička vlada više nije u stanju odlučiti, niti bi bilo fer prema sljedećoj, o financijskim obvezama koje nisu predviđene i za koje nema pokrića u proračunu. Ma koliko traženja bila opravdana.
Štrajk nije ni općeprihvatljiv način pokazivanja mišića već gotovo nepostojećoj vlasti, jer se sindikalni bunt ostvaruje prije svega na štetu učenika i studenata, ali i grubom političkom manipulacijom. Nedopustivim uplitanjem u predizbornu kampanju na strani HDZ-ove tzv. domoljubne koalicije. Retorika je na vlas ista. Osnovnoškolski sindikalni povjerenik Čedo Majstorović to demonstrira u četvrtak u Vijestima HTV-ove emisije Dobro jutro, Hrvatska: "Bespredmetno je i osvrtati se na ovu nesposobnu vladu od koje nismo ni očekivali da će razumjeti prosvjetne djelatnike. Pod priSindikalni se bunt ostvarivao prije svega na štetu učenika i studenata, ali i grubom političkom manipulacijomtiskom roditelja prekidamo štrajk. Pobijedili smo".
Zašto se onda uopće išlo masovno dizati tlak roditeljima, školarcima, studentima, svima koji mjesecima ne primaju plaću, armiji od 250 000 s burze nezaposlenih, stotina tisuća onih što primaju manje od 5716 kuna prosječne plaće…? "Nemoralno je", piše šef znanstveno-visokoškolskog sindikata Vilim Ribić na internetskim stranicama, "podupirati neistine i nepravednu politiku, stoga je najdosljedniji moralni čin čelnih ljudi Ministarstva, nakon uvida u podatke DZS-a, kolektivni harakiri." Zajedljivost istog sadržaja i Mihaljinčevu determinaciju razloga i ciljeva prosvjeda javnost je naučila napamet iz "braniteljske" šatre Đure Glogoškog. I on i šatoraši/stožeraši žarko žele harakiri svog ministra Predraga Matića Freda te pomoćnika mu Vesne Nađ i Bojana Glavaševića. Dakako, pad "ove nesposobne, nenarodne i protuhrvatske vlade".
I nije način pozivati se sada na povećanje plaća u zdravstvu za 73 000 radnika, od 1. listopada, o kojem su Ministarstvo zdravlja i sindikati pregovarali godinu dana. Rezultat: izmjenom kolektivnog ugovora će se nadoknaditi ukinuti dodatak na staž i vjernost službi od četiti, osam i deset posto novim dodatkom na plaću. Gdje su tada, dok je grmjelo, a Vlada popuštala, bili Sanja Šprem, Branimir Mihalinec i Vilim Ribić? Zašto tada nisu javno vagali "državnu težinu" profesora i liječnika, profesora i sudaca, profesora i vojnih časnika…? Ili uspoređivali častan, uistinu prevažan, prosvjetni posao s često nečasnim u Hrvatskom saboru, u kojekakvim državnim agencijama i poduzećima, u političkim strankama? Zašto se nisu povezali sa zdravstvenim sindikatima, pa zajednički jurišali na vlast?
Ovako, djeluje demagoški, manipulatorski i politikantski to da se u finišu tako žestoke i beskrupulozne predizborne kampanje ubacuju "vječni" Racionalni prosvjedi štrajkaškog tipa ne organiziraju u ludo predizborno dobasindikalisti, koji se sa svojih petnaestak plus kuna plaće "bore" za one što im plaćaju članarinu s pozicije plus-minus prosječnih oko 6000 kuna mjesečno. Zanimljiva, inače, ta sindikalna RH-scena na kojoj se udobno profesionalizirala i radi u leru nekolicina "nezamjenjivih vođa" što iskaču iz svake konzerve.
Da nema Vilima Ribića, Krešimira Severa, Ozrena Matijaševića, Mladena Novosela, Spomenke Abveršek, Branimira Mihalinca…, koji tako zdušno pred TV-kamerama verbaliziraju svoje balone s helijem, pišu proglase, štancaju raznobojne kape od papira i majice s indikativnim sloganima, hrvatskog radništva više ne bi bilo. Ni graha o Prvom maju niti crvenih karanfila. Niti bi Zakon o radu bio za jotu lošiji.
Besmisleno je i nakon štrajkaške bitke bistriti istinu o tome tko je pobijedio, a tko izgubio kad je svaka bitka - gubitak. I pobjeda je gubitnička, jer podrazumijeva nesreću onog koji je "izgubio". Prosvjetni štrajk je u četvrtak završio u osnovnim školama i nikom nije ništa dobrog donio. Prekinuli su ga roditelji, jer im je puknuo film zbog sindikalnog remećenja nastave. Kamo sreće da je građanska svijest zrelija i odlučnija u mnogim drugim važnim odgojno-obrazovnim stvarima. Recimo, kad se radi o nastavnim sadržajima i školskim torbama u nižim razredima osmoljetke, težim od šest kilograma. Učitelji u štrajku tada ne bi, kao što je HTV pokazao ovih dana, verzalom napisati preko cijele školske ploče: BOG JE SVE STVORIO. Vjerski da, ali u javnoj školi znanost ima glavnu riječ.
h-alter
