Pod naslovom ‘Neviđeni cirkus na Glavnom kolodvoru, ljudi potpisivali inicijativu za zaštitu svećenika pedofila!?’ jedan od najčitanijih portala popratio je akciju performera Siniše Labrovića koji je, u isto vrijeme dok je trajao Hod za život, kraj zagrebačkog željezničkog kolodvora prikupljao potpise za referendum u okviru inicijative ‘Zaštitimo svećenike od optužbi za pedofiliju’, izvedene u sklopu Queer Zagreb sezone 2018. Labrović je prošlu subotu okitio štand hrvatskom i vatikanskom zastavom te pozvao građane da se izjasne jesu li za to da se ‘Ustavom RH zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta’.
Autoritet i vlast su kod nas istoznačni, a demokracija počiva na razlici ta dva pojma. Zato i imamo društvo u kojem ljudi uzmiču kako ne bi imali problema
Jeste li uspjeli prikupiti potpise?
Skupio sam oko 60 potpisa, ali kako se inicijativa nastavlja do 27. svibnja, doduše bez štanda, nadam se da ima još idealista među nama koji vjeruju u nevinost svećenika. Puno ljudi mi se javilo pa ću sa sobom nositi dokumentaciju kako bih svima omogućio da potpišu.
Kakva su bila očekivanja? Jeste li se nadali da će podrška biti veća?
Teško mi je ocijeniti je li 60 potpisa malo ili puno. Ako gledate po postotku, da Hrvata ima kao Kineza, ovih 60 ljudi u Kini bi bilo 733.826,53 Kineza ili Hrvata koji su Kinezi. Činjenica je i da moja glasačka baza, koja je bila u subotu na Hodu za život, nije održala disciplinu i umjesto da dođu potpisati, oni su se razmiljeli po Ikei i Emmezeti. Ispalo je na kraju da je potpisalo tih 60-ak najvjernijih. Inicijativa nije bila bazirana na kvantiteti, nego na kvaliteti. Nije me zanimao broj potpisa, nego presjek i uzorak ljudi koji će potpisati. A u tome sam uspio. Vrlo sam zadovoljan kako su Hrvati reagirali.
Kad sam napravio performans zavijanja rana na miniranom spomeniku partizanima u Sinju, iz Crkve mi je poručeno da neću nikad dobiti posao u školi. Obećanje je ispunjeno
Koji je zapravo bio cilj akcije?
Cilj akcije bio je skrenuti pažnju na razmak između idealiteta zakona i njegove stvarne primjene. Imamo nakaradnu i suludu praksu, vrlo pogubnu za žrtve svećeničke pedofilije, po kojoj počinitelje kaznenih djela interno istražuje Crkva koja ih onda po vlastitom nahođenju ne kažnjava ili kažnjava. Navodno će u ovom zadnjem slučaju u Splitu ishod biti – izbacivanje iz Crkve. Nadam se da će sveti Petar kod finalne presude i to uzeti u obzir, ali prilikom odlučivanja trebalo bi uzeti u obzir i zemaljsku pravdu, da se ‘junak’ pojavi na sudu, da se utvrdi što se dogodilo i na osnovu toga donese presuda. Naravno da nitko žrtve ne može osloboditi njihove boli i jada, ali mora postojati određena vrsta društvene satisfakcije i, što je jednako važno, sudska presuda bi djelovala otrežnjavajuće na društvo. Ima i drugih razloga, među njima i umjetničkih. Volim taj tip mimikričnih višeznačnih performansa, da nije jasno je li inicijativa ozbiljna, parodična, sarkastična, idealistična, jesam li ja ‘kurvin sin’ ili ‘borac za pravdu’… Možda ovaj projekt ima ponešto od svega toga. Također, kako bi rekao Goran Trbuljak, taj performans održava kontinuitet u mom radu. Jako je važno ukazivati i razotkrivati licemjerje i poziciju Katoličke crkve u hrvatskom društvu koja postaje nova Komunistička partija. I Crkva i komunisti, pa i druge ohole idealističke sekte, mogu se unutar sebe ritualno (samo)kritizirati i ‘drugarski’ preispitivati, to jača unutarnju koheziju, ali prema van vole zadržati poziciju zakonske i društvene nedodirljivosti.
Stalna histerizacija
Spomenuli ste da imate i osobne razloge. Jeste li i vi bili žrtva pedofilskih sklonosti svećenika?
Ne, nikako. Prošao sam sve korake u Crkvi i dobio bazične sakramente, od krštenja do krizme. Moja iskustva su pozitivna. Imao sam velika očekivanja 1990. nadajući se da će Crkva sudjelovati u demokratskoj i moralnoj preobrazbi cijelog društva, posebno zbog loših iskustava s autoritarnim i diktatorskim režimima. Trebalo im je biti jasno da još jedno nasilno unificiranje, nekritičnost i nametanje lažne sakralnosti u društvu mogu biti pogubni. Pokazalo se opet da je vlast slast i da je volja za moći puno jača. Sada mi je jasnije što su komunisti mislili kad su govorili o klerofašizmu. Opet, nužno je i potrebno zadržati razlike gdje im god ima mjesta. Ne želim stvarati novu histeriju koja bi bila kontra njihovoj histeriji, a kamoli da izjednačim sve ljude koji pripadaju Katoličkoj crkvi s ovom manjinom, da od njih radimo neprijatelje. Ali opet, bilo bi dobro da se neki javno izjasne o tome što se događa u njihovim redovima. Vrh i javno vidljivi dio Crkve, čini mi se, radi stvari koje su opasne za društvo.
Jesu li ljudi koji su potpisali inicijativu uopće gledali što potpisuju?
Dobar dio tih ljudi već je duboko automatiziran i na neke pojave reagira pavlovljevskim refleksom. Čim vide zastavu i dvije-tri otrcane parole koje zvuče pozivajuće i motivirajuće, a sve to praćeno osjećajem autoviktimizacije, ugroženosti i poticanjem žudnje za osvetom, procure im domoljubne sline. A i atmosfera je takva da se stalno nešto potpisuje. Doslovno na ulazu u crkve su postavili stolove. Jako bi me zanimalo otkud taj idealizam ljudi koji po cijele dane stoje na štandovima i prikupljaju potpise. Ne znam mogu li se nadati i nekom materijalnom pomazanju. Činjenica je da te organizacije fantastično rade svoj posao. Treba imati u vidu gotovo nepostojeću tradiciju demokracije, dok s druge strane imamo snažne posljedice autoritarnosti i sluganske pokornosti prema moći. Autoritet i vlast su kod nas istoznačni, a demokracija počiva na razlici ta dva pojma. Zato i imamo ustrašeno i licemjerno društvo u kojem se ljudi autocenzuriraju i uzmiču kako ne bi imali problema, čak se i profesori na sveučilištu ponašaju po tom obrascu, sklanjajući se pred ovima koji su si dali za pravo da definiraju tko je dobar, a tko loš Hrvat. Ta stalna histerizacija i svođenje kompleksnih pitanja na dvije-tri parole, uz konstantno širenje straha i uznemirenosti, dovela je do ovakvog društva. Kad pričate s klijentima tih organizacija, oni se uistinu osjećaju progonjeno. Oni zaista misle da su progonjeni. Zanimljiv je primjer jedne starije gospođe koja mi je na štandu kazala da oni ne žele da se, prvo, žensko pretvori u muško, onda prestane uzimati muške hormone, zatim zatrudni i rodi kao muškarac. Ona je u strahu da će uskoro bolnice biti pune muškaraca koji rađaju. Puno je priče da Hrvatska ima velike demografske probleme, pa ako zaista želimo više ljudi, zar ne bi bilo poželjno da U ime obitelji i ostali okrenu oštricu svoje trenutno gnjusne propagande i počnu uvjeravati da je rješenje i da je Bogu ugodno da rađamo svi, Hrvatice i Hrvati, svećenici i laici? Lijepo bi bilo vidjeti trudnog Bozanića koji nosi dvojke, a Markićka ga gladi po nabreklom stomaku.
Je li vi to pripremate novi performans?
Već sam prošao zenit plodnosti pa mi se čini malo kasno da krenem u avanturu blaženosti. Ali ako postoje te mogućnosti, razmislio bih. Bilo bi, priznajte, društveno relaksirajuće vidjeti svećenika kako trudan drži misu ili fratra koji na blagoslovu kuća s domaćicom priča o tehnici tiskanja ploda i koristi stenjanja u procesu rađanja koje je pred njim.
Je li ta gospođa koju ste spomenuli znala što potpisuje?
Znala je, ali nije svjesna svih posljedica. Imamo povijesno naslijeđe kakvo imamo, također i obrazovanje, pa još mučno iskustvo sa strukturama vlasti u Hrvatskoj – ljude se nastoji pretvoriti u objekt određenog procesa, a ne subjekt. Tako je u školi, društvu, često u obitelji, na poslu. Mi trpimo, a ne živimo. I to nam je normalno. Moj otac je bio uvjeren da će me vojska učiniti čovjekom. Tu je i patos patnje. Cijela ta atmosfera proizvodi osjećaj vojničke subordiniranosti pa prevladava stav da te svećenike pedofile možda i treba osuditi, ali je problem u tome da će tu osudu sotonski mediji iskoristiti da sruše autoritet Crkve, kao što se to dogodilo u SAD-u, Irskoj ili Čileu. Dakle, ljudi razmišljaju da je bolje zažmiriti na jedno oko… Porazna je činjenica da ljudi često imaju inicijalnu sumnju, ali od nje vrlo brzo odustanu ako im autoritet kaže da tako treba. Bilo je onih koji su potpisivali automatski i onih koji su došli s određenom arogancijom i počeli govoriti litanije o ‘nama’ i ‘njima’, pa da ‘mi’ trebamo pokazati ‘njima’. Naravno, pokazivale su se i članske iskaznice HDZ-a. Netko je donio ‘Hrvatski tjednik’ s preporukom da to čitam. Bilo je i deklariranih vjernika koji nisu željeli potpisati jer ne pristaju na oprost za pedofiliju. Također i zbunjenih, raspetih između vlastitog mišljenja i autoriteta. Jedan od njih je predložio da se svećenicima uvede institut imuniteta koji imaju saborski zastupnici. Ako bi postojala razumna sumnja, taj imunitet bi im se ukinuo. Meni je možda najzanimljiviji primjer dviju studentica teologije kojima je netko rekao za inicijativu pa su došle vidjeti o čemu se radi. Detaljno sam im objasnio što pokušavam i, mogu slobodno reći, bile su oduševljene. Izjasnile su se kao vjernice, ali i da ih je sram toga kako Hod za život izgleda i kakve parole nose. Protiv su gomile i histerizacije. Jedna od njih piše tekstove sa stavovima koje zastupa papa Franjo, ali ih u Hrvatskoj nema gdje objaviti pa objavljuje u Austriji, kaže. A možda ju je i strah da neće nikad dobiti posao ovdje.
Društvene igre
Strah je, očito, duboko usađen u ljude?
Duboko i toliko da ga se više ne prepoznaje kao strah. A kamoli analizira i bori protiv njega i njegovih agenata.
Crkva svoje grešnike krije kao zmija noge?
Bilo bi dobro znati koliko je stvarnih slučajeva i koliko je svećenika za kaznu samo premješteno iz jedne župe u drugu. Ovaj zadnji slučaj u Splitu mogao bi biti početak drukčijih procesa, da se počne vršiti pritisak na institucije da konačno krenu raditi svoj posao, da se ne dogodi da ljudi uzmu pravdu u svoje ruke. Osveta je katastrofa. Kontaktiralo me više ljudi koji su bliski žrtvama i koji su izrazili podršku. Također me upozoravaju na loše primjere, poput velečasnog Čučeka, koji je i nakon procesa zbog pedofilije ne samo ostao u svećeničkim haljama, nego je i dnevno viđan na Kaptolu.
Više puta ste spominjali egzistencijalne probleme. Bojite li se osvete?
Ne bojim se osvete, ali nisam lud da ne znam gdje živim i koje su moguće posljedice huškanja. Koliko mogu, odbijam osjećati strah ili postupati prema strahu. Savjest mi je mirna, to mi je važno. Jedan dio osvete sam već doživio. Kad sam 2000. napravio performans zavijanja rana na miniranom spomeniku partizanima u Sinju, jasno mi je iz Crkve poručeno da neću nikad dobiti posao u školi. Obećanje je ispunjeno, pa sam nakon devet godina odustao. Moraš biti spreman na posljedice. Meni je ipak važnije da sam sve ove godine uživao radeći ovaj posao, makar i bilo egzistencijalnih problema, nesanice. Ali opet, ima i onih koji su prošli puno gore, a bili su nevini.
Ne doživljavate se nevinim?
Nipošto. U mnogim svojim performansima ja sam vrlo suspektan i moja uloga je dvosmislena. Volim pohvalu za rad, ali se grozim uloge pravednika i profeta. Svatko je vrijedan sumnje. Javna sam osoba i sudjelujem u društvenim igrama, kažem ono što mislim – to je ogromna privilegija, a dovoljno sam pametan da vidim da su oni sve moćniji, organiziraniji i bogatiji. Ne mogu očekivati da će me Bandić podržati ako napravim performans o njemu ili ministrica Nina Obuljen. Nisam naivan, ali sam još uvijek tu. Nisam posijedio, imam prijatelje i obitelj koji me se nisu odrekli, par hlača, nešto dobrih košulja i nekoliko stotina kuna u džepu.
Imali ste 2016. i performans u kojem ste ljude tražili novac?
To je zapravo bio test razine tolerantnosti društva. Dan prije Badnjaka na Trešnjevačkom placu stajao sam s transparentom ‘Ja sam komunjara i nevjernik. Molim pomoć za sretan Božić’, premda nisam ni komunist ni nevjernik. Nisam doživio niti jednu prijetnju ili ozbiljnu uvredu. Tek poneko dobacivanje. Ako me nisu podržali, ljudi su se barem smijali. I tako sam skupio 476 kuna. Jedna Hercegovka, prepoznao sam je po naglasku, dala mi je deset kuna i rekla: ‘Neka vas ima, da se mi imamo s kime gonjat!’ Dakle, pristala je na igru i pokazala da ne moramo jednako razmišljati da bismo razgovarali.
portalnovosti
