U svom psihoanalitičkom osvrtu na psihologiju politike, "Pyschopathology and Politics" [hrv. "Psihopatologija i politika"; op.prev.], Harold Lasswell je primijetio:
Posebna vrijednost psihopatološkog pristupa je u tome što on predstavlja supermikroskopsku metodu korištenja pojedinačnih instanci za proučavanje kulturnih obrazaca. (str. 258)
Distinktivna oznaka homo politicusa je racionalizacija premještanja [privatnih motiva na javne objekte] u smislu javnih interesa. (str. 262)
Političko djelovanje ovisi o simbolizaciji nezadovoljstva pojedinca u smislu uključivijeg samoga sebe koji zastupa skup zahtjeva za društvenim djelovanjem. (str. 265)
Politička ponerologija djeluje na sličnom principu, ali s fokusom na poremećaje osobnosti. Jedan od njezinih argumenata jest da osebujne kognitivne i emocionalne značajke različitih poremećaja osobnosti - drugim riječima, njihovi tipični "svjetonazori" - utječu na to koje vrste politike privlače njihove nositelje i koje bi mjesto mogli naći u takvom sustavu. Kao primjer takvog svjetonazora, evo kako Nicholas Thomson sažima psihopatski svjetonazor:
"Mogu raditi što god hoću, jer mi je u prošlosti počinjena nepravda; svi ostali su nečasni, sebični, slabi i manipulativni; stoga ih imam pravo iskoristiti." ("Understanding Psychopathy" [hrv. "Razumijevanje psihopatije"; op.prev.], str. 29-30, malo prilagođeno)
U komentaru na moj zadnji opširni osvrt, Stegiel (pročitajte njegov blog "The Journal of Lingering Sanity") je pitao hoće li ponerologija gledati na modernost "kao, u biti, psihopatsko stanje koja stvara psihozu". Pozivajući se na Augusta Del Nocea, ukazao je na stvari poput negacije transcendencije, na stvarnost kao "sustava snaga, a ne vrijednosti", sterilizirane ideje istine, uspon pragmatičke funkcije i empirijske analize, ukratko "vladavinu gluposti."
To nije psihopatija sama po sebi. U ponerološkim terminima, to je šizoidija - šizoidni poremećaj osobnosti - i ono što Lobaczewski naziva psihološki osiromašenim, šizoidnim svjetonazorom. Kao poremećaj osobnosti, šizoidija ima jednu važnu značajku koja je zajednička s psihopatijom: prigušeni afekt. Šizoidi su odvojeni, emocionalno i socijalno. Wikipedia opisuje taj poremećaj kao "karakteriziran nedostatkom interesa za društvene odnose, sklonošću prema usamljenom ili zaštićenom načinu života, tajnovitošću, emocionalnom hladnoćom, odvojenošću i apatijom". Drugim riječima, dok su psihopati antisocijalni, šizoidi su više asocijalni u svom pogledu na svijet i u svom ponašanju.
Taj poremećaj ima sličnosti i preklapanja sa šizofrenijom, šizotipskim poremećajem osobnosti i poremećajima iz spektra autizma. Za Lobaczewskog, šizoidi pokazuju neosjetljivost na društvene znakove i psihološku stvarnost (osobine autizma) i sklonost zauzimanju ekstremnih moralizirajućih pozicija, često postajući ideološki fanatici (bilo religiozni ili materijalistički). Međutim,
Nizak emocionalni pritisak omogućuje im da razviju učinkovito spekulativno razmišljanje, neku vrstu objektivnosti koja je korisna u nehumanističkim sferama djelovanja poput ekonomije [HK: ili analitička filozofija, vidi u nastavku]... Međutim, njihova jednostranost ih čini sklonim da se smatraju intelektualno superiornijima od "običnih" ljudi koji se, po njihovom mišljenju, uglavnom vode svojim emocijama.
... Njihov slabi osjećaj za psihološke situacije i za stvarnost dovodi ih do toga da nameću pogrešne, pogrdne interpretacije namjera drugih ljudi. ... Njihov osiromašeni psihološki svjetonazor čini ih tipično pesimističnima u pogledu ljudske prirode. Često nalazimo izraze njihovih karakterističnih stavova u njihovim izjavama i spisima: "Ljudska je priroda toliko loša da se red u ljudskom društvu može održavati samo snažnom snagom koju stvaraju iznimno racionalni umovi u ime neke više ideje." ...
Ljudska priroda zapravo ima tendenciju biti "loša", pogotovo kada šizoidi zagorčavaju tuđe živote zbog svojih nedostataka, odnosno kada su šizoidne žene prepuštene samoći. ("Political Ponerology" [hrv. "Politička ponerologija", u daljnjem tekstu 'PP'; op.prev.], str. 106)
Za potrebe ovog članka, možemo izdvojiti sljedeća obilježja: hiperracionalizam, cinizam i prezir prema ljudskoj prirodi, te sklonost tehnokraciji. Politički, Lobaczewski se usredotočuje na šizoide prvenstveno kao teoretičare, primjećujući:
U stabilnim vremenima koja su tobože sretna, premda obilježena nepravdom prema pojedincima i narodima, doktrinarni ljudi vjeruju da su pronašli jednostavno rješenje da poprave takav svijet. Takvo povijesno razdoblje uvijek karakterizira osiromašeni psihološki svjetonazor, tako da se šizoidni svjetonazor u takvim vremenima ne ističe kao čudan i smatra se kao prihvatljiv. ...
Šizoidne osobe - ponosno tvrdeći superiornost svog racionalnog uma nad umovima "drugih" koji su vođeni emocijama - imaju za cilj nametnuti vlastiti konceptualni svijet drugim ljudima ili društvenim skupinama, koristeći relativno kontrolirani patološki egoizam i iznimnu upornost koja proizlazi iz njihove uporne prirode. ... Ako se njihove aktivnosti sastoje od izravnog kontakta na maloj društvenoj razini, poznanici ih mogu lako doživjeti kao ekscentrike, što ograničava njihovu ponerogenu ulogu. Međutim, ako uspiju sakriti vlastitu osobnost iza pisane riječi, njihov utjecaj može zatrovati umove društva u velikim razmjerima i na dugo vremena. (PP, str. 185-186)
Da malo skrenem s teme, što kažete na taj citat kao savršen opis Kritičke rasne teorije (ili bilo koju drugu vrstu Kritične društvene pravde)? Trenutno čitam knjigu Jamesa Lindsaya "Race Marxism: The Truth about Critical Race Theory and Praxis" [hrv. "Rasni marksizam: Istina o Kritičnoj rasnoj teoriji i praksi"; op.prev.], i sve to se ističe: nametanje pogrešnih, pogrdnih interpretacija na namjere drugih ljudi; pesimizam u pogledu ljudske prirode; jednostavno rješenje za popravljanje svijeta; cilj nametanja vlastitog konceptualnog svijeta drugima; i za mene je možda najupečatljivije to što se ne ističe kao čudno, i gdje mnogi prihvaćaju njene nečuvene tvrdnje "kao prihvatljive".
Za Lobaczewskog, Marx je bio primjer političkog šizoida (str. 108, 186-187, 190, 320). Ali on nije bio jedini:
Što više napredujemo u ovom shvaćanju [psihološke strukture društva], to više nam se društvene doktrine čine primitivnima i psihološki naivnima, posebno one temeljene na razmišljanjima mislilaca koji su živjeli tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, a koje je karakterizirao nedostatak psihološke percepcije. Sugestivna priroda ovih doktrina proizlazi iz njihovog pretjeranog pojednostavljenja stvarnosti, nečega što se lako prilagođava i što se koristi u političkoj propagandi. Ove doktrine i ideologije pokazuju njihove temeljne nedostatke, u pogledu razumijevanja ljudskih osobnosti i razlika među ljudima... (PP, str. 39-40)
O ovoj posljednjoj točki, Lasswell je napisao: "mnoštvo ljudskih motiva uvijek je bilo izvor neugodnosti za ljude koji su htjeli upravljati ljudima ili ih samo razumjeti" (str. 254). Moglo bi se dodati: onih koji su skloni vidjeti ljude kao jednodimenzionalne apstrakcije.
Šizo-autistička filozofija lijevog mozga
Dok sam čitao knjigu "The Matter with Things" Iaina McGilchrista, bio sam ugodno iznenađen kad sam vidio da Lobaczewski nije jedini koji je iznosio takva zapažanja. Prvi svezak je uglavnom studija pogleda na svijet desne i lijeve hemisfere [u daljenjem tekstu: DH, odnosno LH; op.prev.], a u 9. poglavlju ("Što nam shizofrenija i autizam mogu reći") on ukazuje na brojne načine na koje ti poremećaji prikazuju svjetonazor lijeve hemisfere (LH). Pogledajte seriju članaka Winstona Smitha' na blogu "Escaping Mass Psychosis" za više detalja o ovim razlikama u hemisferama. U međuvremenu, evo vrlo kratkog sažetka iz knjige:
[Način rada LH] je krut, cilja na sigurnost, sklon je razmišljanju "ili/ili", apstraktan je i generaliziran, ignorira kontekst i želi se osloboditi svega što je utjelovljeno, kako bi dobio ono što zamišlja kao vječnu istinu. [DH] je dublja i bogatija, fleksibilnija i probirljivija, skromnija, svjesna nemogućnosti izvjesnosti, otvorena za polivalentno značenje, poštuje kontekst i utjelovljenje i smatra da, iako je racionalna obrada važna, treba ju kombinirati s drugim načinima inteligentnog razumijevanja svijeta. (str. 548-549)
Zanimljivo da, nakon čitanja knjige, vidim implikacije LH na praktički sve poremećaje na koje se fokusirao Lobaczewski, uključujući psihopatiju, šizoidiju, paranoju, "karakteropatska" oštećenja mozga, osiromašene psihološke svjetonazore i još mnogo toga. Na primjer, citirajući studiju Antonija Damasija o slučaju kod pacijenta s tumorom zbog kojeg mu desni frontalni korteks nije funkcionalan, on piše: "Nije više u stanju uvidjeti vrijednost ili emocionalno značenje životnih situacija, sveo se je na pokušaj racionalnog zaključivanja, kao iz prvih načela" (str. 549).
U raspravi o sklonosti LH da se izgubi u apstraktnim općenitostima, McGilchrist, citirajući druge istraživače, piše:
"Čovjek gubi svoju individualnost i postaje tipičan za određenu klasu ljudi." Angažman sa stvarnim osobama zamjenjuje se utopijskim zanimanjem za apstraktne humanitarne vrijednosti: "Volim čovječanstvo, ali mrzim ljude." (str. 357)
(Tako politika identiteta nastoji vidjeti ljude.) Nadalje primjećuje da je "određena vrsta neobičnog uma preferencijalno i sustavno privučena filozofijom analitičke vrste. To je um negdje dolje u šizo-autitičnom spektru". Na primjer, "kvazifilozofska kvaliteta" često se nalazi u spisima odraslih s Aspergerovim sindromom: "previše racionalna, hiper-refleksivna samosvijest, te odvajanje od emocija i utjelovljene egzistencije" (str. 616). Takvi filozofi "vjerojatnije će vaditi stvari iz konteksta, razmišljati u ispraznim shemama i usvajati iracionalno racionalističke pristupe. Oni teže utilitarizmu u etici [HK: kao i psihopati]" (str. 615).
On daje i sljedeće primjere: Kant (čiju filozofiju Nietzsche nije okarakterizirao čak ni kao "nehotičnu biografiju duše nego kao ... biografiju glave"), Descartes, Spinoza, Bentham, Russell, Freud, Ryle. Kao protuprimjere (tj. više u stilu DH) on se poziva na Pascala, Hegela, Kierkegaarda, Emersona, Peircea, Jamesa, Deweyja, Collingwooda, Whiteheada. Za ideju o emocionalnom 'okusu' prve skupine, on citira Kantovo predstavljanje braka kao "sporazum između dvoje ljudi o 'međusobnom korištenju spolnih organa'" (str. 616). Pravi romantik!
Darwin je primijetio taj rezultat i kod samog sebe, nakon desetljeća rada, pišući u svojim poznim godinama:
Čini se da je moj um postao neka vrsta stroja za mljevenje općih zakona iz velikih zbirki činjenica... i da moram ponovno živjeti svoj život, napravio bih pravilo da čitam poeziju i slušam barem malo glazbe jednom tjedno; jer bi možda dijelovi mog mozga koji su sada atrofirani tako ostali aktivni kroz korištenje. Gubitak ovih ukusa je gubitak sreće i može biti štetan za intelekt, a vjerojatnije i za moralni karakter, oslabljujući emocionalni dio naše prirode. (citirano na str. 619)
Iako Lobaczewski ne navodi sva imena, mislim da bi popis uključivao mnoge od najutjecajnijih političkih filozofa posljednjih stoljeća: francuske socijaliste iz osamnaestog stoljeća (Rousseau i Mably) i materijaliste (Helvetius i Holbach), utilitariste iz devetnaestog stoljeća (Bentham i Mill), komuniste (Marx i Engels) i socijaldarviniste (Malthus i Spencer), te kritičke teoretičare 20. stoljeća (Marcuse) i njihove suvremene potomke. I vjerojatno mnogo više.
Za Lobaczewskog, svi moderni državni sustavi su stoga sputani svojim psihološki osiromašenim počecima (uključujući i "liberalne demokracije"). Evo što je imao za reći o demokraciji, na primjer:
Demokracija je, u svom modernom shvaćanju, jedna od doktrina političkog sustava koja se pojavila na kraju osamnaestog stoljeća, u vrijeme naizgled racionalnog, emocionalno nabijenog razmišljanja, ali siromašnog psihološkog razumijevanja. S psihološkog stajališta, demokracija sadrži nedostatak koji nam je već poznat. Omogućuje pojedincima, koji su previše mentalno i moralno primitivni da mogu djelovati u ime općeg dobra, ili čak vlastitog, da sudjeluju u procesu upravljanja državom. U pravilu su vođeni pretjerano kratkovidnim vlastitim interesom ili utjecajem ponerogenih skupina koje znaju kako ih iskoristiti. ...
Demokracija se može pravilno razvijati pod tri uvjeta: kada nacija ima dovoljno uspostavljenu tradiciju samoupravljanja koja prethodi demokratskim vremenima; kada je poštivanje moralnih vrijednosti i poštenja u političkim poslovima dovoljno rašireno; i kada je destruktivna frakcija dovoljno mala. Ako se ti uvjeti ne ispune, demokracija se degenerira u različite oblike vladavine posebnih interesnih skupina, sa skrivenim ideologijama, pa čak i totalitarnim karakteristikama. Ova opasnost je inherentna značajka ideologije demokracije. (str. 343-344)
Primijetite onaj dio o djelovanju "u ime općeg dobra". I prisjetimo se Laswellovog opisa politike s početka kao racionalizacije premještanja privatnih motiva na javne objekte u smislu javnih interesa. Politički šizoidi (ali ne samo šizoidi) projiciraju vlastite osebujne ideje i ogorčenost na društvo ili čovječanstvo u cjelini, iznoseći viziju rješenja za ono što percipiraju kao temeljne probleme društva, koji možda imaju neku osnovu u stvari, ali koji su previše pojednostavljeni do stupnja da će njihova predložena rješenja neizbježno propasti.
I da se vratim na Stegielov komentar, da li je to nastanak psihoze? To je ono što je Louis Sass tvrdio u "Madness and Modernism" (s odobrenjem citirao McGilchrist - gdje je i dobio ideju da su mnogi moderni filozofi bili u šizo-autističkom spektru). Ali evo što je McGilchrist imao za reći na tu temu:
Onda, može li biti da mi kao kultura nismo odražavali iznenadnu epidemiju šizofrenije [tj. psihoze], već smo se previše oslonili na svijet kakav nam pruža lijeva hemisfera, u međuvremenu odbacujući ono što on jest i što zna desna hemisfera koja bi nam mogla pomoći razumjeti ga? (str. 308)
Bilo da se radi o političkim teoretičarima koji su utjecali na naše oblike vladavine ili o filozofima koji su imali širi utjecaj na kategorije našeg razmišljanja, rezultat je bio trend koji McGilchrist identificira: mi smo u sve više dominiranom načinu razmišljanja lijeve hemisfere, na našu vlastitu štetu. Da je Lobaczewski uzeo u obzir istraživanje hemisfera u ponerologiju, ne sumnjam da bi i to uvrstio u svoj popis "ponerogenih čimbenika". Lobaczewski daje naznake za rješavanje širih problema našeg cjelokupnog svjetonazora, ali njegova je knjiga prvenstveno usmjerena na političku dimenziju. Za širu sliku, mislim da je McGilchristova knjiga nezamjenjiva.
