Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti.
Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela.
Stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
Rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku.
Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala.
Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.
Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju kako navodi najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu.
Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.
---------------------
Malo je poznato, no ime Vesne Parun vezano je i uz postojanje ovog portala. Naime ubrzo nakon pokretanja portala pokrenuli smo i ediciju "Mala virtualna antologija hrvatske ljubavne lirike". Jedno od nezaobilaznih imena u toj ediciji bila je naravno i Vesna Parun. No, da ne bismo povrijedili njena autorska prava i objavili njene stihove bez odobrenja odlučili smo je zamoliti da nam odobri izdavanje njene prve digitalne knjige koju smo nazvali «Budi blaga njegovu snu». Iznenađujuće no, Vesna nas je bez ikakvog problema saslušala, postavila nam nekoliko pitanja i dopustila nam da objavimo njenu knjigu. S obzirom na svoje poodmakle godine naravno nije joj bilo baš jasno što su i čemu služe te digitalne knjige, no podržala nas je i savjetovala da se obratimo na adrese još nekih pisaca koji su po njenom mišljenju također zaslužili svoje mjesto u toj našoj maloj antologiji. Naravno taj susret s po mom mišljenju največom hrvatskom pjesnikinjom dao nam je veliko ohrabrenje i nadu.
Digitalnu knjigu «Budi blaga njegovu snu» možete preuzeti na sljedećoj adresi:
http://www.digitalne-knjige.com/parun.php
---------------------------------
A za kraj ćemo pridodati i tekst njene antologijske pjesme
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu! Izvor: www.tacno.net
