Noć dugih noževa dogodila se 30.lipnja 1934. To je noć u kojoj je Hitler sa SS-ovcima odreda Totenkopf (Mrtvačka glava) pohapsio i pobio, uz pomoć svojih najvjernijih suradnika Himmlera, Göbelsa, Heydricha i ostalih, svoje dotad odane pomoćnike, glavešine SA trupa i njihovog vođu, prisnog prijatelja i suučesnika u stvaranju nacionalsocijalističke partije, Röma. Do hapšenja i pokolja je došlo u mjestu Bad Wiessee, ljetovališta na Tegernseeu, 60 km od Minhena, gdje su Sturm Abteilungen (Jurišni odredi) pripremali veliko svečano okupljanje.Napad usred noći na pozaspale vođe SA te hapšenja i egzekucije bile su izvršeni pod lažnom optužbom, da su Röm i vođe SA odreda pripremali državni udar, da im je već potajno počelo stizati oružje iz Belgije te da kane započeti takozvanu "treću revoluciju". Ubijenih je u Bad Wiessee bilo oko 75, a u čitavoj Njemačkoj oko 200.
U Berlinu kao i u Minhenu Hitleru je to bio povod da likvidira svoje stare neprijatelje, katoličku desnicu i konzervativce u vojsci, kojima se Hitler i nitkovi koji su ga okruživali, nikada nisu sviđali.
U noći 30.lipnja u Minhenu su ubili Eriha Klausenera, koji se nalazio na čelu Katoličke akcije i Gustava von Kahra, koji je zatučen pijukom, a njegova se krivica sastojala u tome, što je bio jedan od najaktivnijih u sprečavanju minshenskog puča godine 1923.
Istovremeno su u Minhenu poubijani, između ostalih, fratar Bernard Strempfle, poznati antisemitski publicist, kriv što je sakupio materijal o samouobojstvu kuzine, Geri Raubal, koja je imala vezu s Führerom, a kasnije izvršila samoubojstvo.
Ernst RömU Berlinu su likvidirani armijski generali Ferdinand von Breddov i Hubert von Bose, najbliži suradnik kancelara von Papena, a pobijeni su još i šef policije Hans Ramshorn, Gregor von Stresser i Kurt von Schleicher, bivši kancelari: ovaj posljednji ustrijeljen je zajedno sa ženom.
Prepad su na Wiesseeu, kao i u Minhenu, izvele SS trupe, kojima je na čelu bio Himmler, a službeno ime SS trupa bilo je Schutzstaffel, Odredi Sigurnosti, dok je Gestapo predstavljao tajnu vojnu informativnu službu.
Krvava epizoda, izvedena od Hitlera, koji je sam s revolverom u ruci uhapsio Röma, ne bi bila razumljiva bez kratkog opisa situacije u Njemačkoj i svega što joj je prethodilo.
Röm je jedini od masakriranih ubijen dan kasnije, u zatvoru Stadelheim, pošto mu je bio dat pištolj, da izvrši samoubojstvo. Kad su se nakon desetak minuta pojavili SS-ske glavešine Lutze i Ericke, u ulozi ezekutora i vidjeli da je Röm još živ, pucano mu je u glavu, a ovaj je izdahnuo, navodno mrmljajući "Mein Fürher." Pokolj su po njemačkim gradovima izvršili pripadnici SS trupa, a Noć dugih noževa predstavljati će samo slikovitu uvertiru u opako carstvo brutalnosti i nemilosrdnih egzekucija, obilježje djelovanja SS-a i nacista na njihovom krvavom putu u ništa.
Da se ozakoni počinjeni pokolj, donesen je naknadno, 3.srpnja 1934., zakon po kojem se svaka sumnja na atentat odnosno ugrožavanje sigurnosti države i njenog vođe kažnjava smrću. Događaj je prozvan Noć dugih noževa po starogermanskoj legendi, koja se navodno dogodila u davnini u Saskoj, kad su Angli zauzelu tu pokrajinu i na prevaru dugim noževima posmicali sve sasko plemstvo. Nikad nije utvrđeno da li ima istine u toj staroj starogermanskoj priči.
Zašto je Hitler došao na vlast
Mnogima je još i danas nejasno kako je Nacionalsocijalistička partija, čiji su preteče Freikörps, slobodni odredi, osnovana od Hitlera i Röma, postala vodeća politička sila Njemačke? Pripadnici Freikörpsa ubili su uostalom Rozu Luxemburg i Karla Liebkhnechta 1919. godine u Berlinu i bacili ih u rijeku Spree.
Bili su to ekstremni desničari, ponikli iz redova vojske, silom demobilizirani, pobješnjeli od negodovanja, kako zbog surovih uvjeta Wersailleskog mira, tako i zbog napredovanja "crvenih" nakon Oktobarske revolucije i goleme inflacije, koja je početkom dvadesetih godina zahvatila Njemačku. Freikörpsi su postepeno pretvoreni u Sturm Abteilungen – Jurišne odrede - slične skvadristima u Italiji te su napadali radničke četvrti i izazivali tuče i ubojstva. Vođa im je bio Röm, kapetan po činu, na društvenoj ljestvici ispred Hitlera, koji je bio tek kaplar.
No Hitler je pokazao izuzetan govornički dar i svojstvo da očara i dovede do ekstaze malograđanskih masa u Minhenskoj pivnici. Sanjali su o preporodu Njemačke te najprije osnovali Nezavisni radnički komitet (Frei Arbeiter Ausschuss), iako se ustvari radilo o golemoj prevari, jer su meta njihovih ubilačkih provala bile upravo radničke četvrti i vođe i aktivisti radničkih partija, Socijalističke i Komunističke. Broj članova SA je neprestano rastao, u njih su ulazili najrazličitiji deklasirani elementi, a "smeđe košulje", kako su ih zvali zbog njihove uniforme, bile su strah i trepet svojim divljim napadima i proizvoljnim činovima nasilja te se nisu obazirale ni na čiji autoritet. Nadalje, Röm je od početka smatrao da SA-ovci imaju odgovarati samo njemu, dok Hitler nije podnosio nikakvo dvovlašće ni u partiji, a kasnije ni u zemlji ni u vojsci, a još manje u paravojnim formacijama.
Godine 1923. Hitler, Röm i Ludendorf pokušavaju izvesti puč i uspostaviti nacističku vlast u Minhenu, ali, mada su osvojili neka upravna sjedišta, brzo su nadvladani, i završavaju u zatvoru i pred sudom. Hitler je osuđen na četiri godine, a Röm na simboličnu kaznu, koju nije ni odsjedio. Hitler je u zatvoru ostao oko 9 mjeseci i tamo je izradio novu strategiju. Za stjecanje vlasti, postalo mu je jasno, nisu dovoljni pivom opijeni malograđeni iz Minhenske pivnice. Potrebno je, da ga podrže oni koji imaju realnu moć – bogataši, i oni koji imaju realnu vlast: uprava i vojska. Hitler računa na krupnu buržoaziju, koja strahuje od revolucije te na vojne institucije i njihove vođe. Uzor mu je bio Mussolini u Italiji, koji je počeo napadima skvadrista na socijalističke novine i sjedišta, da bi ga konačno 1923. sam kralj pozvao da upravo on sastavi vladu.
Po izlasku iz zatvora Hitler i njegovi najbliži suradnici Himmler, Hesse, Heydich, Göring i Göbels čine sve da osvoje simpatije tvorničara i poduzetnika, koji se boje "crvenih", odnosno napredovanja radničkih partija. Dolazi do prvih nesuglasica s Römom, jer ovaj pliva u moru sitnograđanskih simpatija i zazire od krupnih industrijalaca i bogataša, a ovi posljednji baš su se Hitleru učinili najvažniji za postizanje vlasti.
Isto se tako ni Röm ni njegovi razulareni SA-ovci, smeđekošuljaši, ne sviđaju ni vojsci, koja je za red u zemlji, a ni starim konzervativcima: ovi naslućuju da bi se ovakvo nasilničko ponašanje moglo pretvoriti u silu, koju ne bi više bilo moguće zauzdati. Istovremeno, kad izbija svađa s Hitlerom godine 1925, Röm je upleten u krupan homoseksualni skandal te napušta zemlju i odlazi u Boliviju, u kojoj će osnovati odnosno iz temelja reformirati vojsku.
U međuvremenu Weimarska Njemačka doživljava ipak postepeni ekonomski oporavak. I možda do krvave nacističke katastrofe, koja je odnijela milijune života, ne bi ni došlo, da ne nastupa kriza 1929/1930 godine. Prije toga Nacionalsocijalistička partija na izborima 1928. dobila je svega 2,8 % glasova. No kriza u Njemačkoj poprima dramatične razmjere. Nijemci su doslovno gladni – broj nezaposlenih je veći od milijun.
Narod je uplašen i zbunjen. Dotukao ih je prvo Versailleski mir i ogromne ratne reparacije, koje je Njemačka morala plaćati, premda se nije osjećala pobijeđenom, a posljedica je bila nečuvena inflacija, a sad kriza, koja je ostavila bez kruha i nade milijune ljudi. Pojava sudbonosnog čovjeka, koji Nijemcima dokazuje, da su krivci za sve Židovi i komunisti, kao i njegova obećanja o vraćanju dostojanstva svakom pripadniku njemačke nacije, njegova odlučnost, njegova deračina kao i ispoljena okrutnost, imaju efekta. SA-ovci pokušavaju doći na vlast u Pruskoj 1932. i izazivaju sukobe sa 87 mrtvih i 300 ranjenih.
To razdoblje naziva se Prussenschlag – nešto slično pruskom državnom udaru u Pruskoj. Na čelu oružanih snaga zemlje je von Papen, koji budući da ne uspijeva smiriti situaciju, daje ostavku. Jedna za drugom padaju sve teškom mukom sastavljene vlade. Na izborima u siječnju 1933. Hitler dobija 35, 5% glasova, a na ponovljenim izborima 3.ožujka, nakon paleža Reichstaga 26.veljače, kad Hindemburg zbog tog događaja ukida demokratska prava, osvaja 44% glasova.
Hitler je nakon siječanjskih izbora najodlučnije odbio ući u bilo kakvu koalicionu vladu. Ipak to nisu bili posve slobodni izbori: osjećala se već atmosfera nacističkog terora. Prethodni kancelar, von Schleicher, morao je dati ostavku, jer nije uspio obrazovati vladu ni uz pomoć istaknute političke ličnosti, Stressera. Tako dolazi do ponovljenih izbora, kojima je prethodilo od nacista inscenirano paljenje Reichstaga. Čim Hitler dolazi na vlast, odmah ukida sve postojeće političke partije i započinje brutalno progonjenje i likvidiranje političkih neprijatelja, osniva koncentracijske logore u kojima će skončati svi koji su mu pružali otpor kao i svi Židovi, do kojih je uspio doći.
Hitler, SS i SA
Za vrijeme krize, koja je pogodila Njemačku, Sturm Abteilungen – SA odredi - su prema postojećim podacima ogromno povećali članstvo iz svih društvenih klasa. Prilazili su im i nekadašnji crveni, ne iz ideoloških razloga, već da bi utolili glad vojničkom porcijom i došli do toplije odjeće i obuće. Odmah po dolasku Hitlera na vlast u Njemačkoj počinje ekonomski oporavak: otovoreno je smjesta 100.OOO radnih mjesta. Hitler je svečano započeo izgradnju "njemačke autostrade", a istovremeno sve bržim ritmom počinju raditi i tvornice, koje proizvode oružje i vojni materijal, premda je to Njemačkoj mirovnim ugovorom bilo zabranjeno. Industrijalci trljaju ruke. Hitler se pokazuje kao snivani čovjek providnosti i reda.
Oporavak Njemačke i opće zavođenje reda u državi oduševljava sve društvene slojeve: smetaju samo SA trupe svojom samovoljom i svojeglavi Röm, što se nakon tri godine vratio iz Bolivije i koji se smatra njihovim neprikosnovenim vođom i ne mari za bogataše. Röm ostaje vjeran populističkim parolama o trećoj revoluciji u Njemačkoj, koja će vratiti dostojanstvo malom čovjeku. Zasad mu je Hitler samo napunio želudac. Hitler osjeća da neće moći u potpunosti zagospodarati vojskom, sve dok budu postojali nedovoljno disciplinirani SA odredi, vjerni Römu, na koje vojska i krupni kapitalisti popreko gledaju.
On jednostavno odlučuje likvidirati ih, a ujedno se obračunati sa svim svojim protivnicima, koji još posjeduju neku moć. Otuda lažne optužbe za pripremanje državnog udara. Hitler ne želi s nikim dijeliti vlast u Njemačkoj, ni zapovjedništvo u vojsci, a ponajmanje s Römom, koji se u ratu ubrajao u oficirski stalež, dok je on bio tek kaplar. Hitler je i zlopamtilo, u Noći dugih noževa imat će priliku obračunati se sa svima, koji su mu se ikada u životu zamjerili. Osorni SA- ovci nisu nikad mirovali, vojni udar što su ga pokušali godinu dana ranije izvesti u Pruskoj i koji nije urodio plodom, već ostavkom kancelara von Papena, još više je razbjesnio Hitlera i ozlojedio ga u odnosu na Sturm Abteilungen.
Hitler je za njemačkog sitnog građanina prije svega simbol reda: on neće trpiti ovakve ispade. Zato je izmišljena zavjera, o kojoj ga izvještavaju njegovi najbliži suradnici. Navodno do puča bi moglo doći već sutra, 1.srpnja, a pored toga tu su i ogavni dokazi o homoseksualnosti SA-ih vođa. Istina je pak, da su optužbe bile obične izmišljotine, i da su SA-ovci, nemilosrdni ubojice radnika, nakon što su se lijepo proveli, namarširali i napili pive u Bad Wiesseeu, legli spavati te da su probuđeni i iz kreveta, još mamurni, odvedeni na stratište.
Preživjeli pripadnici SA odreda morali su potpisati zakletvu bezuvjetne vjernosti Hitleru, von Papen daje ostavku na mjesto zapovjednika oružanih snaga, a osamdesetšestogodišnji Hindenburg predaje vojsku u ruke kancelara Hitlera. Uskoro, 2.kolovoza 1934., Hidenburg umire, a Hitler postaje, na nesreću ne samo Nijemaca, jedini gospodar Njemačke i njene oružane sile.
U Berlinu kao i u Minhenu Hitleru je to bio povod da likvidira svoje stare neprijatelje, katoličku desnicu i konzervativce u vojsci, kojima se Hitler i nitkovi koji su ga okruživali, nikada nisu sviđali.
U noći 30.lipnja u Minhenu su ubili Eriha Klausenera, koji se nalazio na čelu Katoličke akcije i Gustava von Kahra, koji je zatučen pijukom, a njegova se krivica sastojala u tome, što je bio jedan od najaktivnijih u sprečavanju minshenskog puča godine 1923.
Istovremeno su u Minhenu poubijani, između ostalih, fratar Bernard Strempfle, poznati antisemitski publicist, kriv što je sakupio materijal o samouobojstvu kuzine, Geri Raubal, koja je imala vezu s Führerom, a kasnije izvršila samoubojstvo.
Ernst RömU Berlinu su likvidirani armijski generali Ferdinand von Breddov i Hubert von Bose, najbliži suradnik kancelara von Papena, a pobijeni su još i šef policije Hans Ramshorn, Gregor von Stresser i Kurt von Schleicher, bivši kancelari: ovaj posljednji ustrijeljen je zajedno sa ženom.
Prepad su na Wiesseeu, kao i u Minhenu, izvele SS trupe, kojima je na čelu bio Himmler, a službeno ime SS trupa bilo je Schutzstaffel, Odredi Sigurnosti, dok je Gestapo predstavljao tajnu vojnu informativnu službu.
Krvava epizoda, izvedena od Hitlera, koji je sam s revolverom u ruci uhapsio Röma, ne bi bila razumljiva bez kratkog opisa situacije u Njemačkoj i svega što joj je prethodilo.
Röm je jedini od masakriranih ubijen dan kasnije, u zatvoru Stadelheim, pošto mu je bio dat pištolj, da izvrši samoubojstvo. Kad su se nakon desetak minuta pojavili SS-ske glavešine Lutze i Ericke, u ulozi ezekutora i vidjeli da je Röm još živ, pucano mu je u glavu, a ovaj je izdahnuo, navodno mrmljajući "Mein Fürher." Pokolj su po njemačkim gradovima izvršili pripadnici SS trupa, a Noć dugih noževa predstavljati će samo slikovitu uvertiru u opako carstvo brutalnosti i nemilosrdnih egzekucija, obilježje djelovanja SS-a i nacista na njihovom krvavom putu u ništa.
Da se ozakoni počinjeni pokolj, donesen je naknadno, 3.srpnja 1934., zakon po kojem se svaka sumnja na atentat odnosno ugrožavanje sigurnosti države i njenog vođe kažnjava smrću. Događaj je prozvan Noć dugih noževa po starogermanskoj legendi, koja se navodno dogodila u davnini u Saskoj, kad su Angli zauzelu tu pokrajinu i na prevaru dugim noževima posmicali sve sasko plemstvo. Nikad nije utvrđeno da li ima istine u toj staroj starogermanskoj priči.
Zašto je Hitler došao na vlast
Mnogima je još i danas nejasno kako je Nacionalsocijalistička partija, čiji su preteče Freikörps, slobodni odredi, osnovana od Hitlera i Röma, postala vodeća politička sila Njemačke? Pripadnici Freikörpsa ubili su uostalom Rozu Luxemburg i Karla Liebkhnechta 1919. godine u Berlinu i bacili ih u rijeku Spree.
Bili su to ekstremni desničari, ponikli iz redova vojske, silom demobilizirani, pobješnjeli od negodovanja, kako zbog surovih uvjeta Wersailleskog mira, tako i zbog napredovanja "crvenih" nakon Oktobarske revolucije i goleme inflacije, koja je početkom dvadesetih godina zahvatila Njemačku. Freikörpsi su postepeno pretvoreni u Sturm Abteilungen – Jurišne odrede - slične skvadristima u Italiji te su napadali radničke četvrti i izazivali tuče i ubojstva. Vođa im je bio Röm, kapetan po činu, na društvenoj ljestvici ispred Hitlera, koji je bio tek kaplar.
No Hitler je pokazao izuzetan govornički dar i svojstvo da očara i dovede do ekstaze malograđanskih masa u Minhenskoj pivnici. Sanjali su o preporodu Njemačke te najprije osnovali Nezavisni radnički komitet (Frei Arbeiter Ausschuss), iako se ustvari radilo o golemoj prevari, jer su meta njihovih ubilačkih provala bile upravo radničke četvrti i vođe i aktivisti radničkih partija, Socijalističke i Komunističke. Broj članova SA je neprestano rastao, u njih su ulazili najrazličitiji deklasirani elementi, a "smeđe košulje", kako su ih zvali zbog njihove uniforme, bile su strah i trepet svojim divljim napadima i proizvoljnim činovima nasilja te se nisu obazirale ni na čiji autoritet. Nadalje, Röm je od početka smatrao da SA-ovci imaju odgovarati samo njemu, dok Hitler nije podnosio nikakvo dvovlašće ni u partiji, a kasnije ni u zemlji ni u vojsci, a još manje u paravojnim formacijama.
Godine 1923. Hitler, Röm i Ludendorf pokušavaju izvesti puč i uspostaviti nacističku vlast u Minhenu, ali, mada su osvojili neka upravna sjedišta, brzo su nadvladani, i završavaju u zatvoru i pred sudom. Hitler je osuđen na četiri godine, a Röm na simboličnu kaznu, koju nije ni odsjedio. Hitler je u zatvoru ostao oko 9 mjeseci i tamo je izradio novu strategiju. Za stjecanje vlasti, postalo mu je jasno, nisu dovoljni pivom opijeni malograđeni iz Minhenske pivnice. Potrebno je, da ga podrže oni koji imaju realnu moć – bogataši, i oni koji imaju realnu vlast: uprava i vojska. Hitler računa na krupnu buržoaziju, koja strahuje od revolucije te na vojne institucije i njihove vođe. Uzor mu je bio Mussolini u Italiji, koji je počeo napadima skvadrista na socijalističke novine i sjedišta, da bi ga konačno 1923. sam kralj pozvao da upravo on sastavi vladu.
Po izlasku iz zatvora Hitler i njegovi najbliži suradnici Himmler, Hesse, Heydich, Göring i Göbels čine sve da osvoje simpatije tvorničara i poduzetnika, koji se boje "crvenih", odnosno napredovanja radničkih partija. Dolazi do prvih nesuglasica s Römom, jer ovaj pliva u moru sitnograđanskih simpatija i zazire od krupnih industrijalaca i bogataša, a ovi posljednji baš su se Hitleru učinili najvažniji za postizanje vlasti.
Isto se tako ni Röm ni njegovi razulareni SA-ovci, smeđekošuljaši, ne sviđaju ni vojsci, koja je za red u zemlji, a ni starim konzervativcima: ovi naslućuju da bi se ovakvo nasilničko ponašanje moglo pretvoriti u silu, koju ne bi više bilo moguće zauzdati. Istovremeno, kad izbija svađa s Hitlerom godine 1925, Röm je upleten u krupan homoseksualni skandal te napušta zemlju i odlazi u Boliviju, u kojoj će osnovati odnosno iz temelja reformirati vojsku.
U međuvremenu Weimarska Njemačka doživljava ipak postepeni ekonomski oporavak. I možda do krvave nacističke katastrofe, koja je odnijela milijune života, ne bi ni došlo, da ne nastupa kriza 1929/1930 godine. Prije toga Nacionalsocijalistička partija na izborima 1928. dobila je svega 2,8 % glasova. No kriza u Njemačkoj poprima dramatične razmjere. Nijemci su doslovno gladni – broj nezaposlenih je veći od milijun.
Narod je uplašen i zbunjen. Dotukao ih je prvo Versailleski mir i ogromne ratne reparacije, koje je Njemačka morala plaćati, premda se nije osjećala pobijeđenom, a posljedica je bila nečuvena inflacija, a sad kriza, koja je ostavila bez kruha i nade milijune ljudi. Pojava sudbonosnog čovjeka, koji Nijemcima dokazuje, da su krivci za sve Židovi i komunisti, kao i njegova obećanja o vraćanju dostojanstva svakom pripadniku njemačke nacije, njegova odlučnost, njegova deračina kao i ispoljena okrutnost, imaju efekta. SA-ovci pokušavaju doći na vlast u Pruskoj 1932. i izazivaju sukobe sa 87 mrtvih i 300 ranjenih.
To razdoblje naziva se Prussenschlag – nešto slično pruskom državnom udaru u Pruskoj. Na čelu oružanih snaga zemlje je von Papen, koji budući da ne uspijeva smiriti situaciju, daje ostavku. Jedna za drugom padaju sve teškom mukom sastavljene vlade. Na izborima u siječnju 1933. Hitler dobija 35, 5% glasova, a na ponovljenim izborima 3.ožujka, nakon paleža Reichstaga 26.veljače, kad Hindemburg zbog tog događaja ukida demokratska prava, osvaja 44% glasova.
Hitler je nakon siječanjskih izbora najodlučnije odbio ući u bilo kakvu koalicionu vladu. Ipak to nisu bili posve slobodni izbori: osjećala se već atmosfera nacističkog terora. Prethodni kancelar, von Schleicher, morao je dati ostavku, jer nije uspio obrazovati vladu ni uz pomoć istaknute političke ličnosti, Stressera. Tako dolazi do ponovljenih izbora, kojima je prethodilo od nacista inscenirano paljenje Reichstaga. Čim Hitler dolazi na vlast, odmah ukida sve postojeće političke partije i započinje brutalno progonjenje i likvidiranje političkih neprijatelja, osniva koncentracijske logore u kojima će skončati svi koji su mu pružali otpor kao i svi Židovi, do kojih je uspio doći.
Hitler, SS i SA
Za vrijeme krize, koja je pogodila Njemačku, Sturm Abteilungen – SA odredi - su prema postojećim podacima ogromno povećali članstvo iz svih društvenih klasa. Prilazili su im i nekadašnji crveni, ne iz ideoloških razloga, već da bi utolili glad vojničkom porcijom i došli do toplije odjeće i obuće. Odmah po dolasku Hitlera na vlast u Njemačkoj počinje ekonomski oporavak: otovoreno je smjesta 100.OOO radnih mjesta. Hitler je svečano započeo izgradnju "njemačke autostrade", a istovremeno sve bržim ritmom počinju raditi i tvornice, koje proizvode oružje i vojni materijal, premda je to Njemačkoj mirovnim ugovorom bilo zabranjeno. Industrijalci trljaju ruke. Hitler se pokazuje kao snivani čovjek providnosti i reda.
Oporavak Njemačke i opće zavođenje reda u državi oduševljava sve društvene slojeve: smetaju samo SA trupe svojom samovoljom i svojeglavi Röm, što se nakon tri godine vratio iz Bolivije i koji se smatra njihovim neprikosnovenim vođom i ne mari za bogataše. Röm ostaje vjeran populističkim parolama o trećoj revoluciji u Njemačkoj, koja će vratiti dostojanstvo malom čovjeku. Zasad mu je Hitler samo napunio želudac. Hitler osjeća da neće moći u potpunosti zagospodarati vojskom, sve dok budu postojali nedovoljno disciplinirani SA odredi, vjerni Römu, na koje vojska i krupni kapitalisti popreko gledaju.
On jednostavno odlučuje likvidirati ih, a ujedno se obračunati sa svim svojim protivnicima, koji još posjeduju neku moć. Otuda lažne optužbe za pripremanje državnog udara. Hitler ne želi s nikim dijeliti vlast u Njemačkoj, ni zapovjedništvo u vojsci, a ponajmanje s Römom, koji se u ratu ubrajao u oficirski stalež, dok je on bio tek kaplar. Hitler je i zlopamtilo, u Noći dugih noževa imat će priliku obračunati se sa svima, koji su mu se ikada u životu zamjerili. Osorni SA- ovci nisu nikad mirovali, vojni udar što su ga pokušali godinu dana ranije izvesti u Pruskoj i koji nije urodio plodom, već ostavkom kancelara von Papena, još više je razbjesnio Hitlera i ozlojedio ga u odnosu na Sturm Abteilungen.
Hitler je za njemačkog sitnog građanina prije svega simbol reda: on neće trpiti ovakve ispade. Zato je izmišljena zavjera, o kojoj ga izvještavaju njegovi najbliži suradnici. Navodno do puča bi moglo doći već sutra, 1.srpnja, a pored toga tu su i ogavni dokazi o homoseksualnosti SA-ih vođa. Istina je pak, da su optužbe bile obične izmišljotine, i da su SA-ovci, nemilosrdni ubojice radnika, nakon što su se lijepo proveli, namarširali i napili pive u Bad Wiesseeu, legli spavati te da su probuđeni i iz kreveta, još mamurni, odvedeni na stratište.
Preživjeli pripadnici SA odreda morali su potpisati zakletvu bezuvjetne vjernosti Hitleru, von Papen daje ostavku na mjesto zapovjednika oružanih snaga, a osamdesetšestogodišnji Hindenburg predaje vojsku u ruke kancelara Hitlera. Uskoro, 2.kolovoza 1934., Hidenburg umire, a Hitler postaje, na nesreću ne samo Nijemaca, jedini gospodar Njemačke i njene oružane sile.
Izvor: advance
