N a Hrvatskoj televiziji »zavrtjeli« su dugo očekivanu seriju Crno-bijeli svijet, koja »prati priču dviju zagrebačkih obitelji s početka 1980-ih«. Mišljenja o seriji su podijeljena, ali društvene mreže o istoj ne prestaju pričati gotovo pun tjedan, što je jedan od pokazatelja da je serija poprilično uspjela.
Nešto stariji gledatelji »rastapaju se« nad osamdesetima kao sladoled na suncu i ne daj ti bože zucnuti da je serija loša, odmah ćeš sa svih strana biti upozoren da ti je daljinski na raspolaganju pa ti lijepo odjezdi na neki drugi program, a ne da izigravaš nadobudnog TV kritičara. Navukli su se na osamdesete i nešto mlađi, koji su od roditelja čuli ili u novinama pročitali sve o zagrebačkom »bermudskom trokutu«, na potezu Kavkaz-Zvečka-Blato.
Potpisani autor nije među ljubiteljima ovog velegradskog mita, jer u tom vremenu, između ostalog, u utjecajne persone izgradili su se neki od najvećih blefera zanata kojem dugujemo kruh, da bi godinama vedrili i oblačili po nalozima odozgo, ne propuštajući s vremena na vrijeme podsjetiti na Polet i bolje zagrebačke dane provedene pred Zvečkom. Međutim, iznimno nas veseli pratiti spomenutu seriju, jer smatramo je najboljom subverzijom društvenog konteksta u koji je pripuštena.
Lijepo li je vidjeti gledateljstvo kako lamentira nad osamdesetima, dok se u isto vrijeme s (ne)odgovornih političkih i parapolitičkih adresa pokreću nove hajke na imaginarne Jugoslavene i komunjare. Te hajke, dakako, imaju i svoju praktičnu primjenu, a ta je stvaranje »zajedništva« kako ga razumiju akteri političke desnice.
Da se kojim slučajem može, gospoda o kojoj je riječ svoje sugrađane i sugrađanke najrađe bi od sjećanja na godine što su prethodile devedesetima liječila elektroškovima, ali kako se to (još uvijek) ne može dobre su i prokušane hajke na izmaštanog neprijatelja. A onda, nakon svih tih javnih nastupa s pjenom na rubu usnica, nakon svih tih upozorenja i borbi protiv Jugoslavije i Jugoslavena, u osam sati navečer puste neku davnu pjesmicu, prikažu fiću i stojadina, a gledateljstvo se raznježi, prikuje se uz mali ekran pa bez daha proguta porciju osamdesetih.
Ona mračna država, kojom te plaše i na čiji te neželjeni, a mogući uskrs upozoravaju, učini se ne tako mračnom, nego bude ono što većini i predstavlja: komadić sjećanja na lijepe i bezbrižne dane mladosti. Valjalo se i ljudima na HRT-u dosjetiti jadu, e kako ne bi bilo previše zamjerki što Jugoslavija nije prikazana onako kako je poželjno – kao tamnica naroda u kojoj nisi smio ići u Crkvu, niti si smio reći da si Hrvat/Hrvatica – pa je nakon jedne od epizoda Crno-bijelog svijeta prikazan njemački dokumentarni film »Ubojstva u Titovo ime«.
Taj dokumentarac imao nas je upoznati s nizom ubojstava hrvatskih emigranata, što su ih u osamdesetima izvodili najamnici Službe državne sigurnosti/bezbednosti. Gledatelj je tako nakon jednosatne raznježenosti nad svojom mladošću odsviranom akordima Novog vala mogao upoznati i drugu, ružniju i crnju stranu države u kojoj smo »tamničili« nepunih pola stoljeća.
M eđutim, kad sve sabereš i oduzmeš, ispadne da je ta država bila iste naravi kao i bila koja druga, odnosno da taj bauk kojim nas plaše u cilju stvaranja novog »jedinstva« pod vodstvom najkatoličkije i najhrvatskije hrvatske političke stranke i nije tako strašan kao što pričaju. Red mirne svakodnevice, red krvi. Nisu li danas takve i Sjedinjene američke države? Red obične, mirne svakodnevice, red peper-spreja u oči, red daljinski navođenih dronova, kojima službenici »zemlje hrabrih i slobodnih« ubijaju ljude kao muhe. Nije li takva i naša slobodna i nezavisna Hrvatska: red svakodnevice, doduše ne više tako bezbrižne, red Marka Perkovića Thompsona pa poredana trupla likvidiranih iz političkih pobuda (Paradžik, Barešić i Kraljević). O drugim truplima, onima čijim venama je tekla »pogrešna krv«, da i ne govorimo. Eto, na užas velikih Hrvata i Hrvatica, na užas katolika većih i boljih od pape Franje, stoga na ovo mjestu jasno želimo reći: sviđa nam se serija Crno-bijeli svijet, jer razbija jedan bespotrebni tabu, jer realno govori o vremenima koja su prošla i neće se vratiti, o državi čiji rok trajanja je istekao, bez izgleda da je netko ponovo učini »svježom« i »jestivom«. Sjećanje na Jugoslaviju, međutim, ovom društvu je potrebno, ne kako bi tu u krvi utopljenu državu vraćali, nego kako bi o njoj mogli govoriti hladne glave, kako bi mirno mogli odmjeriti nedostatke i prednosti režima u kojem su hrvatski građani i građanke jednom živjeli. Sjećanje bez opterećenja kakva nam se nameću potrebno je da bi na dobrim i lošim iskustvima tog režima mogli učiti i da bi napokon izbili karte iz ruku bleferima koji politički i materijalno profitiraju na hajkama protiv Jugoslavije i Jugoslavena.
novilist
Nešto stariji gledatelji »rastapaju se« nad osamdesetima kao sladoled na suncu i ne daj ti bože zucnuti da je serija loša, odmah ćeš sa svih strana biti upozoren da ti je daljinski na raspolaganju pa ti lijepo odjezdi na neki drugi program, a ne da izigravaš nadobudnog TV kritičara. Navukli su se na osamdesete i nešto mlađi, koji su od roditelja čuli ili u novinama pročitali sve o zagrebačkom »bermudskom trokutu«, na potezu Kavkaz-Zvečka-Blato.
Potpisani autor nije među ljubiteljima ovog velegradskog mita, jer u tom vremenu, između ostalog, u utjecajne persone izgradili su se neki od najvećih blefera zanata kojem dugujemo kruh, da bi godinama vedrili i oblačili po nalozima odozgo, ne propuštajući s vremena na vrijeme podsjetiti na Polet i bolje zagrebačke dane provedene pred Zvečkom. Međutim, iznimno nas veseli pratiti spomenutu seriju, jer smatramo je najboljom subverzijom društvenog konteksta u koji je pripuštena.
Lijepo li je vidjeti gledateljstvo kako lamentira nad osamdesetima, dok se u isto vrijeme s (ne)odgovornih političkih i parapolitičkih adresa pokreću nove hajke na imaginarne Jugoslavene i komunjare. Te hajke, dakako, imaju i svoju praktičnu primjenu, a ta je stvaranje »zajedništva« kako ga razumiju akteri političke desnice.
Da se kojim slučajem može, gospoda o kojoj je riječ svoje sugrađane i sugrađanke najrađe bi od sjećanja na godine što su prethodile devedesetima liječila elektroškovima, ali kako se to (još uvijek) ne može dobre su i prokušane hajke na izmaštanog neprijatelja. A onda, nakon svih tih javnih nastupa s pjenom na rubu usnica, nakon svih tih upozorenja i borbi protiv Jugoslavije i Jugoslavena, u osam sati navečer puste neku davnu pjesmicu, prikažu fiću i stojadina, a gledateljstvo se raznježi, prikuje se uz mali ekran pa bez daha proguta porciju osamdesetih.
Ona mračna država, kojom te plaše i na čiji te neželjeni, a mogući uskrs upozoravaju, učini se ne tako mračnom, nego bude ono što većini i predstavlja: komadić sjećanja na lijepe i bezbrižne dane mladosti. Valjalo se i ljudima na HRT-u dosjetiti jadu, e kako ne bi bilo previše zamjerki što Jugoslavija nije prikazana onako kako je poželjno – kao tamnica naroda u kojoj nisi smio ići u Crkvu, niti si smio reći da si Hrvat/Hrvatica – pa je nakon jedne od epizoda Crno-bijelog svijeta prikazan njemački dokumentarni film »Ubojstva u Titovo ime«.
Taj dokumentarac imao nas je upoznati s nizom ubojstava hrvatskih emigranata, što su ih u osamdesetima izvodili najamnici Službe državne sigurnosti/bezbednosti. Gledatelj je tako nakon jednosatne raznježenosti nad svojom mladošću odsviranom akordima Novog vala mogao upoznati i drugu, ružniju i crnju stranu države u kojoj smo »tamničili« nepunih pola stoljeća.
M eđutim, kad sve sabereš i oduzmeš, ispadne da je ta država bila iste naravi kao i bila koja druga, odnosno da taj bauk kojim nas plaše u cilju stvaranja novog »jedinstva« pod vodstvom najkatoličkije i najhrvatskije hrvatske političke stranke i nije tako strašan kao što pričaju. Red mirne svakodnevice, red krvi. Nisu li danas takve i Sjedinjene američke države? Red obične, mirne svakodnevice, red peper-spreja u oči, red daljinski navođenih dronova, kojima službenici »zemlje hrabrih i slobodnih« ubijaju ljude kao muhe. Nije li takva i naša slobodna i nezavisna Hrvatska: red svakodnevice, doduše ne više tako bezbrižne, red Marka Perkovića Thompsona pa poredana trupla likvidiranih iz političkih pobuda (Paradžik, Barešić i Kraljević). O drugim truplima, onima čijim venama je tekla »pogrešna krv«, da i ne govorimo. Eto, na užas velikih Hrvata i Hrvatica, na užas katolika većih i boljih od pape Franje, stoga na ovo mjestu jasno želimo reći: sviđa nam se serija Crno-bijeli svijet, jer razbija jedan bespotrebni tabu, jer realno govori o vremenima koja su prošla i neće se vratiti, o državi čiji rok trajanja je istekao, bez izgleda da je netko ponovo učini »svježom« i »jestivom«. Sjećanje na Jugoslaviju, međutim, ovom društvu je potrebno, ne kako bi tu u krvi utopljenu državu vraćali, nego kako bi o njoj mogli govoriti hladne glave, kako bi mirno mogli odmjeriti nedostatke i prednosti režima u kojem su hrvatski građani i građanke jednom živjeli. Sjećanje bez opterećenja kakva nam se nameću potrebno je da bi na dobrim i lošim iskustvima tog režima mogli učiti i da bi napokon izbili karte iz ruku bleferima koji politički i materijalno profitiraju na hajkama protiv Jugoslavije i Jugoslavena.
novilist
