U posljednjih mjesec dana hrvatski je javni i medijski prostor zatrpan vijestima iz turističkog sektora. Svako pišanje u gradskim jezgrama, pogotovo onoj splitskoj, vijest je od državnog značaja, a slično prolaze ugostiteljski računi i cijene smještaja. Tu prvu, “neposrednu” razinu, vrlo brzo nadopunjuje i ona analitička koja varira od ismijavanja poslovnih taktika iznajmljivača do upozoravanja na klimatske promjene koje će u dogledno vrijeme brojne aktualne rasprave učiniti izlišnima.
Turistički je sektor jedan od rijetkih, ako ne i jedini u Hrvatskoj, koji je podložan široj raspravi o metodama razvoja, problemima i rješenjima. Tome svakako pridonosi njegova zastupljenost u BDP-u, ali i specifičnost industrije u kojoj oni koji proizvod kupuju žive zajedno s onima koji ga prodaju u periodu konzumacije te usluge. Žive i s onima koji ne rade u turizmu. Taj je kontekst u hrvatskoj stvorio specifičnu “moralnu ekonomiju” turizma. Pod tim mislimo na sve one stavove i vjerovanja o tome tko zaslužuje što u našoj ekonomiji. Riječ je, dakle, o predpolitičkim stavovima koji kaskaju, zbog brojnih problema i izazova, u političkoj artikulaciji. Za ovu ćemo priliko izdvojiti četiri aspekta ili sklopa te moralne ekonomije.
Rentijerstvo
Unatoč tome što nas mediji i struka posljednjih desetljeća kude da smo zaostali u “socijalističkom mentalitetu”, hrvatskim javnim prostorom itekako vlada vjera u kapitalističku meritokraciju: vlastitim radom i poduzetničkim duhom svatko može, ili preciznije – mora moći, steći sve što zaslužuje. Svatko tko predstavlja bilo kakvu smetnju – političku, institucionalnu ili onu nelojalne konkurencije – svakodnevno se nalazi na optuženičkoj stolici. U toj je raboti konstruirana i specifična klasa “uhljeba” kao onih koji žive pod političkim protektoratom, izolirani od navodne objektivnost tržišnih procesa.
Iako nisu izloženi tolikoj razini konstantne prozivke, sličan status postepeno zadobivaju i rentijeri na Jadranu. Oni, naime, nisu nikakvi poduzetnici, već su pukom srećom, za razliku od sunarodnjaka iz Slavonije, na primjer, stekli uvjete da žive od rente. Upravo na tom manjku zasluge parazitiraju i mediji koji klikabilnost članaka o manjku gostiju, navodno zbog većih cijena, zasnivaju na konstruiranoj i podgrijanoj svojevrsnoj klasnoj zavisti onih koji nisu imali toliko sreće u ekonomskoj valorizaciji djedovine. I u slučaju uhljeba i iznajmljivača kao nezasluženih ekonomskih pobjednika postoje nekakva osnova za “zavist”: sigurno je bolje imati stalni posao nego živjeti na ugovorima na određeno, kao što je i bolje nekoliko mjeseci iznajmljivati apartmane nego biti uskraćen za takvu monetizaciju gornjeg kata obiteljske kuće i “raditi sezonu” u kafiću blizu tih apartmana. No, moralna ekonomija nije i politička ekonomija, ali zasad smo uskraćeni za prijedloge razvoja turizma koji se sklapaju na osnovu različitih klasnih interesa.
Klasna segregacija
Pored toga što služe kao okidači za ismijavanje onih u turističkom sektoru koji žele u što kraćem razdoblju “opljačkati” što više turista, medijski izvještaji o visokim cijenama smještaja, hrane i raznih drugih usluga, imaju i dodatne uloge u moralnoj ekonomiji. Za početak, tim se putem oblikuje prozor za klasni voajerizam: da vidimo u čemu sve to bogati uživaju. Taj tip voajerizma je zapravo oduvijek prisutan, a njegova popularnost je obrnuto proporcionalna intenzitetu društvenih klasnih sukoba. U rijetkim povijesnim periodima klasnu znatiželju zamjenjuje klasni prijezir odozdo.
Da je taj klasni prijezir danas u priličnoj mjeri prigušen, i moralno, a kamoli politički, govore komentari brojnih “realista”, i plaćenih i neplaćenih, i onih koji rade u turizmu i onih koji ne rade, na ekstremne cijene pojedinih proizvoda i usluga. A ti se komentari mogu svesti na onu poznatu formulu: dokle god netko tu cijenu može i želi platiti ona je objektivna. Ili u nešto konkretnijoj varijanti: naravno da će kava ili pizza na Stradunu koštati ovoliko ili onoliko. Naravno, bilo bi isuviše zahtijevati od turizma da niskim cijenama sanira klasne razlike stvorene u drugim sektorima, ali ništa nije realno u tome da se tim visokim cijenama klasne razlike normaliziraju kao zaslužene.
Slobodno vrijeme ne-turista
Među najistaknutijim političko-aktivističkim borbama u posljednje vrijeme u Hrvatskoj sigurno spadaju one za javne plaže. Za razliku od, primjerice, Italije, plažama u Hrvatskoj je pristup uglavnom slobodan i besplatan. I postoji relativno razvijena svijest o tome da je naplata plaža posljednja granica: ne može se nikome naplaćivati kupanje. Međutim, ta svijest nije samo svijest kao nekakva politička vrijednost, već reflektira i klasni interes malih iznajmljivača. Kako je prije koji mjesec uvjerljivo pokazao Jurica Pavičić, hotelsko ili kakvo drugo zauzimanje plaža i njihova naplata, natjeralo bi goste da naprosto odustanu od tog tipa apartmana jer oni, između ostalog, nude i dostupne i besplatne plaže. Dakle, moralnu ekonomiju turizma oblikuju i različiti klasni interesi različitih iznajmljivača.
A oblikuju i interesi svih onih koji na obali žive, ali nisu radno vezani uz turizam. To prvenstveno vrijedi za veće gradove. Kao što smo spomenuli, specifičnost turizma kao industrije je da s kupcima usluge živimo zajedno dok je konzumiraju. A to znači da nam se mijenja izgled grada u kojem živimo, ponuda i životnih navika, a mi o tim promjenama nismo odlučivali. Navodno su došle s tržištem kao anticiklona. Postoje i druge industrije koje utječu na svakodnevne živote, na primjer, one koje zagađuju okoliš, ali ova je itekako specifična i ulazi u sve pore društvenog života. S obzirom na to da se ona, navodno, samo događa jer imamo “sunce i more”, odatle i specifični aspekt moralne ekonomije: ne možemo politički odlučivati o tržišnim potrebama. Možemo samo moralistički uredovati: u Splitu uvesti kazne za pišanje, a u Dubrovniku zabraniti kufere s kotačima.
Demokracija u ekonomiji
Kako dakle zajednički odlučivati o turizmu kao industrijskoj grani? Tako što ćemo izgradnjom luksuznih hotela potjerati pijane mlade Britance, a one koji su im iznajmljivali apartmane zaposliti u tim hotelima? Tako što ćemo uvesti iste poreze onima koji grade zapravo hotele pod krinkom stambenih zgrada kako bi prošli jeftinije i stanove iznajmili kao apartmane i one koje iznajmljuju u obiteljskim kućama? Tako što ćemo zanemariti stavove onih koji od turizma ne žive jer nemaju pravo drugima oduzimati kruh? Tako što ćemo ukinuti povlašteni porezni tretman nekretninskog tržišta i turizma? Ova se i slična pitanja zasad pojavljuju tek u sferi moralne ekonomije.
Turizam nam kao grana, barem u ovom trenutku u Hrvatskoj, dok nema političke snage da se prereže u jednom razvojnom smjeru, vrlo prigodno ilustrira da je svaka ekonomija uvijek politička i da uvijek netko donosi ključne odluke. Svi ovi sukobi, unatoč specifičnostima turizma, postoje u većini ekonomskih oblasti, ali oni su odavno prigušeni političkim, fiskalnim i drugim odlukama koje nam danas izgledaju kao ekonomska neminovnost. Ali i pokazuju da slobodno tržište – svatko može otvoriti kafić, izgraditi apartman i odrediti cijene – nije zamjena za demokraciju. Jer nemaju ni svi ulagači isti interesi, a ni svi koji u turističkom prostoru žive. Naprosto, investicija nije glas.
