Valja prohodati po našim grobljima, gradskim i seoskim, čitati što piše na nadgrobnicima, pa shvaćati kako su se mijenjala vremena. Mimo ratova, za kojih se vazda isto umiralo, u vremenima mira pošast koja je morila mlade mijenjala je svoja lica. U prošlome stoljeću, pa sve do ranih poslijeratnih godina i pencilinskog doba, mladost je kosila tuberkuloza (sušica, jektika…). Prema toj su se bolesti upravljala životna očekivanja, diktirala je natalitet i mortalitet zajednice, a kod generacija mladih stvarala je osjećaj bliskosti sa smrću, kojim su obilježeni književnost i umjetnost ovoga doba. Nadživjeti vlastitu mladost bilo je iskušenje koje bi pred svakog pojedinca stavila njegova sudbina. S tuberkulozom je započinjala, i na njoj bi završavala jedna civilizacija. Groblja su zborna mjesta iščezlih obitelji, imena i porodičnih tradicija, koje je pomorila tuberkuloza. Ubila je mlade, a stari su umirali sami od sebe i od svoga vremena. O svemu tome, izravno ili neizravno, izvješćuju natpisi na grobovima.
Dvadesetak godina nakon što je pobijeđena tuberkuloza, u vrijeme kada je svijet tehnološki uznapredovao u ritmovima dvotaktnih i četverotaktnih motora, započinje nova velika morija. Umire se nasilnom smrću, u prometnim nesrećama, zbog neopreznosti i prevelike brzine. I opet, u golemom i neprirodnom statističkom udjelu, umiru mladi. Mladost je neoprezna, jer joj se u životu nije dogodilo dovoljno toga što bi je učinilo opreznom. U mladosti vrijeme mnogo sporije prolazi, tako da se nikakva brzina ne čini prevelikom. Konačno, društveni napredak je među mladima stvorio vrlo opasnu iluziju da im je smrt u svakom trenutku daleka. I to se, na kraju krajeva, primjećuje u književnosti i umjetnosti našega doba.
Kod Dicma dogodila se nesreća u kojoj su poginule dvije sestre, Petra i Jelena, dok su nakon nečije rođendanske proslave u svojoj škodi izlazile s parkirališta. Na njih je naletio devetnaestogodišnji mladić u mercedesu. Udario ih je tako jako da je škoda završila tridesetak metara dalje, i da joj je iskočio motor. Prvi nalazi kažu da je mladić bio trijezan, ali je izvjesno da je vozio prekomjerno brzo. Sud i policija će u skladu sa svojim moćima, vodeći se zakonom, o ovom slučaju izreći jednu istinu. Prema njezinu pravorijeku netko će za ovaj događaj biti proglašen odgovornim, ili će, što se čini najvjerojatnijim, odgovornost biti podijeljena između živih i mrtvih. Istina suda i policije, pogotovu u ovakvom slučaju, nije, međutim, jedina istina. Postoje i istine onih čije su emocije, sjećanja i cijeli životi povezani s protagonistima nesreće, sa sestrama ili s mladićem. Pošto iza ovakve prometne nesreće ne stoji ničija zla namjera, te emocije, sjećanja i živote valja poštovati, i vazda imati svijest o tome da je to jedini način da se onoj istini prema kojoj ćemo se mi upravljati, istini suda, zakona i prometnih pravila, pruži nekakav smisao.
Kada ti umre bližnji, na tebi je da nešto kažeš. Takav je u nas običaj. Dok je svijet bio manji, reklo bi se na gumnu, na sijelu, u crkvi i na groblju. Na karmine se, ili na žalost, i dolazilo da bi se onome kome je umro bližnji pružila mogućnost da kaže. Kada se svijet povećao, počelo se govoriti natpisima na nadgrobnim pločama, na partama i osmrtnicama, na pretposljednjim stranicama novina. Počelo se govoriti i onima koji se ne poznaje. Danas, pak, posve se prirodno govori i na društvenim mrežama, ponajprije na Facebooku. Malo što je na društvenim mrežama tako dobro kao ta prilika pružanja ožalošćenima da izgovore svoje.
Mati Petrina i Jelenina Renata Kelam je, kako izvještavaju i prenose novine i službeni mediji, na Facebooka, uz citat iz Psalama, napisala sljedeće: “Imam ruke koje su vas grlile dajem vas Majci Gospi nek vas čvrsto zagrli dok dođe mater vaša dico moja lipa i dobra. Hvala Isusu šta mi vas je dao da vas malo imam, da vas ljubim, da vas grlim… Neka vas čuva dok ne dođe mater vaša dico moja dobra, dico moja lipa. Mi smo Kršćani mi opraštamo tako sam i vas učila, vaša mater dico moja oprašta ditetu koje je ubilo moju dicu.” Bit će da će se naći cinik da majci prigovori na stilu i jeziku, da joj prigovori na Facebooku, pa čak i na prejudiciranju istražnih radnji i sudske odluke, ali postoji trenutak u svemu što se zbiva između nas ljudi kada cinizam biva neumjesan, jer se prestaje razlikovati od kukavičluka. Što god razotkrila policijska istraga, kakva god bila odluka suda, ostaje to da je mladić, koji je mercedesom udario u djevojke koje su bile u škodi, ostao živ, dok su one mrtve. Time što ih je udario, taman da je vozio u skladu s ograničenjima brzine, taman da je savršeno nedužan, jer su one svojim neoprezom prouzročile nesreću, on ih je ubio. Pred sudom i zakonom nije to učinio, ali pred vlastitom savješću, pred svojim bližnjima, pred bližnjima žrtava, jest. Taj strašni slučaj čini ga onim koji je ubio, premda ustvari nije ubojica.
Rečenica matere mrtvih djevojaka, da ponovimo, glasi: “Mi smo Kršćani mi opraštamo tako sam i vas učila, vaša mater dico moja oprašta ditetu koje je ubilo moju dicu.” Ta se rečenica ni na koji način ne odnosi na ono što će proizaći iz policijske istrage, kao ni na ono što bi, u skladu sa zakonima i propisima, mogao odlučiti sud. Ona se ne odnosi na našu zajedničku istinu, koja nam, uostalom, nije poznata. Rečenica se odnosi na istinu jedne matere kojoj je mladić u mercedesu pogubio dvije kćeri. Ne dopustivši da taj strašni događaj nastavi proizvoditi niz posljedica, ne prihvaćajući utjehu osvete, koja već sama od sebe nailazi, jer se sve pod kapom nebeskom osvećuje mladiću koji je tuđoj materi ubio dvije jedva od sebe starije cure, ona je izrekla: “vaša mater dico moja oprašta ditetu koje je ubilo moju dicu”. U tom se fragmentu neprimjetno promijene i očište, i adresat poruke, pa se ova žena iz obraćanja svojoj djeci najednom obrati svijetu. Pritom, svakome u ovoj strašnoj mrklini sudbine uspijeva pronaći njegovo ime: i svojoj dici, i ditetu koje ih je ubilo. I tako riječ kršćani, koju ona greškom ispiše velikim početnim slovom, stekne pravo na to veliko slovo.
Ono što istoga trenutka nije oprošteno, neće biti oprošteno nikada. Jedna dalmatinska mati je, pa još na Facebooku, pokazala da je tako. I pokazala je sav užas i svu muku, svu stvarnu težinu istinskoga praštanja. Nepodnošljiva je smrt djece, naročito u današnje vrijeme, kad odavno više nema tuberkuloze, pa je svaka mlada smrt neobjašnjiva i neispričljiva u svojoj tragičnosti. Sve je čovjeku lakše podnijeti kada postoji priča uz koju bi to podnio. Za to da ti se kući ne vrate dvije kćeri, koje su pošle na rođendan, nema prethodne priče, nema uzora, nema objašnjena ni utjehe. Također, sve je čovjeku lakše podnijeti kada postoji ideja o nepravdi koja mu je učinjena, iz koje će onda proizaći i osveta. Osveta ne mora biti konkretna, osveta je u misli i u duhu. Nezamislivo je lakše misliti i govoriti da ti je djecu ubio bahati mladić u mercedesu, nego opraštati ditetu koje je ubilo tvoju dicu. Lakše je tako, ali nije kršćanski. Materi bi, naravno, bilo oprošteno upravo u kršćansko ime, ali ona, eto, nije za tim išla. Zašto nije? Zato što ono što nije istoga trenutka oprošteno, neće biti oprošteno nikada.
Petrina i Jelenina mater nije onom mladiću ništa olakšala time što mu je oprostila. Čak mu je, možda, i otežala. Da ga je dočekala gnjevom i osvetom, utočište bi mogao naći u samosažaljenju i u nepravdi koja mu se čini. Ovako, ona ga je dovela pred imperativ njegove savjesti. Što će dalje biti, ne zna se. I nikad se neće saznati. Premda je, čini mi se, to važnije i od rezultata policijske istrage, i od onoga što će na kraju reći sud. Ni sud ni policija neće oživjeti mrtvu dicu. Živo dite će, međutim, stati pred njih mrtve. Ali nije to smisao materina opraštanja, niti bi u tome bio razlog da ovu strašnu priču ispričamo. Smisao riječi “vaša mater dico moja oprašta ditetu koje je ubilo moju dicu” u tome je što bi za njih mogli znati, njih bi odnekud mogli čuti, sljedeći kojima se dogodi ovakva nesreća u životu. Za njih to će biti ona prethodna priča, i te će im riječi poslužiti kao jedina utjeha i kao razlog da se dalje živi.
