Dok ga Europska komisija stalno podsjeća da mora provesti promjene u zemlji, Plenković, dakle, ustaje i pjeva im arije iz Traviate
Nakon prezentacije pred Europskim parlamentom u Strassbourgu, ime našega premijera bit će zapisano na zlatnoj buli ujedinjene Europe. Nitko se, naime, još nikad nije obratio tijelima EU-a na pet jezika. Pet. Neki političari na službenim skupovima ubace ponešto iz tri. Milanović je nosio sa sobom latinske dicte i sentencije, pa je tu volio poentirati. Ali pet je povijesni rekord i svjetski presedan, malo je reći europski.
Ta je Plenkovićeva parada sigurno bila izvor nesumjerljivog ponosa za onu našu čeljad – a ima među njima i uvažanih ministara – koja ni s hrvatskim nije na konju, sapliće se o »precjednicu«, »sumlje«, »Njemce« i »pirulete«, a »č« i »ć« sipa naopako, kao po nekom vražjem obrnutom algoritmu. A da se pravo kaže, nije ni mnogima pismenijima bilo mrsko da nas je predsjednik Vlade pred drugim zemljama predstavio kao školu stranih jezika s međunarodnom akreditacijom.
Nagutali smo se mi tih »pipl mast trast as« incidenata naših političara, da crkneš od stida. Zato ti, naravski, legne kao melem na ranu slušati premijera koji po opakoj klizavici konjunktiva, pasiva i kondicionala iz pet jezičnih standarda poskakuje kao Rudolf Nurejev.
No, kad srknemo hladne vode i malo se trgnemo iz te omamljujuće ugode, koja slatko blaži komplekse jedne od dviju generalno najmanje uspješnih država u EU-u, moramo se zapitati čemu je premijeru zapravo trebalo napadno jezično poziranje pred europskim zastupnicima. Kad se prevođenje već šalta na gumb da komunikacija bude laka i praktična, pa mijenjaš poljski, mađarski, irski i hrvatski kako ti se prohtije, zašto je Plenković, na jednom političkom sastanku, poželio zabljesnuti baš kao neprevaziđeni poliglot.
Evo ti ga sad, reći će netko. Ne valja kad se kamena s ramena nabacuju s engleskim kao Tomislav Karamarko. A onda jednako grintaju i kad netko pokaže elokvenciju na pet jezika. Ne možeš mrzovoljnim ljudima ugoditi pa da si Vila Zvončica. Ali kvaka je ovdje naprosto u tome što je predsjednik naše Vlade odlučio napadno igrati na umjetnički dojam, a svatko od tih koji su ga slušali dobro zna kako mu doma stoje stvari.
U Agrokoru mu puca na sve strane, pišu se milijunske tužbe, a Ramljak i njegovi prijatelji drže Plenkovića u stupici i pritom još basnoslovno zarađuju. Više od 50.000 ljudi godišnje seli u inozemstvo. Ovršenih je 320.000 i Vlada ne zna što bi s njima. O ozbiljnim se reformama samo naklapa. Životni standard i BDP na razini su Hrvatske iz 2007. godine, korupcija cvjeta. Europske ljestvice nas tuku u svemu redom. Nismo u stanju ratificirati čak ni Istanbulsku konvenciju o zaštiti žena i djece. A predsjednik Vlade koja vodi takvu zemlju samodopadno paradira pred kolegama svojim briljantnim poznavanjem – stranih jezika.
Dok ga Europska komisija stalno podsjeća da mora provesti promjene u zemlji, Plenković, dakle, ustaje i pjeva im arije iz Traviate. Najbolji mi je zato komentar jednog građanina na društvenim mrežama. On kaže: »To što je premijer govorio na pet jezika meni ima smisla isto kao da je u parlamentu EU-a napravio dva koluta naprijed i kolut natrag, pa dvije i pol minute visio na trapezu«. Hrvatskoj treba premijer koji vuče ozbiljne poteze. A škola stranih jezika već imamo koliko god hoćeš.
novilist
