Škola za kameleone

Naprosto je nevjerojatno koliko moralno kompromitirani novi/stari vođe ostatka HNS-a - liberalnih demokrata, ostatka ostataka nekad viđene stranke hrvatskih političkih legendi Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala, Vlade Gotovca..., drže građane maloumnim. Osobito novi/stari predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak i novi/stari njegov zamjenik Predrag Štromar.

Ne zato što kuju u zvijezde šestomjesečno HNS-ovo parazitiranje pod HDZ-ovim kišobranom, gdje nisu ništa prepoznatljivo učinili za opće dobro već samo dizali ruke radi održanja crvotočne saborske većine, nego još više stoga što si napadno prisvajaju uspjehe u provođenju kurikulne reforme školstva koja u bitnom nije ni počela. Ni neće dok HDZ mora biti poslušan Željki Markić, biskupu Vladi Košiću, vigilaristima Vincenta Johna Batarela, Zlatku Hasanbegoviću, Hrvatskom generalskom zboru kojem hodočasti ministrica Blaženka Divjak pitati kako mora provoditi kurikuralnu reformu školstva...

Na stranu sada to, što je u režiji novog/starog predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka već proljetos pripremljen, pa i izveden stranački harakiri koji je izazvao mučninu na političkoj sceni i u javnosti, prošli izborni sabor HNS-a s po jednim predsjedničkim i potpredsjedničkim kandidatom nije nikog uvjerio da kameleoni znaju provesti reformu svih reformi - školsku.

Pogotovo ne s "nestranačkom" uzdanicom na mjestu ministrice znanosti i obrazovanja Blaženkom Divjak, koja je nazočila izbornom saboru HNS-a i došla se prisno družiti s Vrdoljakom i Štromarom "da bih zahvalila HNS-u na podršci i prilici na otvaranju mogućnosti da obrazovanje postane top tema i da se omoguće sve reforme koje Hrvatska očekuje i koje su stajale jedno duže vrijeme. Mi smo ih ponovno pokrenuli, zahvaljujući tome što nam je HNS dao priliku."

Reforma školstva nije pokrenuta. Stoji. Pokretanje te reforme nije pokusno uvođenje informatike u 5. razredu osmoljetke u školskoj 2017./18. godini, ni prva saborska rasprava o strukovnom školstvu niti projekt "Modernizacija strukovnog obrazovanja i osposobljavanja" (vrijedan 2,35 milijuna CHF, oko 14 milijuna kuna) u sklopu Okvirnog sporazuma Švicarskog saveznog vijeća i hrvatske vlade o provedbi Švicarsko-hrvatskog programa suradnje radi smanjenja ekonomskih i socijalnih nejednakosti unutar proširene Europske unije.

Ivan Vrdoljak - za kojega saborski zastupnik Gordan Maras (SDP) točno tvrdi da bi "bez SDP-a gledao Hrvatski sabor samo na televiziji" - ostao je zapamćen u javnosti po ministarskim "zaslugama" u SDP-ovoj vladi premijera Zorana Milanovića za to što građani plaćaju 20-30 posto deblje račune zbog obveznih razdjelnika topline na radijatorima i skuplji kWh struje od 1. rujna, sada se razbacuje novim morskim idejama i pripisuje stranci nepostojeće uspjehe u reformi školstva.

HDZ je taj koji odobrava što će se i kada reformirati, a ne Ivan Vrdoljak ili Blaženka Divjak. Već drugi dan po (re)izboru u HNS-u, Vrdoljak je najavio sastanak koalicijske koordinacije, na što se premijer Andrej Plenković nasmija ravno u tv-kameru, rekavši da je o tome saznao tek kad su ga novinari pitali.

Vrdoljak više nije vjerodostojan politički faktor ni u čemu, kao ni njegov zamjenik Štromar, koji bi kao izborni gubitnik, nesuđeni varaždinski župan, danas bio na burzi rada da Vrdoljak - proljetos još ogorčeni protivnik HNS-ovog koaliranja s HDZ-om, pa sada gorljivi apologet - nije odglumio odlazak s čela stranke i iz politike da bi se za pola godine vratio. Kaže, sve što je dosad (u)činio, (u)činio je za Hrvatsku (sic), pa se i vraća s "novim političkim programom“" samo zbog "dobrobiti naroda; RH mi je na srcu" (sic, na ikstu).

U to se nečasno kolo dala se uhvatiti i varaždinska doktorica znanosti i prodekanica Fakulteta organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu Blaženka Divjak, koja je u samo pola godine haenesovski (ne)korektno modificirala svoj "odlučan" kurikulno-školski diskurs: od početnog da želi slobodu odlučivanja i stručnost, jer u protivnom daje ostavku, do ovog sada kako se "mora uvažiti prethodno dogovoreno" (čitaj: HDZ-ovu direktivu/Plenkovićevu volju).

Divjak više nema ništa protiv toga (sic) - a imala je na velikom prosvjedu u lipnju - da prudužena ruka interesne skupine Željke Markić, Jasminka Buljan-Culej vladinom odlukom od 13. prosinca bude u Posebnom stručnom povjerenstvu za provedbu Strategije obrazovanja, koje vodi sam premijer. Ni Plenković niti Buljan-Culej nemaju kvalifikacije za kurikulnu reformu školstva, ali to više ne smeta resornoj ministrici. Gdje je zapela ostavka, gospođo Divjak?

Kakva će to škola biti u kojoj će klerikalni rigidi - što sada drže premijera u laži da će Hrvatski sabor ratificirati Istanbulsku konvenciju o nasilju nad ženama - odlučivati o sadržaju zdravstvenog odgoja i građanskog obrazovanja? Kao, demokratsko je pravo roditelja odlučiti o tome što će njihova djeca učiti u školi, jer im "nitko ne smije mimo njihova vjerskog/svjetonazorskog uvjerenja nametati rodnu ideologiju, predavati o kontracepciji ili ih trenirati na banani kako se pravilno natiče kondom".

Ne tiče ih se demokratsko pravo roditelja koji legitimno traže da im javna škola pouči djecu o svim "škakljivim" izazovima što ih čekaju u životu, od tema o spolnosti do religijske kulture i građanskog društva. Kako će se Divjak i Buljan-Culej, dva usprotstavljena svijeta, dogovoriti o - nepomirljivom?

Svaki kompromis o činjenici da javne, građanske škole nisu isto što i vjerske/privatne, koje imaju vlastite kurikule, odnosno da roditelji imaju pravo upisivati djecu gdje žele, u obrazovne ustanove primjereno obiteljskim uvjerenjima i vrijednostima društvenih skupina kojima pripadaju - bit će truli kompromis. Sekularno društvo, kakvim se RH ustavno izdaje, ne treba dirati teističko, nametati mu svoje vrijednosti kao formativnu obvezu od pelena nadalje, ali ni teističko sekularnom. Premijerova je odgovornost biti na razini tog izazova, pa u interesu svih, a ne samo nekih građana maknuli teistički militarizam od javnog školstva i napadni trend reinkarnacije srednjovjekovne vjerske supremacije u suvremenom društvu 21. stoljeća. Praznovjerje i zatiranje prava žena ne idu podruku sa znanošću i ljudskim pravima u javnim školama.

Umjesto ostavke, jer se pokazalo da nema niti će imati slobodne ruke u provođenju kurikulne reforme školstva - premijer joj je već javno udijelio packe kad je pokušala solirati u kadroviranju - ministrica Divjak tvrdi da je HDZ-ov izbor članova Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja samo "stvar koalicijskog dogovora da i HNS i HDZ imenuju, osim predsjednika i supredsjednika, još po četiri člana".

Što s Buljan-Culej, bivšom službenicom bivšeg kontroverznog HDZ-ovog ministra Pave Barišića, istomišljenicom "obiteljskog" interesnog kruga Željke Markić? "Ona nije moj predlog", kazala je Divjak novinarima. "Ona je dobila premijerovo povjerenje i ja tu odluku, koliko god mi može biti neobična, prihvaćam budući da je takav bio dogovor. U ovoj situaciji morate neke stvari koje se dogovore prihvatiti kao takve da biste uopće mogli uvesti reformske procese i dobiti potporu za pojedina zakonska rješenja. Mislim da nam za sada ide jako dobro."

Mo'š mislit', kazala bi svojedobno Globusova kolumnistica Tanja Torbarina, mo'š mislit'. Ministrici Divjak jamačno ide jako dobro samo farbanje tunela plavom ZNA SE bojom, a školstvu to neće donijeti ništa dobro. Ministrica, svjesno ili ne, ne drži riječ i radi u korist vlastite štete. Nema šanse provesti reformu, jer su premijeru preči ratni avioni za milijardu eura od, recimo, vukovarske Osnovne škole Nikole Andrića i svih u kojima otpadaju stropovi, vjetar fijuče kroz derutna okna, nemaju dvoranu za tjelesni, a računala za informatiku mogu samo sanjati... Jedinu sustavnu reformu školstva u Hrvatskoj proveo je od 1974. i sljedećih pet-šest godina tadašnji sekretar/"ministar" za obrazovanje, kulturu i tehničku kulturu dr.sc. Stipe Šuvar. Sve kasnije promjene u sustavu bile su nedomišljeni prepravci i popravci. S lošeg na još lošije.

Iza aktualne kurikulne reforme, međutim, ne stoji ni ozbiljna politička volja vladajućih, ni novac niti potpora roditelja i prosvjetne javnosti. To se već vidjelo po prosvjedima u svim većim gradovima nakon što je HDZ suspendirao daljnji rad ne samo kurikulnom vođi Borisu Jokiću, nego i njegovim (oko 500) stručnjacima, koji su projekt reforme bili doveli do eksperimentalne faze.

Jokiću je uzalud dala potporu čak i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Temeljna ideja Šuvarove reforme školstva, kasnije temeljito ozloglašene - grozno, govorilo se, ukinuo je gimnazije, a uveo centre za usmjereno obrazovanje, tzv. šuvarice, s nakanom da srednjoškolska izobrazba bude standard u zemlji - prepoznatljiva je i u aktualnim ciljevima promjena u sustavu. Samo što to sad nitko s vlasti ne bi priznao ni pred streljačkim strojem.

Ideja je to, nikad poslije, a valjda neće biti ostvarena ni ubuduće, o povezivanju obrazovanja i (tada udruženog) rada, škole i tvornice. Udruženi rad iz doba razvijene industrije i poljoprivrede u SRH danas je - "pohrvaćeno" - tržište rada u doba uništene industrije i poljoprivrede u RH. Ali i dalje raison d'être svake, pa i zamišljene školske reforme ministrice Blaženke Divjak, koja treba biti gemišt svih (ne)mogućih prijedloga i interesa, što mora ispasti strahotan Frankenstein zbog kojeg će se iseliti i preostali žitelji RH.

U Šuvarovo se doba tržište rada nije spominjalo, jer se zaposlenika u udruženom radu smatralo čovjekom s radničkim pravima, ne robom za kapitalističko trgovanje na tržištu s obespravljenom/izrabljivanom radnom snagom. Stariji još gorko žale za vremenima sigurnih radnih mjesta, plaća i mirovina od kojih se moglo živjeti i ljeti ići na more, zajamčenog dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora (do 30 radnih dana), stambenog zbrinjavanja o trošku poduzeća, jaslica i vrtića u krugu tvornica...

Više nema natrag. Jesu li Hrvati glasovali za obećanje da će im u kapitalizmu biti bolje, ne mareći za njegovo neljudsko lice? Jesu. Time su pristali biti najamna radna snaga na tržišu, biti obespravljeni, potplaćeni ili čak masovno neplaćeni za svoj rad, bez ikakve državne i sindikalne zaštite, blokirani, ovršeni, bez budućnosti za svoju djecu... Sve "reformske" improvizacije u školstvu od 1990-ih reciklirana je i preparirana u izrabljivačkom kapitalističkom ozračju ideja Stipe Šuvara o izobrazbi za potrebe svijeta rada. Ta je ideja otprije 43 godine i danas u istom problemu, koji ni kurikulna reforma ne može riješiti. Društvene i tehnološke promjene su toliko brze i slojevite da svijet rada ne zna gdje će biti i što će mu trebati za četiri-pet godina godina, kamoli na duži rok, a minimalan obrazovni ciklus za zanimanje prosječne složenosti traje barem četiri godine. Škola nužno kasni.

Uzme li se pod račun deficitarno financiranje školstva, vrijeme i složenost pripreme kurikula, stručno osposobljavanje nastavnika, neodgovarajuća oprema i uvjeti izobrazbe, škola će u idealnim uvjetima ispostaviti tržištu rada stručnjake za poslove i radna mjesta koji su već zastarjeli, promijenili se ili više nema. Problem je tim veći, jer su divljom privatizacijom bivše tzv. društvene/"ničije" imovine strani vlasnici došli u poziciju diktirati sudbinu radnih mjesta u industriji, trgovini, financijama, turizmu, telekomunikacijama...

Interesi profita i tržišta kapitalistički su raison d'être. Budući da je RH u "obitelji" kojoj je lakoumno predala ključeve svog suvereniteta, neovisnosti i samostalnosti, dužna je i školu podrediti toj činjenici. Tzv. nacionalni interes i razvojni projekt zemlje nisu prioritet, osim u predizbornoj i verbalistici radi održanja na vlasti.

"Četiri su ključna specifična elementa modernizacije sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja - modernizacija strukovnog kurikula u suradnji s poslodavcima, opremanje škola za provođenje učenja temeljenih na radu, unaprjeđenje sustava stručnog usavršavanja nastavnika kao dijela sustava osiguranja kvalitete strukovnog obrazovanja i promocija strukovnog obrazovanja kao poželjnog budućeg zanimanja koje uključuje i podizanje samopouzdanja učenika strukovnih škola kako bi postali ponosni na odabir svog zanimanja", ustvrdio je reinkarnirani Šuvar u liku ministrice Divjak na skupu o projektu švicarsko-hrvatske suradnje.

Najmanje već 50 godina mladi u Hrvatskoj zaziru od zanimanja kao što su zidar, armirač, keramičar, stolar, dimnjačar, zavarivač, brodocjevar, tesar, stolar... Danas zaziru još više, ali ministrica "zna" kako ih učiniti ponosnim na upis u škole za zidare, dimnjačare, tesare...

Inteligentni Šuvar ni prije 43 godine nije uspio dobiti svršene osnovce u deficitarna zanimanja, čak ni otvarajući im put na fakultete, a ministrica Divjak bi to činila birokratskom retorikom bez smisla i utemeljenja u životnim interesima i potrebama mladih digitalnog doba. Nema šanse. Mladi i dalje ne žele u zidare ili brodocjevare, ali ne vide se ni kao konobari, kuhari, sobari, slastičari..., a turizam godišnje raste dvoznamenkastim postocima. Prosvjetna birokracija, za koju HNS-ovi prebjezi misle da je u njihovim rukama, troši oko 11 milijardi kuna za hladni pogon sustava kojim nitko nije zadovoljan i koji se na toj materijalnoj osnovi ne može poboljšati.

Da se zaista želi školu znanja, kompetencija i kritičkog mišljenja za konkurentno društvo novog doba, potrebni su svijest o tome u kontinuitetu vladajuće političke volje i najsposobniji pedagoški vizionari/stratezi (nikako ne tipa Vladimira Paara), imuni na ideološka zagađenja i vjersko praznovjerje. I, dakako, bez toga ne ide, barem pet ili šest dodatnih milijardi školskih kuna godišnje, na neodređeno vrijeme.

No, tome se ne treba nadati ni u sljedećim desetljećima, jer je gotovo nevjerojatno da će se u RH iznjedriti politička svijest o školi i znanju kao uvjetu slobode i napretka zemlje. Dok odgovorni za "stanje nacije" u kritično podaničkoj državi drže školu kao manufakturu za proizvodnju radne snage na kapitalističkom tržištu rada, reforma školskog sustava bit će štetan kompromis nestručnih apologeta nespojivih društvenih vrijednosti.

Moderan radnik je prije 43 godine imao biti srednjoškolski obrazovan specijalist svog posla, a danas - kako to neuko tvrdi ministrica regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijela Žalac - "poput kameleona, kako bi odgovorio na izazove". Manjak pedagoškog znanja iz vlade i stranke prepune kameleona svake vrsti, u nazočnosti ministrice Divjak, Žalac zagovara kameleone na kapitalističkom tržištu radne snage (novodobno roblje?) zato, jer se "moramo prilagoditi sve progresivnijem razvoju društva".

Gazdama hrvatske suverenosti, neovisnosti i samostalnosti? Ta vrsta pameti nije bila dopuštena u Šuvarovo doba ni na partijskim skupovima o samoupravnom socijalističkom preobražaju odgoja i obrazovanja. U kameleonsko doba hrvatske političke zbilje, naslušali smo se i većih gluposti. I još ćemo.

h-alter