Škola za život

U minsko polje odveo je vlastitom ludošću Andrej Plenković svoju Vladu i sada više ni korak ne može napraviti, a da netko ne odleti u zrak!

Prvi je stradao ministar financija Zdravko Marić koji sada može javnosti objašnjavati koliko god hoće kako nije ucjenjivao prosvjetare već iznosio činjenice, kada mu zbog premijerovog bahaćenja više nitko ne vjeruje.

»Super nam je! Svima ćemo dići plaće 100 posto. 17% je malo. Ima novaca u proračunu i svima ćemo podići plaću za 100 posto«, pokušavao je valjda biti duhovit predsjednik Vlade upitan za štrajk prosvjetara na marginama izvanredne presice koju je 11. listopada sazvao zbog odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Sve je mjesec dana kasnije izmaklo kontroli bahatom premijeru koji je još prekjučer, preko još nadmenijeg trbuhozborca, ministra Tomislava Ćorića, poručivao kako mu je strpljenje na izmaku odnosno da ozbiljno razmatra prosvjetarski štrajk zakonski zabraniti! Unatoč tome što slika 40 tisuća ljudi koji protestiraju na središnjem zagrebačkom trgu cijeli tjedan ne silazi s televizijskih ekrana!

Izgubljen u vremenu i prostoru ostao je Andrej Plenković, ministri mu ustrašeno cupkaju ostavljeni u nebranjenom prostoru, dok premijer pada na ispitu iz dvaju predmeta u kojima se smatrao neprikosnovenim, iz diplomacije i komunikacije. Mudar diplomat ni dimu ne da da se razgori, još manje vatru gasi benzinom. Samo diletant ili ignorant nije mogao pretpostaviti ili vidjeti da prosvjetarske prosvjede više ne vode dugovječni sindikalisti već su svoje, ne samo sindikalne već i političke ciljeve, preuzeli na sebe ljudi iz baze.

Široj javnosti do jučer anonimni učitelji, nastavnici i profesori razumljivo i suvislo argumentiraju ciljeve svoje borbe. I svakim danom ih je sve više! I ne daju se smesti, jer su nepotkupljivi u svojoj potplaćenosti! I nisu bahati, jer se još nitko od njih nije retorički upitao koliki bi to koeficijent i plaću trebali imati oni koji jasno artikuliraju svoje zahtjeve, u odnosu na premijerove ministre koji nisu u stanju sastaviti niti jednu jedinu prosto-proširenu rečenicu i koji ne bi prošli na testu iz hrvatskog književnog jezika za peti razred osnovne škole?

Po kojim to i čijim kriterijima nepismeni ministri imaju mjesečno trostruko veće plaće od prosvjetara, je li to onda 6,11 ili bi koeficijent trebao biti 611 posto u korist onih koji barem znaju službeni jezik Republike Hrvatske?

Ipak, najveći poraz Andrej Plenković je doživio, unatoč svim dobro plaćenim raspoloživim snagama koje mu stoje na raspolaganju, tamo gdje bi i hereditarno trebao biti najjači, u odnosima s javnošću.

Nije premijer uspio unatoč svesrdnoj pomoći državnih i privatnih, interesno mu vezanih medija, uz sve svoje PR-ovce iskomunicirati da štrajk prosvjetara okrene u svoju korist. Štoviše, u svojoj nemoći jučer je u pomoć pozvao i roditelje, zaprijetivši praznom puškom kako su, valjda na one koji štrajkaju, »ekstremno ljutiti«!?

Možda se premijer Andrej Plenković trebao prije bilo kakve akcije vezane za štrajk prosvjetara na vrijeme ipak konzultirati s knjigom koju je 1989. godine u »Grafoimpexovoj« nakladi objavio Andrej Plenković kao svoj maturalni rad, pod naslovom »Sredstva masovne komunikacije«.

U njoj se autor poslužio citatima Edvarda Kardelja kojima se koristio i njegov otac, Mario Plenković, u djelu »Teorija i praksa suvremenog novinarstva«, publiciranom kod istog nakladnika, samo dvije godine ranije.

Inače, umirovljeni profesor komunikologije Mario Plenković, otac hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu ove je godine dobio titulu počasnog professora emeritusa toga Sveučilita čiji je rektor Damir Boras tom prigodom, među ostalim, naveo kako se radi »o pioniru komunikacijskih znanosti«.

Treba li još nešto dodati o tome kako funkcionira Škola za život u Hrvata? Jučer, danas i sutra

novilist