A njih će sigurno biti. Poput onih o parkiralištu nasuprot zagrebačke Kliničke bolnice Merkur u suvlasništvu Škorine supruge Kim Ann Škoro. Parkiralište Zajčeva posluje veoma unosno s obzirom na cjenik i potrebe korisnika vezanih uz bolnicu. Ranije vlasništvo propale tvrtke Hotel Zrinski, zemljište je uređeno u parkiralište, tvrtka sudski izbrisana, a njezina imovina uz itekako povoljnu procjenu postala imovinom fizičkih osoba, konkretno Kim Ann Škoro i partnerice. Inače, teren je nekoć bio u vlasništvu Grada Zagreba, ali je, eto, došlo do odgovarajuće zamjene zbog koje su svi bili jako zadovoljni - od Grada Zagreba do pojedinih Zagrepčana. Tako obitelj Škoro ima zavidan imovinski portfelj koji uključuje parkiralište. Šteta što Miroslav Škoro nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora jer bi u tom slučaju, kako je sam istaknuo, sigurno objavio svoju imovinsku karticu. Ovako su ga onemogućili Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović jer su u prvom krugu dobili više glasova od njega. A on sigurno ima više imovine od njih, dok hrvatska javnost ni dalje ne zna koliko.
Praiskonski HDZ-ovac i hrvatska inačica Orbána
Možda će zbog zakonskih norma doznati upravo nakon parlamentarnih izbora i ponovnog ulaska Miroslava Škore u saborske klupe. U njima je kao član HDZ-a već bio 2008., ali ga je, kaže, tadašnja politika razočarala te se ubrzo vratio pjevanju, skladanju, ekonomiji i imovini. Hoće li se na neki način vratiti i HDZ-u? I – je li uopće prestao biti HDZ-ovac u srcu? S obzirom na to što je sve poručio u izbornoj kampanji, on je na predsjedničke izbore izašao najviše kao predstavnik autentičnog HDZ-a, onakvoga kakvog ga je zamislio i vodio predsjednik Franjo Tuđman. A ne
Andrej Plenković, kojega je Škoro proteklih mjeseci više puta opisao kao vodeći problem hrvatske politike i društva. Tek sada postaje nešto malo blažim prema aktualnom predsjedniku HDZ-a i Vlade.
No do rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora Miroslav Škoro žarko se nadao da će veći dio dotadašnjih birača i članova HDZ-a svoj glas dati njemu, a ne
službenoj kandidatkinji stranke. To se umalo i dogodilo, ali u politici i za politiku ipak nedovoljno vješt Škoro nije shvatio da na predsjedničkim izborima osim vlastitih birača treba pridobiti i one neodlučne, koje odbijaju bilo kakve krajnosti. Umjesto da je kampanju gradio na vlastitoj pjevačko-zabavljačkoj karijeri te osobnom šarmu i duhovitosti, počeo se pretvarati da je dugo očekivani vođa desnice izvan HDZ-a, praiskonski HDZ-ovac i hrvatska inačica Viktora Orbána u jednom. Nije uspio jer to niti nije. U posljednjim je danima kampanje otkrio da ne uspijeva čak ni pročitati političke govore kao na skupu u KD-u Vatroslava Lisinskog, dok ga je na sučeljavanju na HRT-u torpedirala
Katarina Peović iz Radničke fronte. Umjesto liderstva pokazao je krajnju nesigurnost.
Nešto manje od 42 tisuće glasova dijelilo je Miroslava Škoru od ulaska u drugi krug predsjedničkih izbora, u kojem bi nesumnjivo bio težim suparnikom
Zoranu Milanoviću. A možda i pobijedio te nedavno, umjesto Josipe Lisac, sam otpjevao državnu himnu. Predsjednički bi izbori lako mogli postati zenitom političkog angažmana Miroslava Škore jer ulaskom u političku arenu sa svojom strankom, usprkos ustrajavanju na vlastitom imenu i prezimenu, gubi dragocjenu personalizaciju i postaje jednim od više njih, manje-više sličnih. Usto, uspješno vođenje političke stranke neusporedivo je zahtjevniji zadatak od nastupa unutar kampanje za predsjedničke izbore, dok Škorin program i suradnici ni po čemu ne svjedoče o novoj, svježoj i dugoročno održivoj političkoj opciji. Sve to već odavno postoji na hrvatskoj političkoj sceni.
Ključ leži u HDZ-u
Po čemu je to Domovinski pokret Miroslava Škore drukčiji od drugih ideološki bliskih stranaka poput Hrvatskih suverenista, Bloka za Hrvatsku, Neovisnih za Hrvatsku ili neke od pravaških stranaka? Drukčiji je jedino po svom osnivaču koji je vokacijom glazbenik i zabavljač, a ne karijerni političar. Međutim to može biti i prednost ako je osoba politički darovita, što je Miroslav Škoro više puta propustio dokazati. Najviše kao uvjerljivi politički vođa koji vjeruje u ono što govori te govori ono što zna.
Danas odrješit kada su u pitanju nacionalni interesi i sigurnost te sklon uporabi i vojne sile u njihovoj zaštiti, redovito će biti propitivana njegova uloga tijekom
Domovinskog rata, u kojem, kao ni dio vođa drugih stranaka i ideologa ovog dijela političkog spektra, nije sudjelovao kao vojnik. A danas su itekako borbeni. Šteta što nisu bili onda. Možda je zato imao potrebu u naziv svoje stranke unijeti atribut 'domovinski' kako mu ne bi prigovarali da je svojedobno umjesto puške držao mikrofon i zarađivao, a Hrvatsku branio na sjevernoameričkom ratištu. To mu ipak neće biti problem među sklonim mu biračima, samo je pitanje koliko će u konačnici njih – biti. Kao i uvijek, ključ leži u HDZ-u. Ostane li predsjednik stranke Andrej Plenković, Škoro će se naći u položaju u kojem s jedne strane mora nastaviti napadati Plenkovićevo vođenje HDZ-a i države, a s druge biti svjestan da mu je u ovakvom odnosu snaga HDZ jedini izgledan koalicijski partner za dolazak na vlast. Ili možda želi biti oporbom, neovisno o svemu?
Dođe li pak na čelo HDZ-a skupina Plenkovićevih suparnika, Škorin pokret gubi elementarni smisao jer sve ono za što se on zalaže takav HDZ može puno lakše ponuditi biračima. U konačnici bi Miroslav Škoro, tko god bio na vrhu HDZ-a, mogao postati tek 'pjevačkim krilom' stranke s obzirom na njihovu očekivanu konvergenciju. Napokon, Domovinski pokret Miroslava Škore na izbore mora izaći s više srodnih stranaka kako bi se povećao broj glasova i mandata, a to opet znači podjelu utjecaja i nužnost suradnje s osobama kojima je on u mnogo čemu superioran. Od onoga što i dalje predstavlja u javnosti do toga da mu bavljenje politikom ne predstavlja primarni izvor prihoda i egzistencije. Zbog toga uistinu čudi to da Miroslav Škoro politički nije kapitalizirao sve što je uspio izvan politike. Ovogodišnji su mu parlamentarni izbori posljednja prilika za takvo što, ali je već osnivačkom skupštinom svoga Domovinskog pokreta pokazao ono najproblematičnije u politici, a to je strah. Strahovati od javnosti i predstavnika medija na svom inicijalnom skupu problematično je i politički, i komunikacijski, i marketinški. Za taj strah, u odnosu na koronavirus, karantena ipak ne pomaže.
