Ono što su za ekonomske analitičare previsoki porezi i prevelik javni sektor to je za političke analitičare skretanje pažnje. Toj dijagnostičkoj formuli političko-medijskog trenutka nisu neskloni ni sami politički akteri, pogotovo oni opozicijski, koji često vlast optužuju za skretanje pažnje s važnih problema. Tumačenje političke taktike oponenata ili objekata analize tim putem već je u nekoliko navrata doživjelo inflaciju i za posljedicu imalo satirične reakcije na društvenim mrežama u obliku karikiranih dijagnostičkih varijanti. No, nikako da odumre. Neprestano se regenerira kao legitimni, prihvatljivi i ponekad i osvježavajući izdanak političkog uma.
I ne treba biti pretjerano epistemološki ambiciozan u pronalaženju razloga održivosti tog interpretacijskog refleksa. Razlog je naprosto banalan: političari i stranke to stvarno i dalje rade. A to rade u nedostatku konkretnih društvenih i političkih ideja kojima bi eventualno sanirali neke pogreške, zablude ili kriminal. U situaciji u kojoj nemaš kapaciteta ni imaginacije da “nadražiš” elektorat nekom novom idejom koja u sebi potencijalno nosi klicu bolje mogućnosti, onda igraš na prolazne senzacije ili na diskreditaciju rivala. I to vrijedi i za oni koji skreću pažnju i one koji zarađuju za život prepoznavanjem tog skretanja, bilo u opoziciji bilo u medijskoj industriji.
Ponekad se to skretanje pažnje sretno poklopi s političkim nagnućima i ideološkim predrasudama. U posljednjih nekoliko tjedan zabilježeno je u medijima i za parlamentarnog govornicom nekoliko oblika skretanja pažnje u režiji HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Naravno, HDZ-u nikad ne nedostaje afera i drugih motiva za skretanje pažnje. Ovog se puta skretala pažnja na razne adrese, od Dinamovog stadiona do Kremlja. Pozabavit ćemo se nakratko potonjim. Naime, premijer Plenković je, čini se, odlučio rusku invaziju na Ukrajinu pretvoriti u, kako je u posljednjem broju Novosti napisao Ivica Đikić, unutrašnje političko pitanje u Hrvatskoj. Pa tako postoji razdjelnica između onih koji su na pravoj i onih koji su navodno na krivoj, ruskoj strani. Meta je, naravno, predsjednik Zoran Milanović koji unatoč standardnoj retoričkoj kanonadi besmislica, promovira načelno racionalan stav o ulozi Hrvatske u tom ratu i naznačava važnu ulogu SAD-a.
No, nije Plenković jedini koji ukrajinsko bojište nastoji preslikati na hrvatski politički front. Slično čini i oporba, ovaj put predvođena platformom Možemo!, koja smatra da zapravo HDZ i Andrej Plenković štite ruske interese u Hrvatskoj i zagovaraju nadziranje provođenja sankcija. Motiv za ove optužbe nalaze u labavo povezanim slučajevima i poslovnim primjerima kakvi su PPD, MOL, Fortenova i slično. Naravno, sumnja u mutne poslovno-političke kombinacije uvijek je dobrodošla. Ali doseg politike čija se sumnja aktivira samo u pojedinim slučajevima nije baš naročit. Ako pozadinska igra mora biti “ruska” da bi bila sporna ili ako politika mora biti “korumpirana” da bi bila pogrešna, onda također imamo posla sa skretanjem pažnje. I to sa skretanjem pažnje s činjenice da i “normalno” odvijanje politike i ekonomije – i bez Rusa i bez korupcije – ima ozbiljne društvene posljedice. Protiv skretanja pažnje se možeš boriti samo tako da pažnju usmjeriš prema onim marginaliziranim društvenim skupinama koje nemaju nikakav utjecaj na politiku i njihovim zahtjevima i potrebama, a čine većinu u ovoj zemlji.
