Vijesti, HTV
Uvijek valja ponavljati misao Ericha Kästnera: svaka stvar može izazvati udivljenje ako je monumentalna po svojim dimenzijama – pa bila to i glupost. Nakon vaterpolo utakmice Hrvatska – Italija, Mićo Dušanović izriče jednu takvu misao koja je tako velika da zaslužuje biti zabilježena. “Najteže je”, kaže naš Mićo, “izgubiti četvrtfinalnu utakmicu.” Zašto bi, crni Mićko, četvrtfinale bilo teže izgubiti nego finale? Zašto bi ga bilo gore izgubiti nego utakmicu za treće mjesto, koja jamči kakvu-takvu medalju? Hrvatska je 2008. u Francuskoj osvojila treće mjesto i broncu, pa je to pobjeda o kojoj će se pričati sve dok je ove zemlje i naroda, a da je Ćiro izgubio u četvrtfinalu, uvrstio bi se u dugu kolonu luzera o kojima može raspredati samo baba Lončaruša. Svašta eter trpi, pa i Dušanovićeve provale nadahnuća, na razini blistavih dosega jugoslavenskih sportskih komentatora iz 1980-ih. Legenda živi!
Sarajevski atentat, RTL 2
U općoj oglusi koja vlada oko Velikog rata – rodnog mjesta ove iščašene i nesretne civilizacije – RTL-ovo uredništvo povuklo je teško razumljiv potez. Odličan austrijsko-njemački film “Sarajevo 1914.” (ZDF-ORF, 2014.) pustili su na svom Drugom programu, premda je bilo stotine razloga da film ide u prime timeu. Prvi svjetski rat velika je svjetska tema, a atentat je u filmu prikazan filmski atraktivno i činjenično vrlo skrupulozno. Drugo, ta se tema izravno dotiče oblikovanja svih presudnih političkih konfiguracija ovog prostora u posljednjih stotinu godina. Treće, jedan od ključnih likova u filmu, sudac istražitelj Leo Pfeffer, Hrvat je židovskih korijena. Leo Pfeffer bio je sudac istražitelj Principu i drugovima i istragu je vodio na način koji i danas, stotinu godina kasnije, izaziva strahopoštovanje: od Principa, Ilića i Grabeža izvukao je, bez mučenja, sva potrebna priznanja, i došao do zaključka da je atentat organiziran mimo, pa i nasuprot volje službene Srbije, što je bio šamar u lice Austriji, državi koja ga je plaćala. Njegova knjiga “Istraga o sarajevskom atentatu”, koju je u Zagrebu 1938. objavio Milan Ćurčin, briljantna je studija vlastitog minulog rada, istrage koja spada u same vrhunce naše judikature i istražno-pravne prakse.
Princip, Ilić i drugi mladobosanci bili su u kontaktu s Apisom (koji je u zadnji tren naredio da se atentat spriječi jer je bio uvjeren da bi dvije austrijske konjičke brigade za nekoliko dana pregazile Srbiju) i majorom Tankosićem, koji su bili u ljutoj oporbi naspram Pašića i radikala. No austrijska izvještajna služba (kojoj se u filmu imputira financiranje atentatora), dio njemačkog generalštaba i plutokracija koja je špekulirala na željeznici Berlin – Bagdad gurali su u rat i atentat im je bio nasušno potreban. U tom je smislu Ferdinand (koji nije bio nikakav tiranin već, u najgorem slučaju, zvjerokradica – pobio je oko 250.000 uglavnom nedužnih životinja) očito namjerno gurnut u Sarajevo, na Vidovdan, praktički bez osiguranja. Nekoliko godina ranije u Mostaru, Franju Josipa je na svakih deset metara čuvao jedan policajac; Ferdinanda je u Sarajevu na Vidovdan jedan policajac čuvao na svakih 100 metara, što znači da je bio nezaštićena meta. Namjerno? Zagonetka je i kako je njegov automobil skrenuo baš na zavoj gdje ga je čekao Princip. Vozač ga je doslovce izvezao na streljanu. Leo Pfeffer se nije, na brojne migove austrijskih vlasti, na sve to htio oglušiti, već je istragu proveo i dovršio korektno, dosegavši standarde koje današnje hrvatsko (bosansko, srpsko, slovensko) sudstvo ne može dostići ni u snu.
Zašto je takav film sakriven? Očito iz oportunizma, no pravo je pitanje zašto ga je RTL kupio ako ga već nisu htjeli eksploatirati. Autor filma Andreas Prochaska do te je mjere kritičan prema austronjemačkoj politici da već u danima nakon atentata u njoj oslikava sve bitne točke nacizma, pripisujući ključnu odgovornost za rat, a lavovsku i za atentat, njemačkim militaristima. Ekskulpira Pašića i Srbiju. Kada će neka naša nacionalna televizija snimiti film ovako brutalne samokritičnosti?
Dnevnik, Nova TV
Prilog Šime Vičevića o rekordnim kišama u Biogradu, Zadru i okolici na svima je razumljiv način, uz pomoć kompjutorske animacije, uspio objasniti fenomen naglog uzdizanja razine mora za skoro jedan metar. U animaciji smo vidjeli kako se pritisak zraka iznad mora snizio, pa je more popunilo prostor sniženog tlaka, kao u pjesmi – i gledam more, gdje se meni penje… Slikovito i logično.
Alati poput animacije, kulisa, infografika, animiranih grafika i sl. pogodno su oruđe za vizualizaciju, pojašnjenje i dinamizaciju priče. Kako gledatelj ne može biti na mjestu događaja, a novinar nema autentičnu snimku, pribjegava se najlogičnijoj zamjeni – ilustraciji. Pregledna slika uz jednostavno objašnjenje dobitna je formula. Glavni konkurent Nove, HTV, u tom smislu dosta zaostaje i morat će u dogledno vrijeme poraditi na vizualnoj kulturi svojih priloga, ako ne želi da se svakovrsno zaostajanje nastavi.
Kulturni kolodvor, HTV 1
Gordan Nuhanović ima sjajnu minijaturu: u nedjelju odlazi na sajam antikvarnih knjiga na zagrebačkom Britancu i tamo nalazi zgodnu knjižicu. To je “Pobuna masa” Josea Ortege y Gasseta, objavljena početkom Drugog svjetskog rata u NDH. Nuhanović vješto plete svoju pričicu, glas mu je kao off za nekakve dječje krimiće, i to zvuči dobro. Potom slijedi mali ali pretenciozan prilog o Miroslavu Krleži, koji je predstavljen kao “veliki pisac”, “anarhist” i “pomalo težak čovjek”. Velik je svakako bio, “pomalo težak” ništa manje – Josipu Vaništi ljutito je i ljubomorno oklevetao Andrića (“Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoprocentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?”). Ta rečenica dokazuje da drug Krleža nije bio anarhist – bio je komunist, ljubomorni komunist, važan član Partije, čovjek koji je na temelju Titove šizme od Staljina osmislio cijelu metateoriju jugokomunizma (bogumili, stećci, rođeni, vječni trećeputaši i sl.) Sve u svemu, stvar stoprocentno zaslužuje cijelu TV emisiju ili čak seriju, a ne samo kratki prilog, no dobro je dok se o Krleži priča, makar i lapidarno.
TV kalendar
U TV kalendaru vidjeli smo pravu dramu socijalizma – priču o Aliji Sirotanoviću, jedinom rudaru čije će ime na ovim prostorima živjeti dok je svijeta i vijeka, čovjeku koji nam može služiti i kao uzor i kao opomena… Alija je, to svi znaju, bio rudar u rudniku Breza. U vrijeme Titova rata sa Sovjetima, Alija je u rudniku oborio svjetski rekord u kopanju ugljena. Za jedan dan iskopao je 152 tone ugljena, srušivši rekord Alekseja Stahanova za čak 50 tona. Živio je kao svetac-radnik. Kada mu je Tito rekao da će mu ispuniti svaku želju, Alija je zatražio veću lopatu i fiću. Lopata je kasnije nazvana sirotanovićka, a Alija je završio na novčanici od 20.000 dinara. U Jugoslaviji za Aliju su znali svi, kao za Gorana Bregovića. Bio je siromašna pop-zvijezda. Umro je u teškoj neimaštini, iako je bio nosilac ordena junaka socijalističkog rada. Danas sve plodove takvih ljudi raskrčmljuju antijunaci antisocijalističkog nerada, tranzicijska, klijentelistička stoka koja zna samo za rasprodaje, kao neki zabludjeli sinovi koji zapijaju imanje marljivog, mrtvog oca. Nijedan radnik više nije i neće biti zvijezda, pa da iskopa i 300 tona lignita.
Izvor: novosti
Uvijek valja ponavljati misao Ericha Kästnera: svaka stvar može izazvati udivljenje ako je monumentalna po svojim dimenzijama – pa bila to i glupost. Nakon vaterpolo utakmice Hrvatska – Italija, Mićo Dušanović izriče jednu takvu misao koja je tako velika da zaslužuje biti zabilježena. “Najteže je”, kaže naš Mićo, “izgubiti četvrtfinalnu utakmicu.” Zašto bi, crni Mićko, četvrtfinale bilo teže izgubiti nego finale? Zašto bi ga bilo gore izgubiti nego utakmicu za treće mjesto, koja jamči kakvu-takvu medalju? Hrvatska je 2008. u Francuskoj osvojila treće mjesto i broncu, pa je to pobjeda o kojoj će se pričati sve dok je ove zemlje i naroda, a da je Ćiro izgubio u četvrtfinalu, uvrstio bi se u dugu kolonu luzera o kojima može raspredati samo baba Lončaruša. Svašta eter trpi, pa i Dušanovićeve provale nadahnuća, na razini blistavih dosega jugoslavenskih sportskih komentatora iz 1980-ih. Legenda živi!
Sarajevski atentat, RTL 2
U općoj oglusi koja vlada oko Velikog rata – rodnog mjesta ove iščašene i nesretne civilizacije – RTL-ovo uredništvo povuklo je teško razumljiv potez. Odličan austrijsko-njemački film “Sarajevo 1914.” (ZDF-ORF, 2014.) pustili su na svom Drugom programu, premda je bilo stotine razloga da film ide u prime timeu. Prvi svjetski rat velika je svjetska tema, a atentat je u filmu prikazan filmski atraktivno i činjenično vrlo skrupulozno. Drugo, ta se tema izravno dotiče oblikovanja svih presudnih političkih konfiguracija ovog prostora u posljednjih stotinu godina. Treće, jedan od ključnih likova u filmu, sudac istražitelj Leo Pfeffer, Hrvat je židovskih korijena. Leo Pfeffer bio je sudac istražitelj Principu i drugovima i istragu je vodio na način koji i danas, stotinu godina kasnije, izaziva strahopoštovanje: od Principa, Ilića i Grabeža izvukao je, bez mučenja, sva potrebna priznanja, i došao do zaključka da je atentat organiziran mimo, pa i nasuprot volje službene Srbije, što je bio šamar u lice Austriji, državi koja ga je plaćala. Njegova knjiga “Istraga o sarajevskom atentatu”, koju je u Zagrebu 1938. objavio Milan Ćurčin, briljantna je studija vlastitog minulog rada, istrage koja spada u same vrhunce naše judikature i istražno-pravne prakse.
Princip, Ilić i drugi mladobosanci bili su u kontaktu s Apisom (koji je u zadnji tren naredio da se atentat spriječi jer je bio uvjeren da bi dvije austrijske konjičke brigade za nekoliko dana pregazile Srbiju) i majorom Tankosićem, koji su bili u ljutoj oporbi naspram Pašića i radikala. No austrijska izvještajna služba (kojoj se u filmu imputira financiranje atentatora), dio njemačkog generalštaba i plutokracija koja je špekulirala na željeznici Berlin – Bagdad gurali su u rat i atentat im je bio nasušno potreban. U tom je smislu Ferdinand (koji nije bio nikakav tiranin već, u najgorem slučaju, zvjerokradica – pobio je oko 250.000 uglavnom nedužnih životinja) očito namjerno gurnut u Sarajevo, na Vidovdan, praktički bez osiguranja. Nekoliko godina ranije u Mostaru, Franju Josipa je na svakih deset metara čuvao jedan policajac; Ferdinanda je u Sarajevu na Vidovdan jedan policajac čuvao na svakih 100 metara, što znači da je bio nezaštićena meta. Namjerno? Zagonetka je i kako je njegov automobil skrenuo baš na zavoj gdje ga je čekao Princip. Vozač ga je doslovce izvezao na streljanu. Leo Pfeffer se nije, na brojne migove austrijskih vlasti, na sve to htio oglušiti, već je istragu proveo i dovršio korektno, dosegavši standarde koje današnje hrvatsko (bosansko, srpsko, slovensko) sudstvo ne može dostići ni u snu.
Zašto je takav film sakriven? Očito iz oportunizma, no pravo je pitanje zašto ga je RTL kupio ako ga već nisu htjeli eksploatirati. Autor filma Andreas Prochaska do te je mjere kritičan prema austronjemačkoj politici da već u danima nakon atentata u njoj oslikava sve bitne točke nacizma, pripisujući ključnu odgovornost za rat, a lavovsku i za atentat, njemačkim militaristima. Ekskulpira Pašića i Srbiju. Kada će neka naša nacionalna televizija snimiti film ovako brutalne samokritičnosti?
Dnevnik, Nova TV
Prilog Šime Vičevića o rekordnim kišama u Biogradu, Zadru i okolici na svima je razumljiv način, uz pomoć kompjutorske animacije, uspio objasniti fenomen naglog uzdizanja razine mora za skoro jedan metar. U animaciji smo vidjeli kako se pritisak zraka iznad mora snizio, pa je more popunilo prostor sniženog tlaka, kao u pjesmi – i gledam more, gdje se meni penje… Slikovito i logično.
Alati poput animacije, kulisa, infografika, animiranih grafika i sl. pogodno su oruđe za vizualizaciju, pojašnjenje i dinamizaciju priče. Kako gledatelj ne može biti na mjestu događaja, a novinar nema autentičnu snimku, pribjegava se najlogičnijoj zamjeni – ilustraciji. Pregledna slika uz jednostavno objašnjenje dobitna je formula. Glavni konkurent Nove, HTV, u tom smislu dosta zaostaje i morat će u dogledno vrijeme poraditi na vizualnoj kulturi svojih priloga, ako ne želi da se svakovrsno zaostajanje nastavi.
Kulturni kolodvor, HTV 1
Gordan Nuhanović ima sjajnu minijaturu: u nedjelju odlazi na sajam antikvarnih knjiga na zagrebačkom Britancu i tamo nalazi zgodnu knjižicu. To je “Pobuna masa” Josea Ortege y Gasseta, objavljena početkom Drugog svjetskog rata u NDH. Nuhanović vješto plete svoju pričicu, glas mu je kao off za nekakve dječje krimiće, i to zvuči dobro. Potom slijedi mali ali pretenciozan prilog o Miroslavu Krleži, koji je predstavljen kao “veliki pisac”, “anarhist” i “pomalo težak čovjek”. Velik je svakako bio, “pomalo težak” ništa manje – Josipu Vaništi ljutito je i ljubomorno oklevetao Andrića (“Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoprocentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?”). Ta rečenica dokazuje da drug Krleža nije bio anarhist – bio je komunist, ljubomorni komunist, važan član Partije, čovjek koji je na temelju Titove šizme od Staljina osmislio cijelu metateoriju jugokomunizma (bogumili, stećci, rođeni, vječni trećeputaši i sl.) Sve u svemu, stvar stoprocentno zaslužuje cijelu TV emisiju ili čak seriju, a ne samo kratki prilog, no dobro je dok se o Krleži priča, makar i lapidarno.
TV kalendar
U TV kalendaru vidjeli smo pravu dramu socijalizma – priču o Aliji Sirotanoviću, jedinom rudaru čije će ime na ovim prostorima živjeti dok je svijeta i vijeka, čovjeku koji nam može služiti i kao uzor i kao opomena… Alija je, to svi znaju, bio rudar u rudniku Breza. U vrijeme Titova rata sa Sovjetima, Alija je u rudniku oborio svjetski rekord u kopanju ugljena. Za jedan dan iskopao je 152 tone ugljena, srušivši rekord Alekseja Stahanova za čak 50 tona. Živio je kao svetac-radnik. Kada mu je Tito rekao da će mu ispuniti svaku želju, Alija je zatražio veću lopatu i fiću. Lopata je kasnije nazvana sirotanovićka, a Alija je završio na novčanici od 20.000 dinara. U Jugoslaviji za Aliju su znali svi, kao za Gorana Bregovića. Bio je siromašna pop-zvijezda. Umro je u teškoj neimaštini, iako je bio nosilac ordena junaka socijalističkog rada. Danas sve plodove takvih ljudi raskrčmljuju antijunaci antisocijalističkog nerada, tranzicijska, klijentelistička stoka koja zna samo za rasprodaje, kao neki zabludjeli sinovi koji zapijaju imanje marljivog, mrtvog oca. Nijedan radnik više nije i neće biti zvijezda, pa da iskopa i 300 tona lignita.
Izvor: novosti
