Najnovija senzacija u politici - i to ne domaćoj - zove se Ana Brnabić, po zanimanju nova srpska premijerka. Zašto je senzacija? Jer je žena premijerka? Nipošto samo zato, makar je činjenica da je predsjednik Aleksandar Vučić na to mjesto postavio 42-godišnju ženu važna za Srbiju. Ili zbog porijekla? Naime, dijelom je Hrvatica, što ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nije preporuka za političku službu, dapače. Zapravo djed po ocu je porijeklom s Krka. Otac je dakle dijete iz miješanog braka. Hrvatima kao da je to s njenim djedom drago, pa patetično izvlače nekakve stare snimke na kojima je kuća na Krku i razgovor sa susjedima koji je svi odreda hvale. No žena je odrasla u Srbiji a školovala se u SAD-u i Velikoj Britaniji pa nema razloga insistirati na hrvatskim korijenima, kad ona sama insistira samo na ljetovanju u Hrvatskoj.
Najvažnija u novoj političkoj senzaciji je ipak činjenica da je žena i deklarirana lezbijka. Dakle, ne samo da pripada jednoj manjini, nego dvije. To je u patrijarhalnoj sredini već samo po sebi izazov (zar nema dovoljno srpskih muškarčina za taj posao?). Žena na premijerskom mjestu, pa još s drugačijim spolno-rodnim identitetom je gotovo kao čudovište s dvije glave pa nije čudo da dobiva toliko pažnje, ne samo od susjeda.
Ana Brnabić ima sve kvalifikacije, od stručnosti, iskustvo rada u državnoj upravi, dobrih veza i odličnih preporuka - ali sve to imaju sigurno i neki drugi kandidati za premijera. Zato se nameće pitanje koliko je činjenica da je lezbijka bila važna a možda i odlučna za njezin izbor? U zemljama zapadne demokracije, recimo Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Kanadi vjerojatno je to nevažno kad se radi o političkim potezima.
No nisu sve zemlje u tom pogledu iste. Pa iako ne mora postojati direktna veza između liberalnog odnosa prema spolno-rodnom identitetu i vođenja liberalne a ne konzervativne politike, nije svejedno kad se u jednoj patrijarhalnoj, macho zemlji pojavi gay premijerka. Razumljiva su nagađanja mahom u srpskim i domaćim medijima, kako taj izbor govori o budućoj političkoj orijentaciji vlade, prije svega onoga tko ju je postavio na to mjesto, dakle predsjednika Vučića. Naime, Ana Brnabić nije izglasana, nego je postavljena. Da je došlo do glasanja, u Srbiji kao ni u Hrvatskoj takva osoba ne bi nikada dobila posao premijerke. Međutim, dvije su važne razlike između Srbije i susjedne zemlje tj. Hrvatske. Prva je da Vučić zna što se danas “nosi”. Da je svjestan što država pod njegovom vlašću treba staviti u izlog svog dućana da bi privukao pažnju stranih investitora. Nosi se Ana, nosi se i moderan je kontroverzni identitet kao uostalom i u drugim europskim zemljama. Njezin odabir, odabir javno deklarirane LGTB osobe šalje jake poruke.
Za usporedbu, u hrvatskom izlogu je žena koja je predsjednica, ali nekako ne simbolizira modernost i okrenutost svijetu - već više okrenutost svojem narodu (ali ne i građanima!) kojima njezina pojava, stil, javni nastupi i govori sugeriraju sklonosti folkloru, tradiciji, vrijednostima kao što su nacija, vjera, obitelj. Od nje svaki čas očekuješ da će zapjevati uz Thompsona. Hrvatski je izlog prema svijetu nekako musav i prašnjav, zapravo staromodan. I ne privlači pažnju investitora.
Što stoji iza imidža koji Vučić gradi izborom gay žene druga je priča. Nije Srbija moderna, tolerantna, otvorena i liberalna kao država. Ali Vučić ima moć postaviti osobu koja sve to simbolizira. U tome Vučić pokazuje i dozu hrabrosti. Zašto hrabrost? U tome je druga razlika između Srbije i Hrvatske, odnos prema instituciji crkve. Najjači otpori prema novoj premijerki dolaze upravo iz vrha crkvenih krugova. Pravoslavna crkva već se dugo, kao i Katolička u Hrvatskoj, miješa u poslove države do te mjere da ponekad nije sasvim jasno jesu li one uopće sekularne. Međutim, kad igra na kartu europske budućnosti, onda pažljivo bira i ljude i imidže kojim želi poručiti da će njegova vlada biti moderna, liberalna, proeuropska. Dovoljno je pogledati model koji je odabrao za izlog a koji je - investment friendly! Pravoslavna crkva važna je u svakodnevnom životu puka, ali u izlogu namijenjenom očima EU i investitora koji su mahom zapadnjaci, crkvi nema mjesta. I to je također snažna poruka, jer da bi dobili na pozitivnom imidžu tolerancije, ne mogu u izlog staviti bradatog svećenika koji poje uobičajeno nacionalističke crkvene napjeve. Zato Vučića nije briga za prigovaranje crkvenjaka. No neće se odreći ni pravoslavne Rusije, nego će naći načina da lukavo balansira između velikih sila.
Nije ni Hrvatska biser demokracije i liberalizma, ali nije ni sasvim folklorno-ustašoidno-klerikalna kako je doživljava njezin istočni susjed. Na primjer, gay parade su sve masovnije i prihvaćenije i pridružuje im se sve više političara. Ipak, Ana Brnabić ni u Hrvatskoj ne bi prošla na izborima. Već i sama ideja da bi neka stranka predložila za premijerku osobu koja bi bila pandan Brnabić - ženu kojoj je djed Srbin i oficir JNA a ona se javno deklarira kao gay - već i na papiru zvuči sablažnjivo. Kao da je napisao sam vrag. Bi li se Kolinda Grabar-Kitarović usudila potvrditi takav politički potez kako bi zadobila pažnju investitora i poene na svjetskoj sceni? Na žalost, to je u Hrvatskoj posve nezamislivo. Jer što bi rekli poglavari Katoličke crkve, od kardinala naniže? Apage, Satanas - rekli bi i naredili egzorcizam. Naime, crkva u Hrvata temeljna je institucija države.
jutarnji
Najvažnija u novoj političkoj senzaciji je ipak činjenica da je žena i deklarirana lezbijka. Dakle, ne samo da pripada jednoj manjini, nego dvije. To je u patrijarhalnoj sredini već samo po sebi izazov (zar nema dovoljno srpskih muškarčina za taj posao?). Žena na premijerskom mjestu, pa još s drugačijim spolno-rodnim identitetom je gotovo kao čudovište s dvije glave pa nije čudo da dobiva toliko pažnje, ne samo od susjeda.
Ana Brnabić ima sve kvalifikacije, od stručnosti, iskustvo rada u državnoj upravi, dobrih veza i odličnih preporuka - ali sve to imaju sigurno i neki drugi kandidati za premijera. Zato se nameće pitanje koliko je činjenica da je lezbijka bila važna a možda i odlučna za njezin izbor? U zemljama zapadne demokracije, recimo Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Kanadi vjerojatno je to nevažno kad se radi o političkim potezima.
No nisu sve zemlje u tom pogledu iste. Pa iako ne mora postojati direktna veza između liberalnog odnosa prema spolno-rodnom identitetu i vođenja liberalne a ne konzervativne politike, nije svejedno kad se u jednoj patrijarhalnoj, macho zemlji pojavi gay premijerka. Razumljiva su nagađanja mahom u srpskim i domaćim medijima, kako taj izbor govori o budućoj političkoj orijentaciji vlade, prije svega onoga tko ju je postavio na to mjesto, dakle predsjednika Vučića. Naime, Ana Brnabić nije izglasana, nego je postavljena. Da je došlo do glasanja, u Srbiji kao ni u Hrvatskoj takva osoba ne bi nikada dobila posao premijerke. Međutim, dvije su važne razlike između Srbije i susjedne zemlje tj. Hrvatske. Prva je da Vučić zna što se danas “nosi”. Da je svjestan što država pod njegovom vlašću treba staviti u izlog svog dućana da bi privukao pažnju stranih investitora. Nosi se Ana, nosi se i moderan je kontroverzni identitet kao uostalom i u drugim europskim zemljama. Njezin odabir, odabir javno deklarirane LGTB osobe šalje jake poruke.
Za usporedbu, u hrvatskom izlogu je žena koja je predsjednica, ali nekako ne simbolizira modernost i okrenutost svijetu - već više okrenutost svojem narodu (ali ne i građanima!) kojima njezina pojava, stil, javni nastupi i govori sugeriraju sklonosti folkloru, tradiciji, vrijednostima kao što su nacija, vjera, obitelj. Od nje svaki čas očekuješ da će zapjevati uz Thompsona. Hrvatski je izlog prema svijetu nekako musav i prašnjav, zapravo staromodan. I ne privlači pažnju investitora.
Što stoji iza imidža koji Vučić gradi izborom gay žene druga je priča. Nije Srbija moderna, tolerantna, otvorena i liberalna kao država. Ali Vučić ima moć postaviti osobu koja sve to simbolizira. U tome Vučić pokazuje i dozu hrabrosti. Zašto hrabrost? U tome je druga razlika između Srbije i Hrvatske, odnos prema instituciji crkve. Najjači otpori prema novoj premijerki dolaze upravo iz vrha crkvenih krugova. Pravoslavna crkva već se dugo, kao i Katolička u Hrvatskoj, miješa u poslove države do te mjere da ponekad nije sasvim jasno jesu li one uopće sekularne. Međutim, kad igra na kartu europske budućnosti, onda pažljivo bira i ljude i imidže kojim želi poručiti da će njegova vlada biti moderna, liberalna, proeuropska. Dovoljno je pogledati model koji je odabrao za izlog a koji je - investment friendly! Pravoslavna crkva važna je u svakodnevnom životu puka, ali u izlogu namijenjenom očima EU i investitora koji su mahom zapadnjaci, crkvi nema mjesta. I to je također snažna poruka, jer da bi dobili na pozitivnom imidžu tolerancije, ne mogu u izlog staviti bradatog svećenika koji poje uobičajeno nacionalističke crkvene napjeve. Zato Vučića nije briga za prigovaranje crkvenjaka. No neće se odreći ni pravoslavne Rusije, nego će naći načina da lukavo balansira između velikih sila.
Nije ni Hrvatska biser demokracije i liberalizma, ali nije ni sasvim folklorno-ustašoidno-klerikalna kako je doživljava njezin istočni susjed. Na primjer, gay parade su sve masovnije i prihvaćenije i pridružuje im se sve više političara. Ipak, Ana Brnabić ni u Hrvatskoj ne bi prošla na izborima. Već i sama ideja da bi neka stranka predložila za premijerku osobu koja bi bila pandan Brnabić - ženu kojoj je djed Srbin i oficir JNA a ona se javno deklarira kao gay - već i na papiru zvuči sablažnjivo. Kao da je napisao sam vrag. Bi li se Kolinda Grabar-Kitarović usudila potvrditi takav politički potez kako bi zadobila pažnju investitora i poene na svjetskoj sceni? Na žalost, to je u Hrvatskoj posve nezamislivo. Jer što bi rekli poglavari Katoličke crkve, od kardinala naniže? Apage, Satanas - rekli bi i naredili egzorcizam. Naime, crkva u Hrvata temeljna je institucija države.
jutarnji
