I tabla i ono što ona reklamira učini mi se reliktom, preživjelim obrtničkim bićem u izmijenjenoj okolini. U doba kada se kupuju jeftilenke od odjeće koja se takoreći baca nakon nekoliko korištenja, koja se ne pegla, ne škrobi (hahaha), u vrijeme blještavih neonskih reklama, na metalnoj, samostojećoj tabli kočoperi se pozivnica u radnju u kojoj se vrše skraćivanja odjevnih predmeta, prepravke, šivanje po mjeri, zamjena patentnih zatvarača, šivanje zavjesa, stolnjaka, posteljine... Nije to jedina krojačka i samostalna radnja u Brodu. Ima i drugih ovdje-ondje, gdje zlatne ruke krojačica prilagođavaju odjevne predmete, stoljnjake i posteljinu potrebama kupaca i dimenzijama njihovih tijela. Krojačice će spasiti one kupce za koje ne važe univerzalna rješenja konfekcije, za one koji odstupaju od propisanih proporcija. Ovdje, pretpostavljam, najviše dolaze mušterije kratkih nogu, spuštenih dupeta, gigantskih grudi (ili suprotno), konkavnih stomaka, debelih mišica na rukama, pogrbljeni od bolesti i rada. Nije li to isto? Tako je barem tvrdio veliki konceptualni umjetnik Stilinović- da rad je bolest.
Ali, da intervencije krojača iz samostalnih krojačkih radnji ne budu kao u jednoj anegdoti o mušteriji i krojaču? Mušterija se požalila da nešto nije u redu s odijelom, i s hlaćama i sa sakoom. Krojač ga je odmjerio i rekao da rukav nije predugačak, nego da gospodin treba saviti desnu ruku. Istaknuo je da nogavica nije prekratka, već da gospodin treba malo pokleknuti lijevom nogom kad hoda. Otklonio je primjedbu da je sako predugačak, te da bi se mušterija trebala saviti u leđima. Nakon intervencija, mušterija je izašla na ulicu sljedeći krojačeve upute o hodanju i položaju ruku i nogu. Primjetile su ga dvije prolaznice, a jedna je drugoj sažaljivo rekla: „Vidi kretena što ima lijepo odijelo!“