Koliko god se činilo čudnim stavljati Billa Clintona, Slobodana Miloševića i pad Berlinskog zida u isti koš, upravo su ta tri davna događaja prve naznake procesa koji su doveli do toga da je nova globalna kriza ante portas
U prvi čas čini se da tri bitna događaja od prije tri desetljeća nemaju nikakve veze, ni međusobno ni s onim što se danas događa u svijetu. Evo tih događaja: američki predsjednik Bill Clinton ukinuo je tada neke propise svog demokratskog prethodnika F. D. Roosevelta iz vremena velike krize 1930-ih godina, srpski lider Slobodan Milošević uspostavio je u bivšoj Jugoslaviji nacionalizam i nasilje kao temelj politike i, naravno, pao je Berlinski zid kao početak kraja sovjetskog bloka, samog SSSR-a i boljševizma kao društvene formacije. Pa ipak, koliko god se činilo čudnim stavljati Clintona i Slobu u isti koš, upravo su ta tri davna događaja prve naznake procesa koji su doveli do toga da je nova globalna kriza ante portas. Nju danas najavljuju skoro svi ekonomisti, a ne slažu se samo u tome da li ona kuca na vrata, lupa šakom ili udara srednjovjekovnim ovnom.
Koje je propise ukinuo američki predsjednik Clinton, na samom početku svog prvog mandata? One koji su dijelili banke na komercijalne i investicijske, obvezivale ih da posluju samo u području svoje djelatnosti i ograničavale ih u stvaranju novca ni iz čega. Iako su ostali zapamćeni javni radovi kao sredstvo kojim se Roosevelt borio protiv duboke krize koja je tridesetih godina prošlog stoljeća poremetila cijeli svijet, glavni su zahvati bili na području financija. U strahu od pregrijane ekonomije i ludih dvadesetih, kad su banke širokom rukom dijelile kredite, američke su monetarne vlasti počele ubrzano povlačiti novac. Dvije godine poslije izbijanja krize novčana masa se već smanjila za cijelu trećinu. To je pogodilo potražnju, a onda i cijene. Zapamćeno je da je Ford T, prvi narodni automobil proizvođen na tekućoj traci, pojeftinio od 800 na samo 200 dolara. Po toj cijeni rasprodavali su se zadnji primjerci, nakon čega je obustavljena proizvodnja u općem valu zatvaranja tvornica. Mnogi filmovi poslije su prikazivali to vrijeme, u kojem su nesretni ljudi uzalud pokušavali na bankarskim šalterima podignuti svoje ušteđevine, a masa nezaposlenih i gladnih beskućnika lutala je cestama. Iz tog vremena je i propis da restorani ne smiju naplaćivati kruh i maslac.
Na javnim radovima zaposleno je mnogo ljudi s lopatama, krampovima i tačkama, a u infrastrukturu (najčešće u cestogradnju) država je mogla investirati direktno iz proračuna. Tako se državni novac pretvarao u radničke plaće bez ikakvog posrednika, pa su ljudi počeli ponovno kupovati i tako pokretati proizvodnju. Točno po kejnzijanskom receptu i to prije nego što je J. M. Keynes definirao svoju doktrinu. Čim je novac počeo ponovno puniti krvotok ekonomije, ona se počela oporavljati. (Iako su puni oporavak omogućili tek izbijanje Drugog svjetskog rata i ogromne državne narudžbe za vojsku.) Kontrola poslovanja banaka spriječila je ponavljanje starih grešaka i još jednom pokazala da liberalna ekonomija ne može opstati bez jake državne regulative.
Kad je Clintonova administracija ukinula tu regulativu, razvoj se postupno vratio na stari kolosijek. Krupni kapital, u prvom redu bankarski, postupno je shvaćao da se profit može stvarati i bez proizvodnje robe ili usluga. Tako su izmišljeni brojni bankarski proizvodi, sa samo jednim ciljem. Bilo je to kovanje lažnog novca. Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća količina novca u svijetu odgovarala je ukupnom svjetskom BDP-u. To znači da je svjetska ekonomija bila u ravnoteži. Koliko robe, toliko novca. Onda je proces novac-roba-novac zamijenjen procesom novac-novac-novac, s čijom se posljedicom svijet suočio u krizi koja je počela 2008. Koliko danas u svijetu ima više novca od robe, odnosno svjetskog BDP-a? Ovaj autor ne zna točan podatak, ali sasvim sigurno ne manje od deset puta!
Zašto ipak nema inflacije? Zato što je sav porast količine novca, uključujući i onaj koji je stvoren višegodišnjim rastom produktivnosti, završio u rukama krupnog kapitala. Kupovna moć američke prosječne plaće već se desetljećima ne povećava. Tako su cijene robe široke potrošnje uglavnom stabilne, ali u posljednjih godinu dana počela je padati cijena robe koja zamjenjuje sve druge robe. To je novac. Hiperprodukcija uvijek ima istu posljedicu. Sada banke više ne uzimaju kamate na kredite solidnim dužnicima, već ih one plaćaju, samo da bi plasirale novac. Dužnici dakle moraju vratiti manje nego što su uzeli. To su tzv. negativne kamatne stope. Pritom su povoljnije na kratkoročne nego na dugoročne kredite, iako bi bilo normalno da je obratno. Ali tko zna što nosi dan, a što noć i što će biti za pet ili deset godina. Pogotovo jer svi osjećaju da su sadašnje ekonomske neravnoteže neodržive.
Kako se u sve to uklapa Slobodan Milošević? Jednostavno, treba se samo prisjetiti srpskog bojkota slovenske robe u bivšoj Jugoslaviji, proboja u platni sustav ili krađe zajedničkih deviznih rezervi. I sve to u ime ugroženog srpstva, protiv kojeg se urotio maltene cijeli svijet. Taj se svijet tada nad njim zgražao, a kad je počeo rat, nazivao ga je balkanskim krvnikom (‘The New York Times’). Danas je, prema predsjedniku Donaldu Trumpu, skoro cijeli svijet protiv Amerike, pa je ovih dana čak izjavio da je Evropska unija u tome gora od Kine. Politika ‘America first’ kojom se opravdava sve, pa i najgori zločini, nije samo daleko ogledalo Miloševićevog nacionalizma. I njemački su nacisti nekad pjevali ‘Deutschland über alles’. Njemačka iznad svega. Trumpovi epigoni pojavljuju se i u drugim zemljama, kao što su Velika Britanija, Italija ili nama susjedna Mađarska. On, doduše, nije pokrenuo nijedan novi rat, iako stalno zvecka oružjem, ali je u punoj mjeri obnovio hladni rat za koji se vjerovalo da je definitivno ostao u povijesti. Njegovo su oružje takse i carine, blokade i sankcije (Miloševićev bojkot), čime je dubinski poremetio svjetski ekonomski mehanizam, već destabiliziran financijskim špekulacijama. Kakve su posljedice svega toga? Njemački BDP se smanjuje (industrijska proizvodnja manja je 5,2 posto), a slično se događa u Francuskoj i Velikoj Britaniji, koja je i u gabuli Brexita. Tri su najjača europska gospodarstva u zastoju. U svijetlu budućnost više nitko ne vjeruje, pa neofašizam koji nudi prijeka i nehumana rješenja dobiva sve više pristalica i među normalnim svijetom.
I konačno, što s tim ima pad Berlinskog zida? Taj događaj nije promijenio samo boljševički blok. Promijenio je i zapadni kapitalizam kakav smo dotad poznavali. Ljevici je izvučen tepih ispod nogu, a ostavši bez konkurencije, kapitalizam se mogao obračunati sa sindikatima, radikalno smanjiti stečena radnička prava (radno vrijeme, sigurnost zaposlenja, suodlučivanje, zdravstvena zaštita…) i postati predatorski u punom smislu te riječi. Svijet je ispao iz poretka, što bi rekao Hamlet. Odjednom je sve postalo moguće, pa i postupci kakvi obnavljaju krizu koja je dovela do Drugog svjetskog rata. A gdje je u svemu tome Hrvatska? Njena je sudbina ista kao i svake banana republike, samo što ulogu banana kod nas ima turizam. Ekonomske monokulture su uvijek kolonije, a kolonijalni narodi plaćaju visoku cijenu. Ono ljigavo uvlačenje hrvatske predsjednice jednoj američkoj generalici nije bilo samo gadljivo. Ono je istovremeno definiralo hrvatsku poziciju i odgovorilo na mnoga pitanja.
U prvi čas čini se da tri bitna događaja od prije tri desetljeća nemaju nikakve veze, ni međusobno ni s onim što se danas događa u svijetu. Evo tih događaja: američki predsjednik Bill Clinton ukinuo je tada neke propise svog demokratskog prethodnika F. D. Roosevelta iz vremena velike krize 1930-ih godina, srpski lider Slobodan Milošević uspostavio je u bivšoj Jugoslaviji nacionalizam i nasilje kao temelj politike i, naravno, pao je Berlinski zid kao početak kraja sovjetskog bloka, samog SSSR-a i boljševizma kao društvene formacije. Pa ipak, koliko god se činilo čudnim stavljati Clintona i Slobu u isti koš, upravo su ta tri davna događaja prve naznake procesa koji su doveli do toga da je nova globalna kriza ante portas. Nju danas najavljuju skoro svi ekonomisti, a ne slažu se samo u tome da li ona kuca na vrata, lupa šakom ili udara srednjovjekovnim ovnom.
Koje je propise ukinuo američki predsjednik Clinton, na samom početku svog prvog mandata? One koji su dijelili banke na komercijalne i investicijske, obvezivale ih da posluju samo u području svoje djelatnosti i ograničavale ih u stvaranju novca ni iz čega. Iako su ostali zapamćeni javni radovi kao sredstvo kojim se Roosevelt borio protiv duboke krize koja je tridesetih godina prošlog stoljeća poremetila cijeli svijet, glavni su zahvati bili na području financija. U strahu od pregrijane ekonomije i ludih dvadesetih, kad su banke širokom rukom dijelile kredite, američke su monetarne vlasti počele ubrzano povlačiti novac. Dvije godine poslije izbijanja krize novčana masa se već smanjila za cijelu trećinu. To je pogodilo potražnju, a onda i cijene. Zapamćeno je da je Ford T, prvi narodni automobil proizvođen na tekućoj traci, pojeftinio od 800 na samo 200 dolara. Po toj cijeni rasprodavali su se zadnji primjerci, nakon čega je obustavljena proizvodnja u općem valu zatvaranja tvornica. Mnogi filmovi poslije su prikazivali to vrijeme, u kojem su nesretni ljudi uzalud pokušavali na bankarskim šalterima podignuti svoje ušteđevine, a masa nezaposlenih i gladnih beskućnika lutala je cestama. Iz tog vremena je i propis da restorani ne smiju naplaćivati kruh i maslac.
Na javnim radovima zaposleno je mnogo ljudi s lopatama, krampovima i tačkama, a u infrastrukturu (najčešće u cestogradnju) država je mogla investirati direktno iz proračuna. Tako se državni novac pretvarao u radničke plaće bez ikakvog posrednika, pa su ljudi počeli ponovno kupovati i tako pokretati proizvodnju. Točno po kejnzijanskom receptu i to prije nego što je J. M. Keynes definirao svoju doktrinu. Čim je novac počeo ponovno puniti krvotok ekonomije, ona se počela oporavljati. (Iako su puni oporavak omogućili tek izbijanje Drugog svjetskog rata i ogromne državne narudžbe za vojsku.) Kontrola poslovanja banaka spriječila je ponavljanje starih grešaka i još jednom pokazala da liberalna ekonomija ne može opstati bez jake državne regulative.
Kad je Clintonova administracija ukinula tu regulativu, razvoj se postupno vratio na stari kolosijek. Krupni kapital, u prvom redu bankarski, postupno je shvaćao da se profit može stvarati i bez proizvodnje robe ili usluga. Tako su izmišljeni brojni bankarski proizvodi, sa samo jednim ciljem. Bilo je to kovanje lažnog novca. Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća količina novca u svijetu odgovarala je ukupnom svjetskom BDP-u. To znači da je svjetska ekonomija bila u ravnoteži. Koliko robe, toliko novca. Onda je proces novac-roba-novac zamijenjen procesom novac-novac-novac, s čijom se posljedicom svijet suočio u krizi koja je počela 2008. Koliko danas u svijetu ima više novca od robe, odnosno svjetskog BDP-a? Ovaj autor ne zna točan podatak, ali sasvim sigurno ne manje od deset puta!
Zašto ipak nema inflacije? Zato što je sav porast količine novca, uključujući i onaj koji je stvoren višegodišnjim rastom produktivnosti, završio u rukama krupnog kapitala. Kupovna moć američke prosječne plaće već se desetljećima ne povećava. Tako su cijene robe široke potrošnje uglavnom stabilne, ali u posljednjih godinu dana počela je padati cijena robe koja zamjenjuje sve druge robe. To je novac. Hiperprodukcija uvijek ima istu posljedicu. Sada banke više ne uzimaju kamate na kredite solidnim dužnicima, već ih one plaćaju, samo da bi plasirale novac. Dužnici dakle moraju vratiti manje nego što su uzeli. To su tzv. negativne kamatne stope. Pritom su povoljnije na kratkoročne nego na dugoročne kredite, iako bi bilo normalno da je obratno. Ali tko zna što nosi dan, a što noć i što će biti za pet ili deset godina. Pogotovo jer svi osjećaju da su sadašnje ekonomske neravnoteže neodržive.
Kako se u sve to uklapa Slobodan Milošević? Jednostavno, treba se samo prisjetiti srpskog bojkota slovenske robe u bivšoj Jugoslaviji, proboja u platni sustav ili krađe zajedničkih deviznih rezervi. I sve to u ime ugroženog srpstva, protiv kojeg se urotio maltene cijeli svijet. Taj se svijet tada nad njim zgražao, a kad je počeo rat, nazivao ga je balkanskim krvnikom (‘The New York Times’). Danas je, prema predsjedniku Donaldu Trumpu, skoro cijeli svijet protiv Amerike, pa je ovih dana čak izjavio da je Evropska unija u tome gora od Kine. Politika ‘America first’ kojom se opravdava sve, pa i najgori zločini, nije samo daleko ogledalo Miloševićevog nacionalizma. I njemački su nacisti nekad pjevali ‘Deutschland über alles’. Njemačka iznad svega. Trumpovi epigoni pojavljuju se i u drugim zemljama, kao što su Velika Britanija, Italija ili nama susjedna Mađarska. On, doduše, nije pokrenuo nijedan novi rat, iako stalno zvecka oružjem, ali je u punoj mjeri obnovio hladni rat za koji se vjerovalo da je definitivno ostao u povijesti. Njegovo su oružje takse i carine, blokade i sankcije (Miloševićev bojkot), čime je dubinski poremetio svjetski ekonomski mehanizam, već destabiliziran financijskim špekulacijama. Kakve su posljedice svega toga? Njemački BDP se smanjuje (industrijska proizvodnja manja je 5,2 posto), a slično se događa u Francuskoj i Velikoj Britaniji, koja je i u gabuli Brexita. Tri su najjača europska gospodarstva u zastoju. U svijetlu budućnost više nitko ne vjeruje, pa neofašizam koji nudi prijeka i nehumana rješenja dobiva sve više pristalica i među normalnim svijetom.
I konačno, što s tim ima pad Berlinskog zida? Taj događaj nije promijenio samo boljševički blok. Promijenio je i zapadni kapitalizam kakav smo dotad poznavali. Ljevici je izvučen tepih ispod nogu, a ostavši bez konkurencije, kapitalizam se mogao obračunati sa sindikatima, radikalno smanjiti stečena radnička prava (radno vrijeme, sigurnost zaposlenja, suodlučivanje, zdravstvena zaštita…) i postati predatorski u punom smislu te riječi. Svijet je ispao iz poretka, što bi rekao Hamlet. Odjednom je sve postalo moguće, pa i postupci kakvi obnavljaju krizu koja je dovela do Drugog svjetskog rata. A gdje je u svemu tome Hrvatska? Njena je sudbina ista kao i svake banana republike, samo što ulogu banana kod nas ima turizam. Ekonomske monokulture su uvijek kolonije, a kolonijalni narodi plaćaju visoku cijenu. Ono ljigavo uvlačenje hrvatske predsjednice jednoj američkoj generalici nije bilo samo gadljivo. Ono je istovremeno definiralo hrvatsku poziciju i odgovorilo na mnoga pitanja.
