Sloboda govora i obveza govorenja

Posljednjih dana možemo pratiti dvije naoko nepovezane situacije. Predsjedničku kampanju aktualne nam predsjednice, koja izaziva burne reakcije javnosti, i tiho skidanje epizode Čokolinda i tvornica skandala, satirično-informativne emisije Prime Time, s YouTubea. Iako na prvi pogled ta dva zbivanja nisu povezana, možemo ih, ako ne želimo ulaziti u neke dublje političke razloge njihove povezanosti, zajedno sagledati barem iz šire komunikacijske perspektive.

Sloboda govora najčešće se promatra s pravne perspektive te se u tom kontekstu postavlja pitanje što netko može reći, a da ne bude prijavljen za diskriminaciju, poticanje na nasilje ili nešto treće što se može odrediti kao govor mržnje.

Pritom kazne ne moraju biti zakonski određene i provedene pa je sporna epizoda Prime Timea, koja se, između ostalog, bavila time kako hrvatska policija protjeruje Nigerijce, korupcijom na zagrebačkom Adventu i spornim izjavama predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, za sada samo maknuta s YouTubea.

Epizoda je prijavljena upravo zbog govora mržnje, koji predstavlja kršenje uvjeta korištenja te platforme. Ipak, informirani i zainteresirani gledatelj, koji nije pohitao prijaviti epizodu čim je ugledao lik policajca s kukuljicom nalik na onu koju nose pripadnici Ku Klux Klana, trebao bi prepoznati namjeru ekipe iz Prime Timea i zaključiti kako se radi o satiri, čiji je cilj upravo ukazati na društvene probleme i kritizirati ih.

Pravo na slobodno izražavanje kritike vlasti, vladine politike, postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti sastavni je dio slobode izražavanja stavova, pa i negativnih, prema demokratski izabranoj vlasti. Kritika vladajućih, kao i drugih osoba i organizacija na moćnim pozicijama, ne može se smatrati govorom mržnje. Štoviše, pokazatelj je razvijene demokracije.

Ipak, s obzirom na loše stanje slobode medija u Hrvatskoj, koja je na začelju Europe po tom pitanju, nije ni čudno da se i satira proganja i da oni rijetki koji se time žele ozbiljno baviti skaču s jedne televizije na drugu pritom žonglirajući odbacivanjem suludih tužbi i demantiranjem lažnih vijesti.

Kao što smo već ovlaš spomenuli, emisija se dotakla i spornih izjava Kolinde Grabar-Kitarović o tome kako bi Milanu Bandiću, kada bi bio osuđen, u zatvor nosila kolače. Uz predsjedničino pjevanje i objavljivanje fotografije Slobodana Praljka na društvenim mrežama, njezina sloboda izražavanja neosporna je. Ako ste situaciju pratili, znate da Grabar-Kitarović u svojoj, kasnije nazvanoj kršćanskoj, izjavi ne vidi ništa sporno.

Na naknadno novinarsko pitanje o tome bi li Bandiću stvarno nosila kolače, a možda ga i pomilovala, odgovorila je: "Jeste li vi ozbiljni novinari ili Radio Mileva? Rekla sam da je svaka osoba u državi nevina dok mu se ne dokaže krivnja pravomoćnim postupkom i da ću se boriti ne samo za Bandića, nego za sve građane dok im se ne dokaže krivnja".

Prvi dio odgovora implicira da novinari šire tračeve i fabriciraju lažne vijesti, a drugi dio pojašnjava da je rekla kako će se boriti za sve građane dok im se ne dokaže krivnja. Ipak, nije to rekla. Jasno je rekla da bi mu nosila kolače kada bi završio u zatvoru, dakle, kada bi ga sud proglasio krivim za djela koja mu se stavljaju na teret.

I ovdje dolazimo do glavnog problema: pitanje slobodnog izražavanja ne iscrpljuje se u zakonskim regulativama. Ima nešto i u moralu i odgovornosti. Nije riječ samo o odgovornosti u slučajevima poput pronevjere novca, pogodovanja na natječajima za projekte ili zaposlenje, već o puno široj ideji da bi javna osoba trebala na odgovarajući način obnašati svoju funkciju.

Jedan od ključnih elemenata na koji bi javna osoba trebala obratiti pažnju pri obnašanju svoje funkcije je i način na koji komunicira. Nadahnuti politički govor može ujediniti ili razjediniti narod, ali i svakodnevno ponavljanje određenih obrazaca vodi promjeni vrijednosti u društvu.

Političar, posebice visoki dužnosnik poput predsjednika, premijera ili ministra, mora biti svjestan svoje uloge društvenog uzora. Istraživanja potvrđuju da na stavove i ponašanja vezana uz pojave poput korupcije uvelike utječu ponašanje i razmišljanje političara. Ako predsjednica ne stoji iza svojih riječi (a najnoviji primjer s Bandićem i kolačima samo je jedan primjer takvog ponašanja), već u javnost plasira različite interpretacije svojih izjava, pokušavajući pritom optužiti medije da su joj stavili riječi u usta, kakva se društvena klima time stvara?

Dolazimo do situacije u kojoj ne možemo zaozbiljno uzimati tvrdnje političara jer bi se lako mogli predomisliti, često i više puta. Finski premijer nedavno je, nakon dugog niza peripetija podnio ostavku, a konačni razlog bio je taj što je uhvaćen u laži! U razvijenim demokratskim društvima politička odgovornost za izrečeno temeljno je načelo jer je jasno kakav učinak na društvo ima nedostatak iste.

Pomanjkanje kulture dijaloga vođenog načelima dobre komunikacije u Hrvatskoj je vidljivo i iz drugog nedavnog primjera ophođenja aktualne predsjednice i predsjedničke kandidatkinje Grabar-Kitarović. Naime, Grabar-Kitarović odbila je predloženo sučeljavanje na jednoj od naših najjačih televizijskih kuća "zbog obaveza u kampanji".

Domino efektom, zbog toga što predsjednica neće prisustvovati debati, od iste su odustali Zoran Milanović i Miroslav Škoro. Kao da je cilj debate da oni razmjene stavove, popiju skupa kavu ili se posvađaju, a ne da o razlikama o svojim stavovima kroz međusobni dijalog informiraju građane i tako ih potaknu da izađu na birališta. Šalju li nam ti kandidati poruku da je njihov cilj samo srušiti Grabar-Kitarović, a kasnije što bude?

A koju nam aktualna predsjednica šalje? Nije li debata nužan dio predsjedničke kampanje? Ona bi to svakako bila kada bi se Grabar-Kitarović obraćala svim građanima, no izgleda da je njezin cilj obratiti se samo članovima HDZ-a koje će susretati na raštrkanim stanicama svog obilaska Hrvatske.

Neovisno o tome trebaju li im njihovi glasovi, obaveza predsjedničkih kandidata jest obratiti se svim građanima ove države, uvjeriti ih dokazima i argumentima u to da će biti uz njih, njihove potrebe i njihova prava, glasali oni za njih ili ne, slagali se s njihovim stavovima ili ne. Kao što nesmotreno daje neprikladne izjave, Grabar-Kitarović tako propušta i priliku obratiti se građanima, susresti se s drugim protukandidatima, koliko god ozbiljni ili neozbiljni oni bili, kako bi građani imali razloga glasati za nju.

Štoviše, to nije samo prilika, to je njezina politička i demokratska dužnost. Ovakvo eskiviranje debata svjedoči o nedostatku političke i moralne odgovornosti, ali i podrivanju demokracije. Zakonski je sve u redu, no je li takvo i s etičke strane?

Zaključno, naglasimo kako komunikacijska odgovornost, koju u ovom kontekstu nije moguće sagledati izdvojeno od moralne i političke odgovornosti, nije samo pitanje zakonskih granica slobode govora i pravno reguliranog govora mržnje, već je ona mnogo više pitanje samog osjećaja za težinu izgovorene riječi i prepoznavanje njezinih neposrednih, ali i dalekosežnih učinaka.

Uz to, komunikacijska odgovornost vidljiva je u prepoznavanju situacija u kojima reći nešto nije prikladno, kao i situacija u kojima je reći nešto nužno. Izgleda da, neovisno o činjenici da je njihova posljednja emisija maknuta s platforme na kojoj je objavljena, osobe koje su si kao zadaću odabrale humorom komentirati zbilju, a ne voditi državu, puno bolje znaju što ne bi trebale reći, a što nikad ne bi trebale prestati govoriti, od mnogih osoba na ozbiljnijim društvenim položajima.

h-alter