Ljudski život snažno je obilježen dijalektikom individualiteta i kolektiviteta. Toj dijalektici, ako želimo živjeti ljudskim životom, ne možemo pobjeći. Čovjek pripada sebi i drugima, i ne smije pripadati samo sebi ili samo drugima. Tada se gubi ljudskost.
Egoizam je zatvaranje u sebe i pokoravanje samoga sebe samim sobom. Egoisti trpe unutarnje nasilje, nasilje nad sobom od sebe samih. Kolektivizam, naprotiv, vodi prema izvanjskom nasilju, u smislu da pojedinac ne donosi nikakve odluke, nego samo prihvaća odluke koje mu nameće kolektiv.
Kolektivizam čovjeka prihvaća kao energiju, broj ili, u konačnici, kako se to često navodi, ”meso koje nosi oružje”. Negacija individualiteta zbog nekog kolektivnog identiteta uvijek počiva na sjećanju na rat. Rat nije moguć bez ”mesa” koje će nositi oružje.
Svi kolektivizmi veličaju prošle ratne uspjehe jer se na taj način održava spremnost za neke nove ratne pohode. Kolektivizam čovjeka vidi kao ”meso” lišeno individualnog značaja, dok egoizam nije ništa drugo nego bezdušnost ili bezosjećajnost.
Biti s nekim i bježati od nekoga, ima isto polazište – a to je lik drugoga. Druge uvijek nosimo sa sobom, zato što smo, u smislu kulture i znanja, stariji od sebe samih. No mi smo također i mlađi od sebe samih, u smislu da smo u stanju, vlastitom odlukom, sebe stvoriti ili roditi kao posebna bića
Zapravo, kolektivizam je kolektivna bezosjećajnost, a egoizam je individualna bezosjećajnost. Ni egoizam ni kolektivizam ne vide čovjeka, a čovjek je biće koje gleda druge i sebe. Taj pogled se ne može zaustaviti samo na sebi ili samo na drugima.
Biti svoj, znači biti različit od drugih, ali i biti s drugima. Bez drugih naš život nije moguć, baš kao što naš život nije moguć ako se ne razlikuje od drugih. Tada naš život nije naš nego nečiji.
Ovom egzistencijalnom dijalektikom, dijalektikom individualiteta i kolektiviteta, smo obilježeni i nju treba, s punom radošću, i prihvatiti – pripadamo sebi i drugima.
Zajednički život ili život s drugim ljudima naša je nužnost. Bez drugih ne možemo, zbog mnogih ograničenja, preživjeti. Čak i oni koji se odluče živjeti pustinjačkim životom, ne žive bez znanja i vještina drugih. Drugih, u fizičkom smislu, nema, ali ih ima u odsustvu – kao znanja koja smo od drugih usvojili i vještine koje su generacije prije nas usvojili.
Čovjek se rađa kao biće koje je starije od sebe, a nastaje kao biće koje je mlađe od sebe. Stariji smo od sebe u smislu da ne počinjemo živjeti kao da drugih prije nas nije bilo, nego nastavljamo tamo gdje su drugi prije nas stali. Nas dočekuju tuđe istine, ali i tuđe zablude. Bića smo kulture, a kulturu obilježavaju mnoge istine, ali i mnoge zablude koje se, ako su dugotrajne i za društvo utemeljujuće, nazivaju mitovima.
Svaki narod ima svoje istine, svoje mitove odnosno svoje zablude. Duhu vremena, sve da to i pokušavamo, ne možemo pobjeći. Oni koji umišljaju da žive bez drugih, nalaze se u istom stanju kao i pustinjaci – žive u uvjerenju da drugih nema, a ima ih u odsustvu.
Biti s nekim i bježati od nekoga, ima isto polazište – a to je lik drugoga. Druge uvijek nosimo sa sobom, zato što smo, u smislu kulture i znanja, stariji od sebe samih. No mi smo također i mlađi od sebe samih, u smislu da smo u stanju, vlastitom odlukom, sebe stvoriti ili roditi kao posebna bića.
Kada realiziramo mogućnost slobode, kada donesemo odluku da djelujemo kao subjekti koji aktivno, puni samopouzdanja i samopoštovanja, usmjeravaju vlastitu egzistenciji, mi smo se rodili ili stvorili kao slobodno biće. Tada smo mlađi od sebe samih.
Čovjek, dakle, nikada nije star onoliko koliko uobičajeno ili uvriježeno mislimo da je star. On je i stariji i mlađi od sebe, a da nikada nije istovremen s vlastitim, biološkim rođenjem.
Čovjek je ne samo različit od drugih, on je različit i od sebe samoga. Znanje o nečemu ga mijenja, baš kao što ga mijenja i osjećaj dostojanstva ili snažna potreba da sam donosi najbitnije odluke koje osmišljavaju njegovu egzistenciju.
Naša individualna prošlost, ako je obilježena slobodom, pripada nama, ali nas ne uvjetuje da i dalje budemo ono što smo bili. Slobodan čovjek nije onaj koji je uvijek isti i koji uvijek isti mora biti. Sloboda je novost ili odmak od uvjetovanosti.
Samo je slobodan čovjek u stanju prihvatiti vlastitu prošlost, biti različit od nje i nemati potrebu da vlastitu prošlost negira. Sloboda nije negacija, ni sebe, a ni drugih. Ovo je razlog zašto samo slobodni ljudi nemaju problema s različitošću.
Prihvatiti sebe kakav si nekada bio, kao i sebe koji više nisi kakav si nekada bio, može samo slobodan čovjek koji je mlađi od sebe samoga. Prihvatiti druge, koji su različiti od nas, također mogu samo slobodni ljudi.
Neslobodni ljude žele da svi nose njihov kolektivni identitet ili da nestanu s povijesne pozornice. Takvi ljudi su u funkciji ”mesa koje nosi oružje”. Prihvatiti različitost ne znači prihvatiti tuđu istinu kao vlastitu istinu. Tada se gubi različitost i uspostavlja se kolektivizam.
Slobodan čovjek nije bez kriterija, on samo shvaća da nije u stanju spoznati istinu kao istinu, nego se zadovoljava onim istinama koje kao istine, uvjetno rečeno, dobro funkcioniraju u osmišljavanju njegovog egzistencijalnog horizonta.
Ljudski život snažno je obilježen dijalektikom individualiteta i kolektiviteta. Toj dijalektici, ako želimo živjeti ljudskim životom, ne možemo pobjeći. Čovjek pripada sebi i drugima, i ne smije pripadati samo sebi ili samo drugima. Tada se gubi ljudskost
Sasvim je razumljivo da netko tko prihvaća neke druge istine u osmišljavanju njegovog egzistencijalnog horizonta, neke ili mnoge od tih naših istina smatra neistinama ili lažima, ali to nije razlog za sukob, nego je to poziv na toleranciju.
Biti tolerantan ne znači da pristajemo na to da je istina isključivo ono što drugi smatraju istinom. Upravo suprotno, biti tolerantan znači smatrati da oni koji su različiti od nas žive, po našem mišljenju, i neke ili mnoge neistine, ali da zbog toga nisu naši neprijatelji kojima želimo uskratiti neko pravo ili ih potjerati s povijesne pozornice.
Ako, primjerice, postoje različiti svjetonazori, sasvim je razumljivo da netko tko pripada jednom svjetonazoru, smatra kako je upravo taj svjetonazor ispravan, dok svi ostali svjetonazori sadrže dijelom istinu, a dijelom neistinu ili laž.
”Meso koje nosi oružje”, sasvim svejedno je li riječ o političkom ili, primjerice, religijskom ”mesu”, ne smatra da drugi imaju pravo na vlastite istine, ono, kao kolektivitet ”mesa”, nosi predrasude prema drugima, a predrasude nemaju veze s tolerancijom.
Predrasude su početna etapa puta koji završava nasiljem, neprijateljstvom i ratom. Čovjek koji je svjestan toga da je, u smislu kulture, stariji od sebe samoga, odnosno da je, u smislu slobode, mlađi od sebe samoga, čovjek je koji misli i u slobodi prihvaća različitost.
