Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitao Mujo Sulju čime se bavi. "Ja sam ti biogenetičar", odgovorio mu ovaj. "Ne pitam te šta si bio", na to će Mujo, "nego šta sad radiš!"

Na taj me stari vic podsjetila gnjevna poruka koju je na svoj Facebook profil postavila poznata biogenetičarka Mirjana Hrga, dobro iznervirana – složit ću se – malo i pretjeranim publicitetom koji je po medijima i društvenim mrežama dobilo moje oproštajno pismo Europa Press Holdingu i njegovom novom vlasniku Marjanu Hanžekoviću.

"Mislim da je vrijeme da se kolumnisti prestanu nazivati novinarima. Halo, ekipa, koju ste vi to vijest osim mišljenja donijeli, gdje ste to prašinu gutali i s ljudima na terenu od straha umirali?!", ljuta je Mirjana kao manastirska šljivovica, pa nastavlja svoj bijesni fejsbučki monolog: "Sjedite i častite nas svojim umom, vas Soroš nagradama. Sve OK. Ali ne falsificirajte nam struku zbog udarca po novčaniku. Godinama se hranite u sistemima koje navodno iskonski prezirete, a kada se prvi put suočite s tržištem, maltretirate nas svojim problemima upravo dokinute nevinosti. Probudite se, izađite iz brloga ako vam je do novinarstva u koje se, vidi drskosti – vi kunete. A sve se zapravo svelo pod jednu poznatu izreku susjeda: 'Dajem veru za večeru'. Kad večere nema, 'vera' pregolema. Smiješni likovi."

Vere mi i večere, Ernest Hemingway i Émile Zola zajedno ne bi bolje. Na studijima žurnalistike učit će klinci čuveno Hrgino "J'accusé!" iz 2015., usamljeni krik optužbe istinskog novinarstva protiv kolumnističkih parazita, koji, baš poput mene, za legendarnu novinarku Mirjanu Hrgu nikad nisu čuli.

Opet, pomislio sam, moguće je – ima takvih pojava, kao što postoje Ivica Buljan režiser i Ivica Buljan novinar, ili Ante Tomić košarkaš i Ante Tomić novinar - da postoji negdje u bezdanim prostranstvima Facebooka i neka Mirjana Hrga novinarka. Meni je, naime, poznata samo jedna, ona Mirjana Hrga koja je u herojskim devedesetima bila dijelom slavne navale Hrvatske televizije kojeg i danas napamet zna svaki Hrvat stariji od četrdeset - Dijana Čuljak, Mirjana Hrga, Ana Jelinić, Ivana Ivančić, Helena Krmpotić – što je na čelu s kapetanom Jozom Barišićem, upamćenim po pravopisnoj dilemi "Irak ili Iran", a pod vodstvom tadašnjeg i današnjeg HDZ-ovog komesara za informiranje, legendarnog Miljenka Manjkasa, u kultnom televizijskom magazinu Motrišta obavljala za Tuđmana i Pašalića biogenetsku analizu neprijatelja mlade hrvatske države. Izjavljujući tih dana – jebem ti papir i historijsko pamćenje! – kako su "upravo Motrišta novinarstvo kakvo bi trebalo biti".

Sudeći, međutim, po fotografiji i biografiji, ovo je upravo ta, the Mirjana Hrga: evo je danas, dvadesetak godina kasnije, kao zvijezde regionalne televizijske kuće Al Jazeera Balkans sa sarajevskom adresom, profesionalke koju bi poželio svaki BBC i CBS, same ženske reinkarnacije Waltera Cronkitea, ozbiljne urednice i prekaljene reporterke u krvavoj pancir košulji, kako nas opet uči "novinarstvu kakvo bi trebalo biti", pa u pravednom gnjevu ispisuje svoje snažno "Optužujem!" protiv kolumnističkih mudrosera što se lažno predstavljaju kao novinari, i umjesto prašine i straha s terena u redakciju donose mišljenja od doma.

I zaista, pitate li mene, valjalo bi taj kratki, vulkanski solilokvij izučavati na fakultetima novinarstva, onoga "kakvo bi trebalo biti". Tako iskren i brutalan obračun sa samim sobom u našoj profesiji nije, naime, viđen još otkako su se redakcijski partijski sekretari probudili iz svojih tisućljetnih državotvornih snova.

"Koju ste vi to vijest osim mišljenja donijeli, gdje ste to prašinu gutali i s ljudima na terenu od straha umirali?!", kolumniste što su devedesetih orali frontove pita nervno rastrojena Mirjana, koja je u to vrijeme "nosila mišljenja" s Pantovčaka na televiziju, a reporterski zanat kalila upadajući s kamerom u hotelske sobe, tražeći gole i oznojene fudbalere Jugoslavije. "Sjedite i častite nas svojim umom, vas Soroš nagradama; sve OK, ali ne falsificirajte nam struku zbog udarca po novčaniku", ljutito će dalje Mirjana, nositeljica uglednog Večernjakova zlatnog ekrana, koja je nagradu zaslužila i struku dovijeka zadužila ispitujući u televizijskom studiju Vlatku Pokos tko je otac njenog spontano pobačenog djeteta, pa zbog "udaranja po novčaniku" s Nove TV otišla na sud.

"Godinama se hranite u sistemima koje navodno iskonski prezirete, maltretirate nas svojim problemima upravo dokinute nevinosti", gnjevno će Mirjana, kojoj je sistem koji iskonski prezire davao i plaću, i povlašteni stambeni kredit, i plaćenu školu engleskog jezika u Londonu, i koja nas godinama maltretira "svojim problemima upravo dokinutih" veza i brakova, svijetloplavim nijansama spavaće sobe, fotosessionima za Story i botoks-tretmanima kojima je uspješno ispeglala i čelo i biografiju. "Izađite iz brloga ako vam je do novinarstva u koje se, vidi drskosti, vi kunete", gnjevno će Mirjana, koja je prošle godine nakon sarajevskih demonstracija u Gloriji ispisivala mrtvački ozbiljne "Dnevničke zapise iz pakla Sarajeva", čudeći se kako Rundek, vidi drskosti, tri dana zaredom svira u Sarajevu dok ona tamo spašava živu glavu.

"A sve se zapravo svelo pod izreku 'Dajem veru za večeru'", zaključuje iznervirana Mirjana, koja je za večeru promijenila sve četiri vjere: od pouzdane Tuđmanove sobarice na državnoj Hrvatskoj televiziji, preko čistačice red carpeta na tabloidnoj privatnoj Novoj TV, do zaklete feralovke na katedri jednog veleučilišta, što je onomad, kad je propao Feral, pozivala mlade novinare neka, "ako će imati svoje Ivančiće i Čuliće, pomognu da takva imena ne završe na cesti", završivši na koncu – ili barem zasad - kao novinarka i reporterka britanskog tipa na Al Jazeeri, kojoj je dopizdilo da se "takva imena" uopće nazivaju novinarima.

Ukratko, od mlade HDZ-ove komesarke na prvoj liniji obrane Herceg-Bosne, do prekaljene profesionalke u Šeheru, usred socijalističkog federativnog Regiona. "Walter Cronkite brani Sarajevo." Da parafraziram jednu čuvenu regionalnu novinarku, "kada vere nema, večera golema".

Nije, naravno & naposljetku, u ovoj priči važna Mirjana Hrga, barem onoliko koliko nisam važan ni ja, što sam joj neoprezno izazvao dramatičan slom profesionalnog živca. Nas će već sutradan prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, onako kako je, uostalom, njeno ljuto pisamce već sutradan – jebem ti internet i historijsko pamćenje – nestalo s njezina Facebook-profila. Mirjana Hrga, naime, nije ime, već naziv pojave, a njezino "Optužujem!" klasični je, kako se to sad učeno kaže, case-study o čudesnoj preobrazbi Tuđmanove göbbelsovsko-ždanovljevske propagande u takozvano profesionalno novinarstvo, koje sa svih svojih udžbeničkih pet W – od what the fuck! do what the hell! – tako ozbiljno računa na kratku pamet svoje publike, da je preraslo čak i trpanje među veterane "prašine i straha", pa je sad još i ljuto na njih što umjesto vijesti iz pakla Sarajeva imaju o njemu, vidi drskosti, svoje vlastito, privatno mišljenje. Evoluciju u kojoj su ideološki neprijatelji, komunisti, zamijenjeni profesionalnim, kolumnistima. Slavna historija je završila, pa do sljedeće – kako je govorio jedan dobar prijatelj njihova bivšeg šefa - "svako na svoj radni zadatak".

Ili, kako bi to rekla Mirjana Hrga, jedan od onih "smiješnih likova" iz viceva, kad je Mujo pitao gdje joj je nestalo ono čuveno pismo s Facebooka. "Svaki je moj stav", veli, "biorazgradiv."






oslobodjenje