Kako se nakon godinu dana rada na novom radnom mjestu komunalnog redara, snašla bivša pročelnica Dubravka Marković?

Politika koja javno dehumanizira i ponižava svoje žene zaposlenice u Gradskoj upravi ne samo da je nalik na prostituciju, nego i nije ništa drugo nego sama prostitucija.

Prostituirat se verbalno mogu i smiju razni primitivci i neodgojeni huligani  na brodskim portalima koji u svojim komentarima javno ponižavaju i seksistički  brutalno vrijeđaju recimo, Slavicu Lemaić, jer eto, to im demokracija dozvoljava da se tako iživljavaju, ali nameće se pitanje, da li bi to smjele raditi i naše Gradske vlasti prema slabijem i nježnijem spolu- ženama, zaposlenicama iz Gradske uprave.

Neki kažu, to je već stara vijest, ali nikad nije kasno da se napiše koja lijepa riječ o bivšoj pročelnici Upravnog odjela za društvene djelatnosti Dubravki Marković, koja je bezrazložno  smijenjena i stavljena na mjesto komunalnog redara.

Začuđujuće je da nitko u medijima uopće ovih godinu dana ne postavlja pitanje o ovoj smjeni i gluposti ovog paradoksa, pa gdje su naši brodski novinari, što rade i čime se bave. A novinari, književnost i umjetnost žive, ili bi bar trebali živjeti od slobode i u slobodi, te u istoj malo i prokomentirati ovu smjenu i prema njoj se i kritički osvrnuti. Pa valjda je bivša pročelnica svojim savjesnim, predanim i dugogodišnjim radom, bar toliko zaslužila.

Svaki je posao častan i pošten, pa i onaj čistača ulice, radnika u rudniku  ili poljoprivrednika, pa tako i posao komunalnog redara. U opisu rada komunalnog redara su i poslovi, recimo na sankcioniranju i kažnjavanju onih građana čiji pas kaki po javnim površinama, a gazda s vrećicom u ruci ne kupi njegov izmet. I sada, zamislimo da Dubravkin dojučerašnji šefovi vode uglednog gosta, recimo, engleskog ambasadora koji je došao u službeni posjet Gradu, pokazuju mu rukom naš prelijepi park na Trgu pobjede, kad ono, iza jednog jasenovog drveta, čuči sakrivena Dubravka Marković.

Koja vreba na nekog nesavjesnog vlasnika psa, čiji se pekinezer upravo posrao po zelenoj travici našeg parka, a on nije uzeo vrećicu da njegov izmet pokupi. I  Dubravka hitro izlijeće iza drveta i skače na negativca da ga možda i fizički savlada, ili mu samo napiše kaznu, a Dubravkini šefovi i engleski ambasador se smiju tom veselom prizoru. Engleskom veleposlaniku, možda to i ne bi trebalo zamjeriti, ali što je sa našim glavešinama??? Pa to je do jučer bila njihova prva radna kolegica i suradnica na poslu.

Njihova desna ruka, svi skupa zajedno odgovorni i najodgovorniji  za sve ono što se događa na području kulture, umjetnosti i društvenih djelatnosti u našem gradu. A sada je ova žena ovako brutalno smijenjena i javno pred svima ovako ponižena.  Ako ona nije radila svoj posao kako treba, pa onda ga ni oni također nisu radili kako treba.

Upoznao sam i novu pročelnicu Vesnu Zlatarević:  mlada, komunikativna, nasmijana, sposobna… Nemam ni jednu primjedbu. Imali smo uspješnu komunikaciju punih sedam dana. Čak sam ju i Duspari pohvalio zbog toga.

Mnogi se pitaju, pa što je Dubravka bogu skrivila da ju Grad ovako okrutno kažnjava, pitaju se mnogi  zaposlenici u Gradskoj upravi, ali i mnogi Brođani? Čime je ova žena zavrijedila da bude tako grubo obezvrijeđena i dehumanizirana kao ljudsko biće,  ponižena kao čovjek, moralno silovana i bačena u blato ljudske pakosti, da se s njom sada svi sprdaju.

Dozvolimo mogućnost da su najodgovornije osobe Grada, da su svi skupa procijenili da je u Dubravkinom radu došlo do određene stagnacije ili zasićenja, ili pada motivacije zbog dugogodišnjeg rada na mjestu pročelnice. Moguće.

Kultura i turizam su danas doista na najnižim granama od kada grad postoji. Kulturu grada nam  svela na čvarkijade, pekmezijade, roštiljade, fišijade, šlajderijade, kukuruzijade, kulinijade, a kada na Poloju organiziramo i pečenkijadu to je već znak da o tom kulturnom događaju moramo izvijestiti i BBC. Od kružnih tokova i kulture izgradnje kružnih tokova, svima se već zavrtjelo u glavi i zaboravili smo na onu pravu kulturu. Srpske cajke i pevaljke trešte iz svakog kafića. Za nekoga tko sluša Joea Cockera, Pink Floyd, Boba Dylana ili Erica Claptona poput mene, recimo-to je pravi atak na nervni sistem.

Za Daru Bubamaru traži se karta više. Domoljubi mrze Srbe. A nikad više Srbije u Slavonskom Brodu, nego  danas, baš za vrijeme vladavine domoljuba: od njihovih kazališnih predstava, koncerata, nastupa raznih srpskih pjevača pa nadalje. Za vrijeme komunista u bivšoj državi dominirala je u našem gradu hrvatska kultura, a sada, za vrijeme vladavine domoljuba- srpska kultura. Jedino nam gostujuća kazališta iz Srbije mogu napunit K.K.D. I.B. Mažuranić. Naše brodsko kazalište ne može privući ni deset ljudi.

No, da li je za to kriva Dubravka Marković?

Jeli itko ikada čuo za neku njezinu aferu, da je ta žena ikada pronevjerila neki novac možda, zloupotrijebila svoju dužnost pročelnice….nitko nikad ni jedne loše riječi nije čuo o toj ženi. Pa zašto su joj to onda napravili? Pa zar ne bi bilo mudro i pametno da se jedno takvo bogato radno iskustvo iskoristi i ovu ženu onda postavi na mjestu savjetnice nove, mlade i neiskusne pročelnice. Ili ju je jednostavno trebalo ostaviti u istom Uredu da svojim znanjem, bogatim iskustvom, poznanstvima i utjecajem pomogne novoj pročelnici. To bi bilo i humano i logično.

Ovako, ispada kao da ju zbog nečega kažnjavaju. Kao da je nešto teško bogu zgriješila. Nekome se teško zamjerila. Ali, kome, zbog čega, zašto…

Šutnuli su jednu ženu  poput stare lopte na mjesto komunalnog redara. Prožvakali su ju poput gorkog starog duvana, a onda ispljunuli.

Kažu naši domoljubi da su komunisti ili komunjare kako oni vole reći iz prošlog sustava i bivše države bili nehumani. Da je vladao komunistički mrak. Diktatura. Nasilje prema Hrvatima. A što je ovo? Jedno evidentno emocionalno nasilje nad jednom ženom. Kako bi bilo Dubravkinom šefu,  zamjeniku gradonačelnika Hrvoju Andriću, prvoj osobi Grada za kulturu, umjetnost i društvene djelatnosti, njezinom prvom pretpostavljenom, da recimo, njegova supruga jednoga dana prolazi sa svojim prijateljicama gradom, smješkaju se i pričaju u spontanoj šetnji gradom, kad ono, iza nekog stabla, njezin suprug gdin Andrić, vreba da skoči na nekog negativca koji nije u vrećici pokupio izmet njegovog pit bijesnog bull terijera. Ili boksera. Ili smrknutog rot vajlera.

Vjerujem da bi se gospodin Hrvoje Andrić, predsjednik udruge Pravaš, osjećao pred svojom ženom i njezinim prijateljicama baš tako-poput izmeta kućnih ljubimaca, jadno i tužno, poniženo i kao čovjek dehumanizirano, baš onako isto kako se danas osjeća i njegova dojučerašnja, prva radna kolegica i prva suradnica, Dubravka Marković. S vremena na vrijeme pokatkad razmišljam i promišljam, kako bi to bilo lijepo da se naši političari na vlasti i oni u Saboru, Vladi  i našem Gradu i Županiji, od bijesnih  rotvajlera i režećih pit bull terijera, pretvore svi u plemenite Zlatne retrivere ili dobroćudne New faundlere.

Život bi nam svima bio puno ljepši.