Razvodu braka prethodi intimna i socijalna drama, suštinsko neslaganje, nevjera, nerazumijevanje potreba i zahtijeva, različiti životni planovi, svađe i fizički obračuni bračnih drugova. Ako bračni partneri imaju maloljetnu djecu razvod nije samo stvar procedure, tužbi i sudova, nego i centra za socijalnu skrb. U svakom slučaju uključivanje države i nadležnih institucija je neminovno, jer brak je zakonski i društveno uređena zajednica, koja je regulirana zakonima, pravilima, običajima, vjerovanjima i stavovima koji propisuju prava i obaveze partnera i njihov zajednički status prema djeci (ako ih bračni partneri imaju). I sam razvod kao završni čin rastajanja od zajedničkog „stola i postelje“ često je mučna priča, kojom upravljaju interesi i psihologija bračnih suputnika. Nerijetko, i nakon provedenog razvoda ne prestaju sporovi i rat, naročito oko skrbi za djecu, potencirani karakternim manama, inatom, pokušajima da se „bivšem/bivšoj“ naškodi, pa makar i preko djeteta i njegove dobrobiti. Zabadava planovi o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, dogovori o načinu rješavanja nesuglasica pod patronatom centra za socijalnu skrb, jer sebičnost i zloba nadjačaju probitke za djecu.
Dijete se dogovorno i u skladu s propisima za njegov boljitak (zdravlje, emocionalna sigurnost, lišavanje traume...) u pravilu dodjeljuje roditelju, koji ima stambene i materijalne uvjete za njegov normalan rast i razvoj. Po nekakvoj tradicionalističkoj logici, odlukom suda, više-manje s pokrićem, dijete, nakon zajedničkog života, češće pripadne majci. Milošću suda i centara za socijalnu skrb u okviru kojih su obiteljski centri, očevima je dopušteno viđati svoju djecu, po kalendaru koji je prilagođen majci kao skrbniku. Sve je to općepoznata stvar.
Sve rečene faze prošao je Brođanin B., a posljednja, borba da viđa svog sina, kako je sudski i socijalno riješeno, još uvijek traje. Ovaj tekst je podrška njegovim, za sada, uzaludnim nastojanjima odnosno kritika polovičnih nastojanja socijalnih službi.
No, krenimo s pričom od početka.
Sa svojom bivšom suprugom krenuo je u zajednički život kao velika većina tadašnje (i sadašnje) mladeži. U tom vremenskom periodu, kao njegova djevojka, radila je osam mjeseci, s tim da je 70% njenog dohotka išlo na kredit koji je podignut da bi njeni roditelji renovirali vlastitu kuću. Istovremeno, B. je radio u prodavaonici elektronske opreme, predavao u informatičkoj školi i svirao u lokalnom svatovskom bandu. Kako su se novci jako brzo topili, odlučio je raditi i četvrti posao, servisirajući računalnu opremu, prvo zajedničkim prijateljima, kasnije i nekim novim korisnicima. Nakon izvjesnog vremena, djevojka je ostala trudna i postala supruga. Bivša supruga, i pored problema u trudnoći, rodila je zdravo muško „palčić“ dijete. B. je naučio programirati, i dalje je svirao, servisirao računala. Ni nakon par godina, supruga se nije zaposlila. On postaje privatnik, cijenjeni freelancer u IT sektoru, svira po svatovima, sve to do granica izdržljivosti. Kod kuće ga ne čeka skuhano jelo, prazan je frižider, a supruga se provodi po lokalnim klubovima. Dijete vikendom ostavlja kod svoje majke kako bi se odmorila, a novi izgovor za nenalaženje posla je to što nema vozački ispit ni auto. B. gostuje i po drugim bandovima kako bi nasmagao dovoljno novaca za život, dijete, auto i njen vozački. On radi četrnaest sat dnevno, a ona se zabavlja po kafićima i dolazi kući u sedam sati ujutro. Jedno jutro ne nalazi ju kod kuće, pa zabrinut zove i njene roditelje. Ona je ljuta i nakon toga traži razvod, a on saznaje da njegova supruga ima ljubavnika. Supruga seli iz stana, a on joj ostavlja auto zbog potreba djeteta. Razvode se. Život se nastavlja. B. im dobar odnos sa sinom, upoznaje novu partnericu. Sin mu saopćava da njima živi novi mamin partner, i da je trudna.
Nakon toga čaršija počinje pričati da bi se bivša s novim suprugom trebala odseliti u Njemačku, ali mu to još nitko nije rekao. Par tjedana nakon tih informacija dobiva prvo telefonski, a nakon toga i sudski poziv da da punomoć majci da odvede dijete u Njemačku. Nakon 1500 EUR izbijenih iz džepa (od strane odvjetnika i njihovog savjeta da majka uvijek ima pravo nad djetetom, jer da su takvi zakoni u RH), postižu dogovor da će dijete biti dvije trećine vremena kod njega u periodu kada je dijete u Hrvatskoj. Usprkos njegovim željama i dobroj volji da dijete završi školsku godinu u Republici Hrvatskoj, majka se seli s djetetom u drugom mjesecu u Njemačku, i sin, očekivano, padne razred. Prije nego što je otišao, djetetu se serviraju priče kako će svaka dva mjeseca dolaziti u Hrvatsku, iako mu tata B. pokušava objasniti da je to preveliki financijski izdatak, i da će se to desiti maksimalno tri puta godišnje (Uskrs, ljeto i Božić)
Odlaskom u Njemačku dolazi do prvih, očekivanih, problema. Dijete je sve teže dobiti, te rijeđe odgovara na pozive (ili poruke), ali B. to pripisuje novoj sredini, novom jeziku i školi. Maleni dolazi za Uskrs, preko ljeta, međutim, oko Božića je krenula šutnja o vremenskom periodu kada bi trebao doći, pod izlikom dansve ovisi kada će novi suprug dobiti godišnji. Kada je dijete konačno došlo kod oca, na pitanje “kada ste došli”, dijete odgovara s “ne znam”. Nakon par telefonskih poziva B. saznaje da su došli pet dana ranije nego je ocu plasirano.
Božić je prošao i došao je Uskrs. Na pozive i poruke sin odgovara sve rijeđe i rijeđe, ali B. je samo važno da je došao. Došao je, ali ne oslovljava ga više s “tata”, čak niti sa nadimkom, nego s punim imenom. Isto se dešava kada se sin obraća baki, didi i tetki (roditeljima i sestri B.) …. B. gubi živce i traži od Centra za socijalnu skrb da se dijete podvrgne psihološkoj procjeni (od koje je bježao godinama) odnosno da se utvrdi postoji li manipulacija nad djetetom. Kao reakciju na podnešeni prigovor dobiva retroaktivnu prijavu za obiteljsko nasilje i odlazi na razgovor u policijsku upravu nakon čega su djelatnici ustvrdili da se radi o lažnoj prijavi, i ta prijava je povučena. Socijalna služba je reagirala i napravila stručnu psihološku procjenu, ali mu je ne daju na uvid. Jedino što mu rekli da će majku opomenuti, ali ne i iz kojeg razloga. Ipak, B. dolazi do tog dokumenta u kojem je psiholog napisao da se radi o očitoj manipulaciji od strane majke,koja razvija negativnu akonotaciju prema biološkom ocu, i pokušava novog očuha predstaviti pravim ocem. Majka je dobila opomenu, odnosi između oca i sina se izuzetno pokušavaju narušiti.
Slijjede skupi i složeni pregovori oko korištenja i prodaje zajedničkog stana, prijetnje deložacijom od strane bivše supruge. Stan je u konačnici, na jedvite jade, prodan, uz enormno veliki sudske troškove.
Nakon svega pozvao je bivšu suprugu na zajedničku skrb o djetetu, na način kako je sve službeno dogovoreno. Ali, dijete mu, očito pod pritiskom, šalje poruku kako je bezobrazan, jer da mamu povlači po sudovima,i da ih pusti na miru. Sin se i dalje sve manje javljao, a kad bi i došao u Slavonski Brod iz Njemačke, provodio je sve manje vremena s njim, da bi 2021. godine, kada nisu postojale pandemijske zapreke, u u Borodu bio: 10 dana za Uskrs, u 15 dana ljeto i 18 dana za Božić. A sa svojim ocem sveukupno je bilo 53 sata (slovima: pedeset i tri).
Božić je bio vrhunac opstrukcije. Sin je došao, pokupio poklone, i mama ga je nazvala da mora nazad. Djed mu namjerno nije ponio poklon (poučen prijašnjim iskustvom), misleći da će unuk doći kod njega. Sin se nije javio do 1. siječnja navečer kada je opet morao lagati o razlozima zašto nije imao vremena da se javi bilo koji dan u vremenskom periodu od 25.12 - 31.12 da bi pokupio poklon.
Nakon toga (provjerenim informacijama od osobe koja je sjedila nasuprot majke) B. saznaje da je majka napisala poruku preko djetetovog accounta: ne želim te više vidjeti itd! B. pokušava dobiti socijalnu službu, ali u međuvremenu bivša se vraćaju u Njemačku. Kao svaki normalan otac, i dalje šaljem poruke svih vrsta i oblika (sms, whatsaap viber, messenger) da bi dobio od majke poruku kako je dijete zamolilo preko nje da se više ne javlja. Dvadeset minuta prije toga, nakon 68 (neodgovorenih) telefonskih poziva socijalnoj službi, tri puta odlaska na lice mjesta (i svaki puta sa drugom informacijom), i u konačnici slanja maila Ministarstvu socijalne skrbi, dijete mu se javilo, kao da se ništa nije dogodilo, popričali su i nakon toga se opet ne javlja.
Socijalna služba se ipak javila nakon svih mogućih prigovora, zahtjeva i njegovom dopuštenjuu da nazovu majku i pitaju je zašto mi se dijete ne javlja. Nakon poziva socijalne službe, objasnili su slijedeće: mi više nemamo ovlasti nad njima s obzirom da dijete ide u školu u Njemačkoj, za sve upite možete se obratiti jedino njemačkoj socijalnoj službi. Petnaest minuta nakon toga poziva u 15:15, ako je vjerovati socijalnoj, jer su mi rekli da je jedino ispravno vrijeme za zvati u periodu 19:00-19:30 B. je dobio s djetetovog accounta: opet nas razvlačiš po sudovima, ne želim te više vidjeti ni čuti.
B. se pita, a i mi s njim, zar EU nije bila osmišljena da se sve umreži? Ako postoji stav brodskog Centra za socijalnu skrb, u RH, s uključenim izrečenim mjerama majci da prekine demonizirati oca, opstruirati zajednički odgoj adolescenta, a ona to opetovano radi, zašto on osobno mora slati privatnu tužbu sudu u Njemačkoj, a dijete i dalje ima državljanstvo RH?. Zar to (komuninakcija Hrvatske i Njemačke) nije posao Centra za socijalnu skrb? Zašto prestaje briga Centra za državljanina RH? Interesantno je da djeteteova majka još uvijek ne radi, niti je radila od kako je otišla u Njemačku. U potrazi je za poslom kako je napisala u obrazloženju sudu? Istovremeno, dok navodno traži posao u jednoj Njemačkoj u kojoj posla ima koliko hoćeš, ona namjerno, proračunato i osvetoljubivo huška dijete na svog oca, uništava na neki način budućnost svih u ovoj tužnoj priči u kojoj je otac – onaj koji je praktički izgubio prava, pa i dužnost, nad svojim sinom – hendikepiran, ne zbog vlastitih slabosti ili grešaka, nego zbog jadnih, mlakih, nedovršenih/nepotpunih rješenja države/institucije koja postaje sudionikom u manipulacijama skrbnika. Rješenje slučaja je postupanje po zakonu kakav god da je. A zakona se, izgleda, jedino mora pridržavati B. Kako natjerati na to i sve ostale u ovoj priči?
