Koprivnička Podravka, jedna od najvećih regionalnih prehrambenih tvrtki, posljednjih je dana u centru pažnje hrvatske javnosti. Iako je za njezino preživljavanje najzaslužnija činjenica da nije bila izložena privatizacijskoj pljački, s eventualnom prodajom državnog udjela neprestano se licitira. Zbog važnosti koji ima za dobar dio sjeverne Hrvatske, budućnost Podravke uvijek je osjetljivo pitanje, osobito pred lokalne izbore koji se održavaju za svega tri mjeseca.
Dok ovo pišemo, ono što mediji nazivaju “ratom za Podravku” upravo je završeno imenovanjem Marina Pucara predsjednikom uprave koprivničke prehrambene tvrtke. A bilo se ovih dana zaratilo ne samo između pretendenta na Podravku Emila Tedeschija i donedavnog predsjednika uprave Zvonimira Mršića, nego i unutar same Vlade, između ministra državne imovine Gorana Marića i ministra obrane Damira Krstičevića. Dok je prvi navodno favorizirao Pucara, inače bivšeg predsjednika Uprave Zvečeva, drugi je na čelo Podravke gurao nekadašnjeg direktora Dok-Inga Gordana Kolaka. Nakon okončanja bitke, možemo zaviriti u rovove i konstatirati da, između interesa onih koji bi da je privatiziraju i interesa onih koji bi da njome partitokratski upravljaju, interesi proizvođača i potrošača imaju malo šansi da se iskažu i ostvare, tim više što im malo koji institucionalni mehanizmi za to stoje na raspolaganju.
Što se privatnog interesa tiče, on se očituje, prije svega, u zanimanju većinskog vlasnika Atlantic grupe Emila Tedeschija za preuzimanjem Podravke: iskazao ga je još 2009. godine, no tada se tome suprotstavila Hrvatska seljačka strana, svojevremeno vrlo utjecajna u ovoj regiji. U posljednje vrijeme u javnim je istupima Tedeschi ponovno naglašavao da im je Podravka zanimljiva, ali ne po svaku cijenu. Cijena bi naime bila prava sitnica – djelomični ili kompletan izlaz države iz dioničke strukture jer, prema Tedeschiju, hrvatska država sa 25,4 posto udjela ima neproporcionalna prava koja nisu u skladu s preporukama EU-a. Za jednu je televiziju pak izjavio da je “bogohulno govoriti da je Podravka stožerna kompanija za poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj. Podravka nije napravila dosta toga što je mogla napraviti. Mogla je biti kompanija s prometom od 20 milijardi i više. Podravka može bitno bolje i mislim da bi u sinergiji s Atlantic grupom postizala bitno bolje stope rasta”.
Naravno, kad je privatni interes u pitanju, sinergija i bitno bolje stope rasta ne moraju nužno rezultirati rastom domaćeg sela i kooperanata, dapače. Primjer za to je mljekarski sektor i prodaja Dukata francuskom Lactalisu, koja je dovela do pražnjenja štala diljem države, kako je svojedobno istaknuo Goran Đulić, ekonomist iz udruge BRID, upozoravajući koje bi posljedice po agrar mogla imati prodaja državnog udjela u Podravci kao najvećem otkupljivaču voća i povrća u Hrvatskoj.
Stranačko preuzimanje
S druge strane, kako ćemo vidjeti, ni interes vladajućih ne poklapa se nužno s onim javnim. Naime, HDZ se već jednom iskazao u upravljanju Podravkom, toliko da su bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec i sedmorica suoptuženika bili suđeni pod optužbom da su novcem Podravke pokušali preuzeti vlasništvo nad tom tvrtkom. Na kraju su oslobođeni – Podravku su navodno štitili od neprijateljskog preuzimanja izvana – no slučaj “Spice” nije jedini koji je začinio HDZ-ovo upravljanje tvrtkama.
Iz posljednjih manevara HDZ-a vidljivo je pak da se, uoči lokalnih izbora u svibnju, želi politički i ekonomski čvršće pozicionirati u sjevernoj Hrvatskoj, kraju koji mu tradicionalno nije toliko sklon. Stoga su najprije na nedavnoj skupštini dioničara Podravke, kojom je predsjedao sam ministar Marić, imenovana četiri nova člana Nadzornog odbora, a iz njega su opozvani SDP-ov Mato Crkvenac i Ivo Družić. A nakon toga je pronađena zamjena i za dosadašnjeg predsjednika uprave Mršića, bez obzira na dobre poslovne rezultate Podravke u vrijeme njegova mandata. Marić, koji cijelu operaciju hadezeovskog preuzimanja Podravke osobno vodi, svojedobno je kritizirao Podravkinu akviziciju vezano uz kupovinu slovenske prehrambene kompanije Žito, tvrdeći da će tom transakcijom državni udio pasti ispod 20 posto i da je to samo način – dakle dokapitalizacija kojom se smanjuje državni udio – da esdepeovsko rukovodstvo na čelu Podravke ostane i nakon što SDP izgubi izbore. No Podravka je tom kupovinom prošlu godinu završila povećanim prihodima od prodaje od 26 posto, neto dobit je porasla za šest posto, a vlastite marke proizvoda ostvarile su 24 posto rasta prihoda od prodaje. Svejedno, esdepeovsko rukovodstvo na čelu Podravke nije ostalo.
Kad lokalni izbori minu, priča o privatizaciji Podravke mogla bi se opet zakotrljati, recimo zbog prijedloga premijera Andreja Plenkovića o otkupu INA-e od MOL-a. Naime, ideja je da se uz sredstva koja bi se prikupila od inicijalne ponude dionica HEP-a dodatan novac nađe u prodaji državnih udjela u drugim tvrtkama, poput Podravke, i da se svime time financira otkup dionica INA-e. Predradnja za ovaj mogući novi privatizacijski val napravljena je nešto ranije, kad je Podravka, zajedno sa sedam drugih velikih tvrtki koje su u većem ili manjem omjeru u vlasništvu države – ACI, Končar-elektroindustrija, Petrokemija, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka i Croatia osiguranje – odlukom vlade Tihomira Oreškovića skinuta s popisa strateških kompanija.
Od proizvođača do potrošača
Kako god operacija na kraju završila, teško da će njome biti zadovoljen opći i javni interes. A njega bi u pogledu tvrtki kao što je Podravka najbolje mogli artikulirati sami radnici, zajedno s kooperantima i lokalnom zajednicom, dakako, kad bi za to uopće dobili šansu. U sadašnjem sistemu smatra se da je dovoljno da priliku za to dobiju jednokratno i da je ona time zasvagda konzumirana: ranih devedesetih radnici su u procesu privatizacije u vlasništvo dobili određen broj Podravkinih dionica, a sve na temelju svoga minulog rada, kojima su mogli slobodno raspolagati. I basta.
Postavlja se dakle pitanje kako akomodirati različite interese, na opće dobro. S jedne strane interese proizvođača i malih kooperanta, koji vjerojatno nemaju ništa protiv toga da sadašnja vlasnička struktura Podravke ostane nepromijenjena (uz 25,4 posto dionica u vlasništvu države, 49 posto drže mirovinski fondovi, 2,8 posto su trezorske dionice, a 22,7 posto čine ostali) te da ne budu posve prepušteni privatnom rezonu. A s druge strane interese potrošača – da ne kažemo njihova prava, do kojih se danas toliko drži – koji možda ne bi imali ništa protiv spajanja Podravke i Atlantica ili neke druge privatizirajuće kombinacije ako bi to pojeftinilo proizvode i povećalo njihovu ponudu.
Ono što nam se danas čini poput znanstvene fantastike, više i od NASA-inog otkrića izvanzemaljskih uvjeta za život, dakle pomiriti ta dva interesa i pretočiti ih u opći, jednom je kako-tako funkcioniralo: “Organizacije udruženog rada koje proizvode odnosno prodaju robu ili obavljaju usluge za neposrednu potrošnju građana dužne su stvarati uvjete i poticati organiziranje potrošača robe odnosno korisnika usluga radi istraživanja i utvrđivanja njihovih potreba i interesa te planiranja i usklađivanja odnosa proizvodnje i potrošnje na trajnijoj osnovi.” No to je već neka druga, izvantržišna priča…
bilten
Dok ovo pišemo, ono što mediji nazivaju “ratom za Podravku” upravo je završeno imenovanjem Marina Pucara predsjednikom uprave koprivničke prehrambene tvrtke. A bilo se ovih dana zaratilo ne samo između pretendenta na Podravku Emila Tedeschija i donedavnog predsjednika uprave Zvonimira Mršića, nego i unutar same Vlade, između ministra državne imovine Gorana Marića i ministra obrane Damira Krstičevića. Dok je prvi navodno favorizirao Pucara, inače bivšeg predsjednika Uprave Zvečeva, drugi je na čelo Podravke gurao nekadašnjeg direktora Dok-Inga Gordana Kolaka. Nakon okončanja bitke, možemo zaviriti u rovove i konstatirati da, između interesa onih koji bi da je privatiziraju i interesa onih koji bi da njome partitokratski upravljaju, interesi proizvođača i potrošača imaju malo šansi da se iskažu i ostvare, tim više što im malo koji institucionalni mehanizmi za to stoje na raspolaganju.
Što se privatnog interesa tiče, on se očituje, prije svega, u zanimanju većinskog vlasnika Atlantic grupe Emila Tedeschija za preuzimanjem Podravke: iskazao ga je još 2009. godine, no tada se tome suprotstavila Hrvatska seljačka strana, svojevremeno vrlo utjecajna u ovoj regiji. U posljednje vrijeme u javnim je istupima Tedeschi ponovno naglašavao da im je Podravka zanimljiva, ali ne po svaku cijenu. Cijena bi naime bila prava sitnica – djelomični ili kompletan izlaz države iz dioničke strukture jer, prema Tedeschiju, hrvatska država sa 25,4 posto udjela ima neproporcionalna prava koja nisu u skladu s preporukama EU-a. Za jednu je televiziju pak izjavio da je “bogohulno govoriti da je Podravka stožerna kompanija za poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj. Podravka nije napravila dosta toga što je mogla napraviti. Mogla je biti kompanija s prometom od 20 milijardi i više. Podravka može bitno bolje i mislim da bi u sinergiji s Atlantic grupom postizala bitno bolje stope rasta”.
Naravno, kad je privatni interes u pitanju, sinergija i bitno bolje stope rasta ne moraju nužno rezultirati rastom domaćeg sela i kooperanata, dapače. Primjer za to je mljekarski sektor i prodaja Dukata francuskom Lactalisu, koja je dovela do pražnjenja štala diljem države, kako je svojedobno istaknuo Goran Đulić, ekonomist iz udruge BRID, upozoravajući koje bi posljedice po agrar mogla imati prodaja državnog udjela u Podravci kao najvećem otkupljivaču voća i povrća u Hrvatskoj.
Stranačko preuzimanje
S druge strane, kako ćemo vidjeti, ni interes vladajućih ne poklapa se nužno s onim javnim. Naime, HDZ se već jednom iskazao u upravljanju Podravkom, toliko da su bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec i sedmorica suoptuženika bili suđeni pod optužbom da su novcem Podravke pokušali preuzeti vlasništvo nad tom tvrtkom. Na kraju su oslobođeni – Podravku su navodno štitili od neprijateljskog preuzimanja izvana – no slučaj “Spice” nije jedini koji je začinio HDZ-ovo upravljanje tvrtkama.
Iz posljednjih manevara HDZ-a vidljivo je pak da se, uoči lokalnih izbora u svibnju, želi politički i ekonomski čvršće pozicionirati u sjevernoj Hrvatskoj, kraju koji mu tradicionalno nije toliko sklon. Stoga su najprije na nedavnoj skupštini dioničara Podravke, kojom je predsjedao sam ministar Marić, imenovana četiri nova člana Nadzornog odbora, a iz njega su opozvani SDP-ov Mato Crkvenac i Ivo Družić. A nakon toga je pronađena zamjena i za dosadašnjeg predsjednika uprave Mršića, bez obzira na dobre poslovne rezultate Podravke u vrijeme njegova mandata. Marić, koji cijelu operaciju hadezeovskog preuzimanja Podravke osobno vodi, svojedobno je kritizirao Podravkinu akviziciju vezano uz kupovinu slovenske prehrambene kompanije Žito, tvrdeći da će tom transakcijom državni udio pasti ispod 20 posto i da je to samo način – dakle dokapitalizacija kojom se smanjuje državni udio – da esdepeovsko rukovodstvo na čelu Podravke ostane i nakon što SDP izgubi izbore. No Podravka je tom kupovinom prošlu godinu završila povećanim prihodima od prodaje od 26 posto, neto dobit je porasla za šest posto, a vlastite marke proizvoda ostvarile su 24 posto rasta prihoda od prodaje. Svejedno, esdepeovsko rukovodstvo na čelu Podravke nije ostalo.
Kad lokalni izbori minu, priča o privatizaciji Podravke mogla bi se opet zakotrljati, recimo zbog prijedloga premijera Andreja Plenkovića o otkupu INA-e od MOL-a. Naime, ideja je da se uz sredstva koja bi se prikupila od inicijalne ponude dionica HEP-a dodatan novac nađe u prodaji državnih udjela u drugim tvrtkama, poput Podravke, i da se svime time financira otkup dionica INA-e. Predradnja za ovaj mogući novi privatizacijski val napravljena je nešto ranije, kad je Podravka, zajedno sa sedam drugih velikih tvrtki koje su u većem ili manjem omjeru u vlasništvu države – ACI, Končar-elektroindustrija, Petrokemija, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka i Croatia osiguranje – odlukom vlade Tihomira Oreškovića skinuta s popisa strateških kompanija.
Od proizvođača do potrošača
Kako god operacija na kraju završila, teško da će njome biti zadovoljen opći i javni interes. A njega bi u pogledu tvrtki kao što je Podravka najbolje mogli artikulirati sami radnici, zajedno s kooperantima i lokalnom zajednicom, dakako, kad bi za to uopće dobili šansu. U sadašnjem sistemu smatra se da je dovoljno da priliku za to dobiju jednokratno i da je ona time zasvagda konzumirana: ranih devedesetih radnici su u procesu privatizacije u vlasništvo dobili određen broj Podravkinih dionica, a sve na temelju svoga minulog rada, kojima su mogli slobodno raspolagati. I basta.
Postavlja se dakle pitanje kako akomodirati različite interese, na opće dobro. S jedne strane interese proizvođača i malih kooperanta, koji vjerojatno nemaju ništa protiv toga da sadašnja vlasnička struktura Podravke ostane nepromijenjena (uz 25,4 posto dionica u vlasništvu države, 49 posto drže mirovinski fondovi, 2,8 posto su trezorske dionice, a 22,7 posto čine ostali) te da ne budu posve prepušteni privatnom rezonu. A s druge strane interese potrošača – da ne kažemo njihova prava, do kojih se danas toliko drži – koji možda ne bi imali ništa protiv spajanja Podravke i Atlantica ili neke druge privatizirajuće kombinacije ako bi to pojeftinilo proizvode i povećalo njihovu ponudu.
Ono što nam se danas čini poput znanstvene fantastike, više i od NASA-inog otkrića izvanzemaljskih uvjeta za život, dakle pomiriti ta dva interesa i pretočiti ih u opći, jednom je kako-tako funkcioniralo: “Organizacije udruženog rada koje proizvode odnosno prodaju robu ili obavljaju usluge za neposrednu potrošnju građana dužne su stvarati uvjete i poticati organiziranje potrošača robe odnosno korisnika usluga radi istraživanja i utvrđivanja njihovih potreba i interesa te planiranja i usklađivanja odnosa proizvodnje i potrošnje na trajnijoj osnovi.” No to je već neka druga, izvantržišna priča…
bilten
