Svira himna. Sportaši stoje mirno. Neki miču usnicama, neki drže ruku na srcu. Zamislite da netko od njih u tom trenutku klekne, počne moliti sklopljenih ruku i pognute glave. Možda zahtijeva previše mašte, ali neki od njih su muslimani ili su druge boje kože. Uostalom, u sportu tržište nabave izvrsnih atleta je globalno. Zamislite da predsjednik to proglasi ponižavanjem himne, nazove ih kurvinim sinovima i zatraži da ih se otpusti i izbaci iz tima.
Mislim da se kod nas to neće dogoditi. Sportaši se žele baviti sportom i natjecanjima, a ne politikom, pa političke i vjerske ceremonije smatraju uzgrednom gnjavažom.
Vjerojatno se ponekad osjećaju iskorišteni kao predmet propagande. Bolje se osjećaju u ulozi omiljenih sportaša nego građana. Žele raditi svoj posao koji vjerojatno i vole (kad i nisu profesionalci).
Suprotno tome oligarsi vole primati slavne i pobjednike i neki dio slave pripisati sebi, pa makar se radilo o olimpijadama znanja ili paraolimpijskim pobjednicima.
Primanja su prerasla u pokušaj da se dio pozlate uspješnih sportaša prenese na blijedi lik političkog moćnika. Štoviše, sastavni dio priprema postaje prijam na Pantovčaku ili u Dvercima, posjeta Međugorju i zaklinjanje da će se potrošiti znoj i krv. Izginuti na terenu. Prima se blagoslov i organizira posjet dječjoj bolnici.
Rastu nerealna očekivanja, traže se čuda, a što je više takve samohvale, to su rezultati slabiji.
Od profesionalaca se očekuje da svoje obaveze prilagode reprezentaciji, od reprezentacije da bude bolja od nekadašnje jugoslavenske u košarci, nogometu, vaterpolu ili rukometu i od reprezentacija bivših federalnih susjeda.
Sada smo manja zemlja, ponosni i samostalni, pa se teže zauzimaju samostalno prva mjesta. Molim da me se ne optuži za jugonostalgiju. Usput budi rečeno, zašto vlast nije primila i čestitala košarkašima premda nisu rasturili Srbiju i Sloveniju?
Sada se očekuje da sportaši, kad svira himna, drže ruku na srcu.
Taj običaj nije nastao spontano, nego nalogom i primjerom predsjednika. Vremenom nešto što je bila egzotična gesta amerikanofila preraslo je u ceremonijalno slavljenje u funkciji izbornih kampanja. Tako se sada prepoznaje pravi patriot i član HDZ-a.
Nemojte shvatiti da sam protiv slavlja. Naravno da je dobro da se sportaši potaknu i podrže, da im se priznaju uspjesi i pohvali žrtva, ali nisam za to da to koriste pohlepni i podobni pjevači nacionalnih poskočica iza čega kao organizatori stoje štovatelji moći željni popularnosti.
Ljudi bi se vjerojatno i bez poziva gradonačelnika ili predsjednice i spontano okupili i slavili. To je pitanje srca, i veselja i ponosa.
Ono što me brine je nastojanje da se takva slavlja pretvore u rutinu masovnih okupljanja na kojima pjevaju podobni pjevači.
To vodi u političku instrumentalizaciju, politiku moći nad uspavanim narodom željnim samo kruha i igara, a niti je kruh zapravo dobra hrana, niti su igre pošteno natjecanje. U sljedećem koraku proslave se pretvaraju u rutinske ceremonije.
Sportaši trebaju i žele priznanje, a ne poniženje pod krinkom patriotizma.
Ne treba puno izmišljati. Pred nekoliko dana je nekoliko igrača američkog nogometa kleknulo na jedno koljeno i skrušeno odslušalo himnu. No to je razbjesnilo američkog predsjednika, pa je u svom govoru u Alabami rekao: ”Kad netko ne poštuje našu zastavu, taj kurvin sin isti čas treba biti otpušten. Treba naći nekog drugog. Otpustite ga.”
Pozvao je vlasnike klubova da to raščiste. Listom je bio odbijen, a solidarnost drugih igrača pokazala se tako što neće izaći iz svlačionica dok ne odsvira himna. U njihovo ime istupio je jedan od tih gorostasa, bijele puti i riđe brade, veteran iz Iraka i Afganistana i kratko pozvao predsjednika da ne unosi podjele. Sad kleče stotine, i crnih i bijelih.
Trump je tweetom opozvao i prijam košarkaških pobjednika, jer je Curry, jedan od najboljih, odbio poziv. To je izazvalo salve kritika predsjednikove geste i solidarnost igrača najpopularnijih sportova bez obzira na boju kože.
Igrači NFL-a izjavili su da neće doći u Bijelu kuću, već će u Washingtonu ”slaviti različitost, toleranciju i uključivost”. Curry, malo zbunjeni mladić, iskreno je rekao da bi predsjednik trebao davati primjer uljuđenosti.
Popularnost imaju komentari koji kažu da u trenucima mogućeg rata, koji Trump najavljuje, i elementarne katastrofe narod ne treba dijeliti i da je smisao Ustava sačuvati slobodu kritike.
Ne treba zaboraviti ni to da se američka zastava spaljivala u doba vijetnamskog rata.
James Le Bron Trumpa je nazvao uvredljivo – lupetalom, smucalicom. Svima je jasno da igrači nisu lukavi žongleri riječima, već prosječno inteligentni i ne baš obrazovani, da iza Trumpa stoje savjetnici i PR agencije, ali baš to treba brinuti.
Sportaši su idoli prosječnih ljudi i svaki njihov poraz bit će privremen jer se bore za istinitu stvar.
Nije ovo prvi puta da sportaši daju primjer. Malo tko se danas sjeti Hendrika Johannesa “Johana” Cruijffa. On je službeno jedan od deset najvećih igrača u povijesti nogometa. Bio je i sjajan trener. Smislio je i novu filozofiju nogometa nazvanu ”totalni nogomet”.
U njegovo vrijeme Nizozemska je vladala u tom sportu. Očekivalo se da će 1978. Nizozemska biti svjetski prvak u Argentini.
Nije.
Jedan od razloga tome bio je što je Cruijff odbio igrati u zemlji u kojoj vlada generalska klika, totalitarni režim koji gazi ljudska prava i ubija bez suđenja i grijeha tisuće ljudi.
To da je iz uvjerenja, iz protesta prema diktaturi odbio voditi svoj nacionalni tim ostalo je nezabilježeno i neprimijećeno u tadašnjim jugoslavenskim medijima. Vjerojatno iz straha da se isto ne dogodi tadašnjim vlastima.
Za one koji izmišljaju načine da nas dijele možda je sve to poučno. Uostalom, na znanje Trumpu: Dinamo je vječan.
autograf
Mislim da se kod nas to neće dogoditi. Sportaši se žele baviti sportom i natjecanjima, a ne politikom, pa političke i vjerske ceremonije smatraju uzgrednom gnjavažom.
Vjerojatno se ponekad osjećaju iskorišteni kao predmet propagande. Bolje se osjećaju u ulozi omiljenih sportaša nego građana. Žele raditi svoj posao koji vjerojatno i vole (kad i nisu profesionalci).
Suprotno tome oligarsi vole primati slavne i pobjednike i neki dio slave pripisati sebi, pa makar se radilo o olimpijadama znanja ili paraolimpijskim pobjednicima.
Primanja su prerasla u pokušaj da se dio pozlate uspješnih sportaša prenese na blijedi lik političkog moćnika. Štoviše, sastavni dio priprema postaje prijam na Pantovčaku ili u Dvercima, posjeta Međugorju i zaklinjanje da će se potrošiti znoj i krv. Izginuti na terenu. Prima se blagoslov i organizira posjet dječjoj bolnici.
Primanja su prerasla u pokušaj da se dio pozlate uspješnih sportaša prenese na blijedi lik političkog moćnika. Štoviše, sastavni dio priprema postaje prijam na Pantovčaku ili u Dvercima, posjeta Međugorju i zaklinjanje da će se potrošiti znoj i krv. Izginuti na terenu. Prima se blagoslov i organizira posjet dječjoj bolnici
Rastu nerealna očekivanja, traže se čuda, a što je više takve samohvale, to su rezultati slabiji.
Od profesionalaca se očekuje da svoje obaveze prilagode reprezentaciji, od reprezentacije da bude bolja od nekadašnje jugoslavenske u košarci, nogometu, vaterpolu ili rukometu i od reprezentacija bivših federalnih susjeda.
Sada smo manja zemlja, ponosni i samostalni, pa se teže zauzimaju samostalno prva mjesta. Molim da me se ne optuži za jugonostalgiju. Usput budi rečeno, zašto vlast nije primila i čestitala košarkašima premda nisu rasturili Srbiju i Sloveniju?
Sada se očekuje da sportaši, kad svira himna, drže ruku na srcu.
Taj običaj nije nastao spontano, nego nalogom i primjerom predsjednika. Vremenom nešto što je bila egzotična gesta amerikanofila preraslo je u ceremonijalno slavljenje u funkciji izbornih kampanja. Tako se sada prepoznaje pravi patriot i član HDZ-a.
Nemojte shvatiti da sam protiv slavlja. Naravno da je dobro da se sportaši potaknu i podrže, da im se priznaju uspjesi i pohvali žrtva, ali nisam za to da to koriste pohlepni i podobni pjevači nacionalnih poskočica iza čega kao organizatori stoje štovatelji moći željni popularnosti.
Ljudi bi se vjerojatno i bez poziva gradonačelnika ili predsjednice i spontano okupili i slavili. To je pitanje srca, i veselja i ponosa.
Ono što me brine je nastojanje da se takva slavlja pretvore u rutinu masovnih okupljanja na kojima pjevaju podobni pjevači.
To vodi u političku instrumentalizaciju, politiku moći nad uspavanim narodom željnim samo kruha i igara, a niti je kruh zapravo dobra hrana, niti su igre pošteno natjecanje. U sljedećem koraku proslave se pretvaraju u rutinske ceremonije.
Sportaši trebaju i žele priznanje, a ne poniženje pod krinkom patriotizma.
Nemojte shvatiti da sam protiv slavlja. Naravno da je dobro da se sportaši potaknu i podrže, da im se priznaju uspjesi i pohvali žrtva, ali nisam za to da to koriste pohlepni i podobni pjevači nacionalnih poskočica iza čega kao organizatori stoje štovatelji moći željni popularnosti
Ne treba puno izmišljati. Pred nekoliko dana je nekoliko igrača američkog nogometa kleknulo na jedno koljeno i skrušeno odslušalo himnu. No to je razbjesnilo američkog predsjednika, pa je u svom govoru u Alabami rekao: ”Kad netko ne poštuje našu zastavu, taj kurvin sin isti čas treba biti otpušten. Treba naći nekog drugog. Otpustite ga.”
Pozvao je vlasnike klubova da to raščiste. Listom je bio odbijen, a solidarnost drugih igrača pokazala se tako što neće izaći iz svlačionica dok ne odsvira himna. U njihovo ime istupio je jedan od tih gorostasa, bijele puti i riđe brade, veteran iz Iraka i Afganistana i kratko pozvao predsjednika da ne unosi podjele. Sad kleče stotine, i crnih i bijelih.
Trump je tweetom opozvao i prijam košarkaških pobjednika, jer je Curry, jedan od najboljih, odbio poziv. To je izazvalo salve kritika predsjednikove geste i solidarnost igrača najpopularnijih sportova bez obzira na boju kože.
Igrači NFL-a izjavili su da neće doći u Bijelu kuću, već će u Washingtonu ”slaviti različitost, toleranciju i uključivost”. Curry, malo zbunjeni mladić, iskreno je rekao da bi predsjednik trebao davati primjer uljuđenosti.
Popularnost imaju komentari koji kažu da u trenucima mogućeg rata, koji Trump najavljuje, i elementarne katastrofe narod ne treba dijeliti i da je smisao Ustava sačuvati slobodu kritike.
Ne treba zaboraviti ni to da se američka zastava spaljivala u doba vijetnamskog rata.
James Le Bron Trumpa je nazvao uvredljivo – lupetalom, smucalicom. Svima je jasno da igrači nisu lukavi žongleri riječima, već prosječno inteligentni i ne baš obrazovani, da iza Trumpa stoje savjetnici i PR agencije, ali baš to treba brinuti.
Sportaši su idoli prosječnih ljudi i svaki njihov poraz bit će privremen jer se bore za istinitu stvar.
Nije ovo prvi puta da sportaši daju primjer. Malo tko se danas sjeti Hendrika Johannesa “Johana” Cruijffa. On je službeno jedan od deset najvećih igrača u povijesti nogometa. Bio je i sjajan trener. Smislio je i novu filozofiju nogometa nazvanu ”totalni nogomet”.
James Le Bron Trumpa je nazvao uvredljivo – lupetalom, smucalicom. Svima je jasno da igrači nisu lukavi žongleri riječima, već prosječno inteligentni i ne baš obrazovani, da iza Trumpa stoje savjetnici i PR agencije, ali baš to treba brinuti
U njegovo vrijeme Nizozemska je vladala u tom sportu. Očekivalo se da će 1978. Nizozemska biti svjetski prvak u Argentini.
Nije.
Jedan od razloga tome bio je što je Cruijff odbio igrati u zemlji u kojoj vlada generalska klika, totalitarni režim koji gazi ljudska prava i ubija bez suđenja i grijeha tisuće ljudi.
To da je iz uvjerenja, iz protesta prema diktaturi odbio voditi svoj nacionalni tim ostalo je nezabilježeno i neprimijećeno u tadašnjim jugoslavenskim medijima. Vjerojatno iz straha da se isto ne dogodi tadašnjim vlastima.
Za one koji izmišljaju načine da nas dijele možda je sve to poučno. Uostalom, na znanje Trumpu: Dinamo je vječan.
autograf
