Ni Zoja, ni Smoje sada, jasno, ne mogu odbiti poklon nacionalističke partije koju su za života prezirali, niti frknuti na prijedlog kultur-revizionista koji su ih cinično izjednačili s onim vojnim odredom, to jest sa 72. bojnom Vojne policije, koja zapravo jedina ima pravo na Nagradu grada Splita. Za kojega je svakako napravila mnogo više od mrtvog pisca i mrtve glumice.
Na sceni su, kao u nekom loncu s užeglom hranom, jedan književnik, novinar, scenarist, preminuo prije 26 godina, jedna glumica, nacionalna dramska prvakinja, umrla prije pola godine i, kao začin jelu, jedan vojni odred čiji su pripadnici živi i živahni, dobro potkoženi nacionalnim penzijama zbog „zasluga“ za narod od prije 30 godina. Svi oni laureati su ovogodišnje Nagrade grada Splita, a taj bi gorki koktel imao valjda oživotvoriti gadljivu doktrinu diktatora Franje Tuđmana o izjednačavanju ustaša i partizana u borbi za Hrvatsku. Koja pak za posljedicu ima konstantnu prevagu ustaštva čak i nad samim spomenom partizanske i antifašističke ostavštine. Pogotovo u Splitu, gradu zauvijek odlutalom u prašumu divljeg nacionalizma i provincijskog kulturnog establišmenta. I upravo su predstavnici te kvazikulturne elite Gradskom vijeću uputili prijedlog da se nagrada dodijeli Miljenku Smoji, čije su TV serije Malo i Velo misto onomad praznile ulice jugoslavenskih gradova, a koji je devedesetih iz matične novinske kuće Slobodne Dalmacije protjeran kao pas, dok je horda tupavih nacionalista preuzimala te novine, a Smoje bio ovjenčan stigmom Jugoslavena, izdajnika, što je značilo stalne prijetnje, uvrede, opasnost slobodnog izlaska na ulicu.
A onda su ga pozvali „vragovi“ iz Feral Tribunea, pa se Smoje udomio u našoj redakciji i nastavio tući po svojoj makinjeti, izbacujući svoj opori humor, da bi ga kad je umro ispratila tek šačica ljudi, mahom iz Feralove redakcije. Nije tu bilo ni izaslanika Ministarstva kulture, ni države, nije došao ni akademik, ministar u Tuđmanovoj vladi, koji je biranim riječima i predložio pisca za Nagradu grada, pa kazao kako je „Smoje imao određenih političkih problema“, ali da je „zadatak intelektualca da se suprotstavlja vlasti“, i slične bezočne svinjarije izgovorio je lik čiju biografiju označava upravo vjerno služenje režimu, kojemu se, eto, svaki intelektualac treba suprotstavljati. Osim njega i njemu sličnih „intelektualaca“, zaslužnih kako za pad Slobodne Dalmacije u ruke proustaških protuha, tako i za progon Smoje i drugih novinara koji su se opirali zločinačkoj Tuđmanovoj falangi.
Sa 26 godina zakašnjenja Smoji će, eto, počast iskazati grad koji ga je sukcesivno prezirao, proganjao, zanemarivao…, a uz njega nagrađena je i legendarna glumica Zoja Odak, čiji je čitav život obilježen antifašizmom, lijevim idejama i čvrstim, antinacionalističkim kredom. I upravo je to razlog zbog kojega za života, mada svojevrsna ikona Splita i unatoč sjajnim izvedbama niza dramskih uloga, od Sofokla do Brehta, nije „zaslužila“ nagradu rodnog grada. Ni Zoja, ni Smoje sada, jasno, ne mogu odbiti poklon nacionalističke partije koju su za života prezirali, niti frknuti na prijedlog kultur-revizionista koji su ih cinično izjednačili s onim vojnim odredom, to jest sa 72. bojnom Vojne policije, koja zapravo jedina ima pravo na Nagradu grada Splita. Za kojega je svakako napravila mnogo više od mrtvog pisca i mrtve glumice.
Ta je bojna, naime, učinila Split slobodnim gradom, ok, nisu se baš krvavo borili s nadmoćnijim srpskim agresorom i čuvali sigurnost Splićana, nego su učinili još puno više: odvažno su i u cijelosti deratizirali grad od opasnih nametnika, to jest građana srpske nacionalnosti, tako što su im upadali u stanove, izbacivali porodice na ulicu, a onda, da zabava bude potpuna, mnoge od splitskih Srba, naročito viđenijih građana, odvodili u vojni zatvor Lora, u središtu Splita. Tu su ih mučili, spajali na induktorsku struju, tjerali da laju, da puze… a neke od njih i ubili. Samo da ponovim, Nagradom grada Splita bit će ovjenčani članovi te i takve vojne postrojbe! Čijih je osam članova u skandaloznim, višegodišnjim sudskim procesima osuđeno na ukupno 53 godina zatvora, neki su, kao što pretpostavljate, odslužili tek manji dio kazne, neki su i danas tobože u bijegu, iako ih se uredno susreće na ulicama Splita.
U međuvremenu gradskim je novcem plaćen velebni spomenik istoj vojnoj postrojbi koja je „ratovala“ za stanove Splićana srpske nacionalnosti, ustanovila jedan od najgorih logora uopće, sve po napucima vladajuće strukture u kojoj je, kao ministar, participirao i onaj akademik koji se danas upregao da baš Miljenko Smoje dobije nagradu grada. I to spomenik ne bilo gdje, nego tačno na ulazu u Loru, kao podsjetnik na „hrabrost“ ratnika u mučenju i ubijanju nedužnih civila, cinični podsjetnik na grad i državu uvijek spremnu da nagradi zločin i zločince.
U ovom slučaju da im još kao perverznu ravnotežu postavi dvoje umjetnika koji su se režimskom zlu otvoreno suprotstavljali. Jer je to „dužnost intelektualca“, kako je obrazložio onaj akademik, a koji bi, da je slično lajao dok su jedinstvenog kroničara Splita tretirali kao kužnog, možda barem imao čistu savjest. Ali bi mu zato vrag odnio sve one brojne sinekure u kojima je uživao zbog posluha partiji koja je Smoju gazila sve do same smrti. I kojega se opet ponižava, trpajući ga jednom nagradom u isti lonac s onom zločinačkom vojnom skupinom. Da je živ, pobljuvao bi se čak i Smojin Šarko. Njegov vjerni, pasji kumpanjo.
tacno
