Foto: MUP (Proslava Dana oluje u Čavoglavama 2010. godine)PREDSJEDNICA republike s gnušanjem odbija sudjelovanje na proslavi povodom Dana pobjede protiv fašizma u Moskvi, nogometni komesari čudom se čude što ih Europa "drakonski" kažnjava zbog šovinističke graje na tribinama, svećeničke propovijedi završavaju pozdravom "Bog i Hrvati. Za dom spremni", HDZ-ova šator divizija na središnji trg glavnog grada dovodi pjevača na čijem su repertoaru donedavno bile ustaške budnice i to najavljuje u televizijskoj emisiji koja se legalno emitira usprkos činjenici da je vodi i uređuje lik poznat po izjavama poput "volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše: bog na nebu, hrvatski narod na zemlji, a ja još dodajem Jasenovac između"...Istovremeno, top tema u državi su registracijske pločice. Hoće li ili neće na njima biti hrvatski nacionalni grb, pitanje je zbog kojeg su domoljubi, pretežno lažni, danima držali dah. Čemerna je to slika Republike Hrvatske, države koja je samo kalendarski u 2015. godini, dok se mentalno naizmjenice vraća u 1991. i 1941., kako već kome i kada paše.
Institucionalni fašizam
Iako je hrvatska država formalno izgrađena na temeljima antifašizma, koji je ugrađen i u preambulu njenog Ustava, recentni događaji samo su najnoviji u nizu primjera koji svjedoče o tome da radikalizaciju društva zapravo izazivaju njegove najviše institucije. Kad Kolinda Grabar Kitarović odbija poziv Vladimira Putina da u Moskvi proslavi 70. obljetnicu oslobođenja Europe od naci-fašizma, ona to čini vođena prvenstveno vanjskopolitičkim razlozima, ali zasigurno ne smeće s uma ni činjenicu da se radi o činu koji će kod njenih birača naići na gotovo jednoglasno odobravanje.
Hrvatska desnica, naime, antifašizam i njegove vrijednosti prihvaća samo deklarativno, još od partizanskog generala Franje Tuđmana naovamo. To nam ovih dana najbolje ilustriraju tvrdnje vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza (HNS), neodvojivo slizane s HDZ-om, koja je ipak nešto manje vična retoričkim evazivnim manevrima od svojih političkih pandana pa samim time i transparentnija u svojim namjerama. Svi su oni - od Davora Šukera do Zdravka Mamića - redom zgroženi odlukom Uefe da se utakmica nacionalne vrste protiv Italije mora odigrati pred praznim tribinama.
Ali zgroženi su samo i isključivo zarađenom kaznom, koju doživljavaju drakonskom i nepravednom, dok ustaško orgijanje navijača na tribinama, koje je kazni prethodilo, minoriziraju kao manji incident šačice huligana, od kojeg se pritom odbijaju otvoreno ograditi. Stavljajući se u poziciju žrtve, nogometna elita zapravo potiče i ohrabruje nove ustaške ispade (jer bolje da se priča o tome nego o njihovim poslovima), ali ne staje čak ni na tome. Na stranicama HNS-a danas je tako objavljeno suludo priopćenje kojim otvoreno huškaju nacionalističku javnost na Zorana Stevanovića i njegovu organizaciju "Korak ispred" koja u sklopu programa FARE aktivno surađuje s Uefom u borbi protiv diskriminacije.
Ne damo naše fašiste
Spomenutog Stevanovića u svom priopćenju HNS de facto naziva drukerom koji tužaka hrvatske navijače tamo nekim europskim lovcima na fašiste, a vrhunac dosežu u dijelu priopćenja u kojem ga pitaju što je on to napravio da bi se stvari u hrvatskom nogometu pomakle na bolje: "Je li to možda situacija na Euru 2012. kada ste tražili zabranu izvođenja pjesme 'Lijepa li si' jer je 'izvođač Thompson fašist', a tekst pjesme ima 'geografske pretenzije prema susjednim zemljama'? HNS je morao uložiti puno truda kako bi pokazao da je 'Lijepa li si' domoljubna pjesma i s razlogom jedna od najpopularnijih među hrvatskim navijačima".
Protiv smo diskriminacije, ali ne damo naše fašiste. Zašto? Pa zato što su popularni. Na identičan način poput nogometne, samo puno perfidnije, ponaša se i politička elita, čak i kad u Banskim dvorima sjedi vlada nominalno lijevog predznaka koja svoju tradiciju baštini iz bivšeg sistema. Zoran Milanović mogao je već odavno počistiti šatoraše iz Savske, samo da je htio. Nije to napravio ne zbog toga što se boji, kao što će priglupo zaključiti ekipa koja logoruje pred Ministarstvom branitelja, već zato što je prepoznao da se radi o situaciji koja birače ljevice mobilizira podjednako, možda čak i više, nego birače desnice.
U takvoj atmosferi, u kojoj političke bodove od fašizma koji se hrvatskim ulicama danas kotrlja jednako kao i devedesetih godina skupljaju i SDP i HDZ, i premijer i predsjednica i šef oporbe, sasvim je normalno i očekivano da se proslavlja 10. travnja (dan osnutka NDH) i da se ustaše ponosno kote poput zečeva. Jer, nemoguće je u stavu mirno dizati desnicu, arlaukati "Za dom spremni" ili pjevati "Juru i Bobana", a ne znati da se time slavi zločinačka, koljačka ideologija, niti da išta od navedenog nije stari hrvatski pozdrav. Svi koji tvrde suprotno ili su glupi k'o panjevi, ili lažu. Ili najčešće oboje.
index
Institucionalni fašizam
Iako je hrvatska država formalno izgrađena na temeljima antifašizma, koji je ugrađen i u preambulu njenog Ustava, recentni događaji samo su najnoviji u nizu primjera koji svjedoče o tome da radikalizaciju društva zapravo izazivaju njegove najviše institucije. Kad Kolinda Grabar Kitarović odbija poziv Vladimira Putina da u Moskvi proslavi 70. obljetnicu oslobođenja Europe od naci-fašizma, ona to čini vođena prvenstveno vanjskopolitičkim razlozima, ali zasigurno ne smeće s uma ni činjenicu da se radi o činu koji će kod njenih birača naići na gotovo jednoglasno odobravanje.
Hrvatska desnica, naime, antifašizam i njegove vrijednosti prihvaća samo deklarativno, još od partizanskog generala Franje Tuđmana naovamo. To nam ovih dana najbolje ilustriraju tvrdnje vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza (HNS), neodvojivo slizane s HDZ-om, koja je ipak nešto manje vična retoričkim evazivnim manevrima od svojih političkih pandana pa samim time i transparentnija u svojim namjerama. Svi su oni - od Davora Šukera do Zdravka Mamića - redom zgroženi odlukom Uefe da se utakmica nacionalne vrste protiv Italije mora odigrati pred praznim tribinama.
Ali zgroženi su samo i isključivo zarađenom kaznom, koju doživljavaju drakonskom i nepravednom, dok ustaško orgijanje navijača na tribinama, koje je kazni prethodilo, minoriziraju kao manji incident šačice huligana, od kojeg se pritom odbijaju otvoreno ograditi. Stavljajući se u poziciju žrtve, nogometna elita zapravo potiče i ohrabruje nove ustaške ispade (jer bolje da se priča o tome nego o njihovim poslovima), ali ne staje čak ni na tome. Na stranicama HNS-a danas je tako objavljeno suludo priopćenje kojim otvoreno huškaju nacionalističku javnost na Zorana Stevanovića i njegovu organizaciju "Korak ispred" koja u sklopu programa FARE aktivno surađuje s Uefom u borbi protiv diskriminacije.
Ne damo naše fašiste
Spomenutog Stevanovića u svom priopćenju HNS de facto naziva drukerom koji tužaka hrvatske navijače tamo nekim europskim lovcima na fašiste, a vrhunac dosežu u dijelu priopćenja u kojem ga pitaju što je on to napravio da bi se stvari u hrvatskom nogometu pomakle na bolje: "Je li to možda situacija na Euru 2012. kada ste tražili zabranu izvođenja pjesme 'Lijepa li si' jer je 'izvođač Thompson fašist', a tekst pjesme ima 'geografske pretenzije prema susjednim zemljama'? HNS je morao uložiti puno truda kako bi pokazao da je 'Lijepa li si' domoljubna pjesma i s razlogom jedna od najpopularnijih među hrvatskim navijačima".
Protiv smo diskriminacije, ali ne damo naše fašiste. Zašto? Pa zato što su popularni. Na identičan način poput nogometne, samo puno perfidnije, ponaša se i politička elita, čak i kad u Banskim dvorima sjedi vlada nominalno lijevog predznaka koja svoju tradiciju baštini iz bivšeg sistema. Zoran Milanović mogao je već odavno počistiti šatoraše iz Savske, samo da je htio. Nije to napravio ne zbog toga što se boji, kao što će priglupo zaključiti ekipa koja logoruje pred Ministarstvom branitelja, već zato što je prepoznao da se radi o situaciji koja birače ljevice mobilizira podjednako, možda čak i više, nego birače desnice.
U takvoj atmosferi, u kojoj političke bodove od fašizma koji se hrvatskim ulicama danas kotrlja jednako kao i devedesetih godina skupljaju i SDP i HDZ, i premijer i predsjednica i šef oporbe, sasvim je normalno i očekivano da se proslavlja 10. travnja (dan osnutka NDH) i da se ustaše ponosno kote poput zečeva. Jer, nemoguće je u stavu mirno dizati desnicu, arlaukati "Za dom spremni" ili pjevati "Juru i Bobana", a ne znati da se time slavi zločinačka, koljačka ideologija, niti da išta od navedenog nije stari hrvatski pozdrav. Svi koji tvrde suprotno ili su glupi k'o panjevi, ili lažu. Ili najčešće oboje.
index
