Hrvatska se boji svoje antifašističke prošlosti, kao da je ukradena od tuđinaca. Tek tu i tamo, u nužnoj prigodi, spomene neki važni državni dužnosnik, na marginama događaja, doprinos antifašizmu. Bez nabrajanja, ljudi, boraca, divizija, poginulih, na porušenim spomenicima nekad upisanih, pa i onih još uvijek živih
Pokušavam zamisliti kako će se Francuska jednoga dana opraštati od posljednjega živućega heroja Pokreta otpora. Budući da od Hrvatske, kao ravnopravne članice Evropske unije, nema što naučiti, jer u njoj može tek ponešto vidjeti i štogod od viđenoga iskoristiti, nema straha za bilo kakvu sličnost. Hrvatska je previše isprepadana od same sebe, pa više ne razlikuje kad se treba bojati a kad pokazati hrabrost.
Prije dva dana, 28. oktobra, umro je posljednji narodni heroj Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. Ime mu je Milutin Baltić. Čovjek koji bi za mjesec i pol imao 93 godine. Lijepe godine, duboka starost provedena, po vlastitom izboru, u miru i tišini. Pitam rođake mu da li je nešto pisao, ostavio kakva svjedočenja, razmišljanja. Nije. Samo je promatrao u kom se pravcu kreću država i neki suborci, te odlučio šutjeti. I država mu šutnjom vraća.
Svjedoči profesor sa katedre povijesti na Zagrebačkom sveučilištu da je, od 40 studenata upitanih o najvećem koncentracionom logoru u Hrvatskoj, samo njih deset odgovorilo da je to Jasenovac. A najznačajnija ličnost iz vremena Drugoga svjetskoga rata za većinu je Maks Luburić.
Zato je Milutin Baltić još za života mogao biti prezadovoljan što studenti za njega nisu ni čuli. I možda je odlučio umrijeti u 93. godini vidjevši kako mu ratnoga druga, istih životnih godina, na kolicima unose u zgradu zagrebačkoga Županijskoga suda gdje će mu potvrditi optužnicu za odvođenje i likvidacije civila koji su bili osumnjičeni da su za Drugog svjetskog rata surađivali s ustaškim vlastima.
Što bi tu država mogla napraviti kad ne može čak ni ono što zna. Tko bi to mogao izdati dekret osnovnim i srednjim školama o tome da jedan nastavni sat, baš u ova dva – tri dana, mora biti posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi i njenim herojima. Od koga bi to mladi mogli čuti kako se ideali stvaraju već u kasnodječačkim godinama i da se od njih ne odustaje od situacije ove do situacije one. Što bi oni znali o hrabrosti kad nema hrabrih koji bi ih o njoj podučavali.
Nema posljednjega narodnoga heroja Hrvatske nigdje u Hrvatskoj. Tek tu i tamo kratka vijest o smrti u dnevnim novinama. Ne vjerujem vlastitim očima, pa propitkujem: ni jedan televizijski kanal, što znači i onih nekoliko državne televizije, nije objavio vijest čak ni da je heroj umro. Pomislio bi čovjek da pripremaju specijalnu emisiju o narodnim herojima, onako kako to rade kad umru glumci, pjevači, nogometaši. Ništa od toga. Muk i tišina. Isto bi bilo i da se posljednji heroj zove Hrvoje Hrvatić. Nije ovdje riječ o nacionalizmu i netrpeljivosti prema nekim imenima i prezimenima.
Hrvatska se boji svoje antifašističke prošlosti, kao da je ukradena od tuđinaca. Tek tu i tamo, u nužnoj prigodi, spomene neki važni državni dužnosnik, na marginama događaja, doprinos antifašizmu. Bez nabrajanja, ljudi, boraca, divizija, poginulih, na porušenim spomenicima nekad upisanih, pa i onih još uvijek živih.
Bila je ovo savršena i propuštena prilika da se hrvatski branitelji pokažu istinskim narodnim herojima, pa da oni predlože Hrvatskoj televiziji emisiju o „onim“ narodnim herojima i njihovim zaslugama u Drugom svjetskom ratu. Valjda današnji hrvatski heroji znaju da se točak historije vrti u prokletom krugu i da će se, za pedeset – šezdeset godina, i njih, u dubokoj im starosti, njihova država sramiti.
Izvor: e-novine
