U parku, nedaleko zgrade Županije i grde zgradurine koja se nekad zvala Hotel Park, vjetar je srušio drvo. Divlja snaga prirode slomila je postojanje anonimnog višedesetljetnog stanovnika malog, lijepog i održavanog parka.
Ležat će još neko vrijeme oboreno drvo preko staze, poraženo, zaustavljeno, a nezamjenjivo, potom će biti uklonjeno, ispiljeno. Kao da je uništena jedna alveola pluća grada. Bilo je to drvo prividno nepomični svjedok prolaženja zamišljenih šetača, ubrzanih koraka, čitača na klupi, zagrljaja ljubavnika...
Dok gledamo njegovu dvostruku nepomičnost i naizgled neuništivu postojanost prisjetimo se općeg simbolizma drveta: drvo krije nadljudsku mudrost i znanje. Kao takvo drvo-brat potiče prisjećanje na ljude koji odoše na isti način.
