Ministar obrane dr.sc. Mario Banožić u cijeloj je ovoj priči manje važan. U zemlji u kojoj se prepisivanje od prvog razreda osnovne škole javno tolerira, ponekad i potiče, ne treba čuditi da postoje oni koji pokušavaju pronaći sve moguće prečice kojima će doplivati do još jedne akademske titule. Trenažni je to proces koji traje desetljećima u kojem su posebno uspješni oni koji odluče zaplivati stranačkim vodama
Činjenica da se na izrazito amaterski način ministar odvažio domoći titule izv. prof. ukazuje ili na visoku razinu nepromišljenosti svih uključenih ili, što je mnogo opasnije i vjerojatnije, na raširenu praksu na određenim hrvatskim visokoškolskim ustanovama. Temeljit novinarski rad prerano preminulog Vladimira Matijanića (slučaj doktorata Vice Mihanovića) i Dore Kršul (izbor dr.sc. Banožića) u prethodnim je godinama razotkrio snažnu spregu u nečasnim radnjama HDZ-ovih političara i Sveučilišta u Osijeku. Strastvena je to veza koja čini veliku štetu svima onima koji vrijedno rade i studiraju na tom visokom učilištu, ali i cijeloj akademskoj zajednici u Republici Hrvatskoj.
'Nas je sve sram, ali sve je to jadna politika…' – objašnjavaju svoje viđenje situacije kolega i kolegica s osječkog sveučilišta. Poznajem ih kao vrijedne znanstvenike posvećene istraživanjima i radu sa studentima. Po svojim kvalitetama mogu raditi u bilo kojoj europskoj znanstvenoj ustanovi, ali su svoj život i rad htjeli vezati uz Slavoniju i Hrvatsku. 'Umjesto da postanemo super regionalno sveučilište, mi se pretvaramo u palanačku školu zbog njihovih dealova, stranačkih namještanja i muljanja' - nastavlja kolegica rezignirano i dodaje da razmišlja o odlasku jer '…ajde šta da ja sad kažem studentima. Pošteno citiraj, ne prepisuj, ne koristi Chat GPT. Je…. ih politika da ih…'. Nije možda baš akademski i za napredovanje, ali je točno.
Nisam siguran da su osječki rektor, dekanice i dekani svjesni da, osim zaposlenicima, njihov ples s HDZ-ovim političarima predstavlja veliki problem i reputacijski udarac za njihove studente. Bio sam prisutan razgovorima za posao u kojem su kandidati iz Osijeka objašnjavali da im diplomski radovi nisu prepisani. Činjenica da se mladi ljudi zbog nekih Mihanovića i Banožića imaju potrebu samoinicijativno pravdati ukazuje da oni koji vode instituciju ne čine dovoljno da zaštite njihov višegodišnji rad. Ta se zaštita osigurava visokim kriterijima i jasnim pravilima za koje očekujete da ih se svi drže. Iz perspektive vođenja znanstvene ustanove nadrealno je i zamisliti da znanstvenici dozvole da njihov rad bude prezentiran kao originalan rad kandidata kojem su u komisiji za napredovanje. U većini organizacija oni bi odmah stegovno odgovarali jer svojim aktivnostima ugrožavaju osnovna etička načela i meritokratske principe znanstvenog i akademskog rada.
Neka sveučilišta u Hrvatskoj već dugo s politikom igraju za društvo vrlo štetnu igru u kojoj određenim pojedincima omogućuju ostvarivanje osobnih akademskih ambicija bilo zbog taštine ili nužde jednom kad izađu iz okrutne političke arene. I dok se čelnicima koji to dogovaraju uz fiš paprikaš, janjetinu i oboritu ribu to ne čini kao osobita prijetnja jer uz svaku uslugu ide protuusluga (dijelom institucionalna, a dijelom osobna), posljedice na širu zajednicu su katastrofalne:
Obilježene institucije.
Razočarani profesori.
Izigrani studenti.
Političari bez doktorata.
Ministri bez napredovanja.
Tako to biva kad akademska zajednica dozvoli poljubac politike koji brzo postaje smrtonosni ugriz. Ugriz koji zahtijeva hitni protuotrov. Protuotrov koji čini se nema tko dati.
