Zašto ste podnijeli ostavku na mjesto predsjednice Savjeta za kulturu i članice Središnjeg savjeta SDP-a?
Povod za ostavku je bilo nezadovoljstvo pojedinih članova stranke zbog mojeg prozivanja potpredsjednika Borisa Lalovca na Twitteru i same stranke u kojoj nijedna žena nije zaslužila mjesto potpredsjednice. No razlozi za moju ostavku mnogo su dublji od rečenice kojom sam izrazila svoje nezadovoljstvo time što netko za kojeg postoji sumnja u obiteljsko nasilje može uopće obavljati tako visoku stranačku dužnost. Krajem 2016. sam drage volje prihvatila poziv Rajka Ostojića da oformim Savjet za kulturu od stručnjaka iz svih djelatnosti u kulturi s kojima sam u nekoliko mjeseci rada sastavila Program za kulturu SDP-a. Usto sam sudjelovala na sjednicama Središnjega savjeta u koji su uključeni istaknuti stranački i vanstranački stručnjaci iz ostalih područja i koji je po mojem mišljenju vrlo dobro krenuo. Tamo sam već naglašavala da mislim da SDP ide u krivom smjeru, da nije jasno što je SDP savjetima, a što oni SDP-u, da savjetnička tijela ne mogu biti odgovorna za politiku stranke na terenu te da članovi savjeta nisu puki poslušnici i klimavci.
Iako ste se Lalovcu ispričali jer je prijava protiv njega odbačena, Klub zastupnika je ipak tražio vašu ostavku?
Jedan od dubljih problema stranke, uz bahatost pojedinih njezinih ‘glasnogovornika’ poput npr. Komadine ili Matića koji mi poručuje da se ‘pokrijem ušima’, previsoka je osjetljivost na drugačije mišljenje, što prečesto dobiva i totalitarna obilježja. Upravo se taj sindrom može detektirati i u njihovoj burnoj reakciji na moju ispriku, sve u cilju obrane lika ‘našega podpredsjednika’. Tek su tada krenuli najžešći napadi, što samo pokazuje da sam ih pogodila u osjetljivu točku. Nitko se od njih u toj mizoginoj žući oko Lalovca uopće nije ni dotakao teme zbog koje je twitt i bio lansiran. To su isti oni članovi na koje se i referiram u posljednjoj rečenici ostavke podsjećajući na Goethea koji je kazao da se u lavini nijedna pahulja ne osjeća odgovornom i misleći na Brechta i njegovu misao da je nešto trulo gdje je toliko vrlina.
No niste čekali smjenu, nego ste sami dali ostavku. Kako komentirate što Bernardić ne prihvaća vašu ostavku?
Ne želim Bernardiću otežavati ionako tešku situaciju. Kao što sam i navela u ostavci, po meni je uloga Savjeta u stranci postala nevažnom, a time i moje sudjelovanje u njemu. Već je predugo na Iblerovu trgu naglasak na pitanju kako, a ne na pitanjima što, zašto, s kim. Prevladala je forma nad funkcijom, a to ne može biti dobro ni za jednu organizaciju, osobito ne za onu koja ima za cilj nešto tako ozbiljno kao što je preuzimanje vlasti. Smatrala sam da upravo na platformi nove kulturne politike koju je ta stranka zanemarivala sve od 2004. (i gubitka vlasti koalicije koja je po meni i dobila siječanjske izbore upravo na Vujićevoj platformi reforme u kulturi) može i doći do pozitivne promjene u samoj stranci.
Zbog čega smatrate da SDP ide u krivom smjeru?
Osim Programa za kulturu sastavljenog prije sedam mjeseci i platforme Savjeta za socijalnu politiku koji vodi Tanja Dalić, stranka nema nikakvog programa, ali što je još gore, nema ni plana rada na svojoj konsolidaciji. Uz najbolju volju, do danas ne mogu razlučiti što želi i čemu stremi SDP. Osim što mi se čini da se neki članovi stranke bave samo sobom i pitanjima koja nemaju blage veze s demokracijom, a još manje sa socijaldemokracijom, umjesto da u vrijeme teškog konzervativnoga marša na demokraciju u Hrvatskoj postavljaju za mnoge teška pitanja o temeljnim vrijednostima u društvu, o slobodi, jednakosti i solidarnosti. Tu se vraćamo i na problem muških potpredsjednika: kompetentne žene na visokim položajima nalaze se u svim sličnim strankama u Europi, one kreiraju i artikuliraju politiku bez straha da će se odmah kad nešto zucnu izvan glajhšaltunga na njih zarežati iz saborskih visina. Nema u SDP-u socijaldemokracije ni za jotu.
