Povodom 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika prenosimo tekst Snježane Kordić objavljen u zagrebačkom tjedniku Forum za 45. obljetnicu Deklaracije.
Nepristran uvid u jezičnu politiku onog vremena i u tekst Deklaracije razotkriva da slika o Deklaraciji koja se usađuje u nove hrvatske generacije je ciljano pravljenje mita kako bi se predočilo da je jezik Hrvata bio ugrožavan od Srba. Taj mit da je nekada vladalo jezično nasilje služi kao opravdanje da se danas već dvadeset godina stvarno sprovodi jezično nasilje nad Hrvatima u Hrvatskoj. Sprovode ga jezični puristi kroz školske udžbenike, kroz lektorske službe na Hrvatskoj radioteleviziji, i u jeziku administracije. Posvuda je tamo prisutna jezična cenzura.
Deklaracija je jedan tekst pun komunističkih fraza, dosadan tekst, ali sva sreća, kratak tekst. Šteta što mladim generacijama pričaju o Deklaraciji umjesto da im ponude tekst Deklaracije, nakon čega bi samo kolutali očima.
S obzirom da je povod za Deklaraciju bio jezik, pogledajmo prvo kakva je bila jezična situacija u ono doba. Nezavisni istraživači sa Zapada ističu i u najnovije vrijeme da je jezična politika nekadašnje zajedničke države bila uzorita, da se po evropskim mjerilima ocjenjuje i danas kao demokratska. Zašto? Mladi ljudi kod nas možda ne znaju, ali i u ono vrijeme je u Hrvatskoj na standardnom ijekavskom obliku bila nastava u školama, tekstovi u novinama, udžbenicima, književnim djelima, gramatikama, pravopisima, rječnicima, na radiju i na televiziji, u političkom životu, ukratko u svim sferama javnog života i u privatnom životu.
I hrvatski jezikoslovci bili su svjesni demokratičnosti ondašnje državne jezične politike: akademik August Kovačec opisuje ju detaljno 1988. godine i hvali konstatirajući čak da u Evropi “do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prakse”.
Sve to znači da ako bi Deklaracija bila reakcija na nekakav jezični unitarizam, onda bi mogla biti reakcija jedino na unitarizam hrvatskog akademika Stjepana Babića koji je 1964. godine objavio u Zagrebu svoj program u devet točaka kako ukinuti hrvatsko-srpske jezične razlike i postići jedinstveni jezik, tvrdeći da “jedinstveni je jezik idealno rješenje” i da “lingvisti su dužni da utječu da se težnja k jedinstvu što prije ostvari”.
Akademik Babić je tako nastavio i u sljedećem radu, gdje “sam istim postupkom nastojao da uklonim još jednu hrvatsko-srpsku jezičnu razliku”, uvjeravajući javnost da je to “normalan put u zbliženju naših varijanata na znanstvenoj i načelnoj osnovi i toga ću se puta i ubuduće držati”.
Vodeći srpski lingvist, član SANU Pavle Ivić kritizirao je te postupke Stjepana Babića, a i Babićev učitelj Ljudevit Jonke suprotstavljao se Babiću rekavši da se radi o jednom, ali ne i jedinstvenom jeziku. Govoreći o jezičnim razlikama između Hrvata i Srba, Jonke 1968. piše: “Sve su to razlike koje je lingvistički najadekvatnije označiti u cjelini kao varijante književnog jezika. Tim imenom, koje sam upotrijebio u štampi prvi put već 1960. a u predavanjima već 1950, označujemo nedvosmisleno da govorimo i pišemo jednim jezikom, ali ne jedinstvenim. Ta dva tipa jezika koji su se razvili oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba odnose se jedan prema drugome u lingvističkom smislu kao varijante. Taj naziv ima u sebi mnogo smisla jer govori o dvojakosti jednoga jezika”. Ove Jonkeove misli podupirem svojom knjigom “Jezik i nacionalizam”.
A u Deklaraciji piše o jeziku tek nekoliko rečenica, i one su više-manje obične i prihvatljive. Na primjer, piše da treba uvažavati nacionalne jezične razlike, što je najnormalnija stvar. Deklaraciju su odmah na godišnjoj skupštini Društva književnika Srbije podržala četrdeset i dva srpska pisca, od kojih su neki bili i članovi Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Potpisali su “Predlog za razmišljanje” u kojem su izrazili podršku tekstu hrvatske Deklaracije.
Budući da je Deklaracija sastavljena uz ideološko oslanjanje na Karla Marxa, koji je u 19. stoljeću jezik smatrao jednom od odrednica nacije, sastavljači Deklaracije pogrešno su poistovjetili naciju i jezik u slučaju Hrvata i Srba, što se vidi u Deklaraciji kada govore o odnosu tih “naroda pa, prema tome, i njihovih jezika”. Kao da činjenica postojanja različitih naroda automatski znači da moraju govoriti stranim jezicima. Zakazali su hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili netočnom izjednačavanju nacije s jezikom. A jasno je zašto su tako postupili jer pogled na jezik i naciju im je bio marksistički. Akademik Stjepan Babić 2001. priznaje da je u “svojim radovima često iznosio marksistička shvaćanja i obilno navodio mišljenja istaknutih marksista”. U Marxovo doba je bilo prošireno mišljenje da se nacija i jezik podudaraju, međutim u 20. stoljeću je to odbačeno u svijetu jer praksa pokazuje da niz naroda ima zajednički jezik s nekim drugim narodom. Neodrživo je danas poistovjećivati naciju i jezik zato što se time negira postojanje austrijske nacije, švicarske nacije, američke nacije i brojnih drugih nacija.
Kad nekoliko naroda ima zajednički jezik unutra kojeg postoje i nacionalno prepoznatljive jezične razlike, takav jezik se u sociolingvistici naziva policentrični standardni jezik jer se sastoji od nacionalnih standardnih varijanata. Riječ je o jednom jeziku zato što se njegovi govornici međusobno razumiju bez napora i tečno komuniciraju. A svaka nacija samostalno izrađuje gramatike, pravopise i rječnike u kojima opisuje ono što je jezično uobičajeno u dotičnoj naciji. Primjer policentričnog jezika je njemački, čiju jednu varijantu govori austrijska nacija, drugu švicarska i treću njemačka. Policentričan je i engleski jezik, nizozemski, francuski, španjolski, portugalski i brojni drugi.
Akademik Dalibor Brozović 1965. godine piše da “srpska i hrvatska varijanta predstavljaju fenomene analogne engleskoj i američkoj varijanti”. I 1988. godine Brozović ističe da “standardni hrvatskosrpski jezik ostvaruje se u varijantama odnosno standardnojezičnim izrazima, što je obična pojava u višenacionalnim jezičnim standardima”.
Raspadom zajedničke države jezik je upotpunio svojstva tipična za policentričnost utoliko što se i varijante svakog drugog policentričnog jezika govore u različitim državama. To ujedno znači da policentričnost jezika ne priziva uspostavljanje državnog zajedništva onih koji govore standardne varijante takvog jezika.
Što se tiče naziva jezika, Miroslav Krleža je ispravno rekao da Hrvati i Srbi govore jednim jezikom koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srpski. U Deklaraciji kažu da svaki narod može nazivati jezik kako želi, no to ionako nitko nije dovodio u pitanje jer je čak i u Novosadskom dogovoru pisalo da je dvodijelni naziv samo za situacije koje su službene. Uostalom, u Deklaraciji hvale Novosadski dogovor.
A za srpski jezični unitarizam sastavljači Deklaracije očito nisu uspjeli naći dokaze jer naveli su jedan jedini, i to, mora se priznati, prilično smiješan primjer da Savez skladatelja u Beogradu svoje zaključke s pete skupštine nije objavio i na hrvatskoj varijanti.
Nepristran uvid u jezičnu politiku onog vremena i u tekst Deklaracije razotkriva da slika o Deklaraciji koja se usađuje u nove hrvatske generacije je ciljano pravljenje mita kako bi se predočilo da je jezik Hrvata bio ugrožavan od Srba. Taj mit da je nekada vladalo jezično nasilje služi kao opravdanje da se danas već dvadeset godina stvarno sprovodi jezično nasilje nad Hrvatima u Hrvatskoj. Sprovode ga jezični puristi kroz školske udžbenike, kroz lektorske službe na Hrvatskoj radioteleviziji, i u jeziku administracije. Posvuda je tamo prisutna jezična cenzura.
Godišnjim ritualom obilježavanja Deklaracije kojem smo ovih dana ponovo svjedoci učvršćuje se jezični mit. Kad se na jednoj lažnoj predodžbi ustrajava da je istina, omogućuje se psihološki da i bilo koja druga laž zadobije status istine. A to onda za čitavo društvo može imati nesagledive posljedice.
tacno
Nepristran uvid u jezičnu politiku onog vremena i u tekst Deklaracije razotkriva da slika o Deklaraciji koja se usađuje u nove hrvatske generacije je ciljano pravljenje mita kako bi se predočilo da je jezik Hrvata bio ugrožavan od Srba. Taj mit da je nekada vladalo jezično nasilje služi kao opravdanje da se danas već dvadeset godina stvarno sprovodi jezično nasilje nad Hrvatima u Hrvatskoj. Sprovode ga jezični puristi kroz školske udžbenike, kroz lektorske službe na Hrvatskoj radioteleviziji, i u jeziku administracije. Posvuda je tamo prisutna jezična cenzura.
Deklaracija je jedan tekst pun komunističkih fraza, dosadan tekst, ali sva sreća, kratak tekst. Šteta što mladim generacijama pričaju o Deklaraciji umjesto da im ponude tekst Deklaracije, nakon čega bi samo kolutali očima.
S obzirom da je povod za Deklaraciju bio jezik, pogledajmo prvo kakva je bila jezična situacija u ono doba. Nezavisni istraživači sa Zapada ističu i u najnovije vrijeme da je jezična politika nekadašnje zajedničke države bila uzorita, da se po evropskim mjerilima ocjenjuje i danas kao demokratska. Zašto? Mladi ljudi kod nas možda ne znaju, ali i u ono vrijeme je u Hrvatskoj na standardnom ijekavskom obliku bila nastava u školama, tekstovi u novinama, udžbenicima, književnim djelima, gramatikama, pravopisima, rječnicima, na radiju i na televiziji, u političkom životu, ukratko u svim sferama javnog života i u privatnom životu.
I hrvatski jezikoslovci bili su svjesni demokratičnosti ondašnje državne jezične politike: akademik August Kovačec opisuje ju detaljno 1988. godine i hvali konstatirajući čak da u Evropi “do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prakse”.
Sve to znači da ako bi Deklaracija bila reakcija na nekakav jezični unitarizam, onda bi mogla biti reakcija jedino na unitarizam hrvatskog akademika Stjepana Babića koji je 1964. godine objavio u Zagrebu svoj program u devet točaka kako ukinuti hrvatsko-srpske jezične razlike i postići jedinstveni jezik, tvrdeći da “jedinstveni je jezik idealno rješenje” i da “lingvisti su dužni da utječu da se težnja k jedinstvu što prije ostvari”.
Akademik Babić je tako nastavio i u sljedećem radu, gdje “sam istim postupkom nastojao da uklonim još jednu hrvatsko-srpsku jezičnu razliku”, uvjeravajući javnost da je to “normalan put u zbliženju naših varijanata na znanstvenoj i načelnoj osnovi i toga ću se puta i ubuduće držati”.
Vodeći srpski lingvist, član SANU Pavle Ivić kritizirao je te postupke Stjepana Babića, a i Babićev učitelj Ljudevit Jonke suprotstavljao se Babiću rekavši da se radi o jednom, ali ne i jedinstvenom jeziku. Govoreći o jezičnim razlikama između Hrvata i Srba, Jonke 1968. piše: “Sve su to razlike koje je lingvistički najadekvatnije označiti u cjelini kao varijante književnog jezika. Tim imenom, koje sam upotrijebio u štampi prvi put već 1960. a u predavanjima već 1950, označujemo nedvosmisleno da govorimo i pišemo jednim jezikom, ali ne jedinstvenim. Ta dva tipa jezika koji su se razvili oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba odnose se jedan prema drugome u lingvističkom smislu kao varijante. Taj naziv ima u sebi mnogo smisla jer govori o dvojakosti jednoga jezika”. Ove Jonkeove misli podupirem svojom knjigom “Jezik i nacionalizam”.
A u Deklaraciji piše o jeziku tek nekoliko rečenica, i one su više-manje obične i prihvatljive. Na primjer, piše da treba uvažavati nacionalne jezične razlike, što je najnormalnija stvar. Deklaraciju su odmah na godišnjoj skupštini Društva književnika Srbije podržala četrdeset i dva srpska pisca, od kojih su neki bili i članovi Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Potpisali su “Predlog za razmišljanje” u kojem su izrazili podršku tekstu hrvatske Deklaracije.
Budući da je Deklaracija sastavljena uz ideološko oslanjanje na Karla Marxa, koji je u 19. stoljeću jezik smatrao jednom od odrednica nacije, sastavljači Deklaracije pogrešno su poistovjetili naciju i jezik u slučaju Hrvata i Srba, što se vidi u Deklaraciji kada govore o odnosu tih “naroda pa, prema tome, i njihovih jezika”. Kao da činjenica postojanja različitih naroda automatski znači da moraju govoriti stranim jezicima. Zakazali su hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili netočnom izjednačavanju nacije s jezikom. A jasno je zašto su tako postupili jer pogled na jezik i naciju im je bio marksistički. Akademik Stjepan Babić 2001. priznaje da je u “svojim radovima često iznosio marksistička shvaćanja i obilno navodio mišljenja istaknutih marksista”. U Marxovo doba je bilo prošireno mišljenje da se nacija i jezik podudaraju, međutim u 20. stoljeću je to odbačeno u svijetu jer praksa pokazuje da niz naroda ima zajednički jezik s nekim drugim narodom. Neodrživo je danas poistovjećivati naciju i jezik zato što se time negira postojanje austrijske nacije, švicarske nacije, američke nacije i brojnih drugih nacija.
Kad nekoliko naroda ima zajednički jezik unutra kojeg postoje i nacionalno prepoznatljive jezične razlike, takav jezik se u sociolingvistici naziva policentrični standardni jezik jer se sastoji od nacionalnih standardnih varijanata. Riječ je o jednom jeziku zato što se njegovi govornici međusobno razumiju bez napora i tečno komuniciraju. A svaka nacija samostalno izrađuje gramatike, pravopise i rječnike u kojima opisuje ono što je jezično uobičajeno u dotičnoj naciji. Primjer policentričnog jezika je njemački, čiju jednu varijantu govori austrijska nacija, drugu švicarska i treću njemačka. Policentričan je i engleski jezik, nizozemski, francuski, španjolski, portugalski i brojni drugi.
Akademik Dalibor Brozović 1965. godine piše da “srpska i hrvatska varijanta predstavljaju fenomene analogne engleskoj i američkoj varijanti”. I 1988. godine Brozović ističe da “standardni hrvatskosrpski jezik ostvaruje se u varijantama odnosno standardnojezičnim izrazima, što je obična pojava u višenacionalnim jezičnim standardima”.
Raspadom zajedničke države jezik je upotpunio svojstva tipična za policentričnost utoliko što se i varijante svakog drugog policentričnog jezika govore u različitim državama. To ujedno znači da policentričnost jezika ne priziva uspostavljanje državnog zajedništva onih koji govore standardne varijante takvog jezika.
Što se tiče naziva jezika, Miroslav Krleža je ispravno rekao da Hrvati i Srbi govore jednim jezikom koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srpski. U Deklaraciji kažu da svaki narod može nazivati jezik kako želi, no to ionako nitko nije dovodio u pitanje jer je čak i u Novosadskom dogovoru pisalo da je dvodijelni naziv samo za situacije koje su službene. Uostalom, u Deklaraciji hvale Novosadski dogovor.
A za srpski jezični unitarizam sastavljači Deklaracije očito nisu uspjeli naći dokaze jer naveli su jedan jedini, i to, mora se priznati, prilično smiješan primjer da Savez skladatelja u Beogradu svoje zaključke s pete skupštine nije objavio i na hrvatskoj varijanti.
Nepristran uvid u jezičnu politiku onog vremena i u tekst Deklaracije razotkriva da slika o Deklaraciji koja se usađuje u nove hrvatske generacije je ciljano pravljenje mita kako bi se predočilo da je jezik Hrvata bio ugrožavan od Srba. Taj mit da je nekada vladalo jezično nasilje služi kao opravdanje da se danas već dvadeset godina stvarno sprovodi jezično nasilje nad Hrvatima u Hrvatskoj. Sprovode ga jezični puristi kroz školske udžbenike, kroz lektorske službe na Hrvatskoj radioteleviziji, i u jeziku administracije. Posvuda je tamo prisutna jezična cenzura.
Godišnjim ritualom obilježavanja Deklaracije kojem smo ovih dana ponovo svjedoci učvršćuje se jezični mit. Kad se na jednoj lažnoj predodžbi ustrajava da je istina, omogućuje se psihološki da i bilo koja druga laž zadobije status istine. A to onda za čitavo društvo može imati nesagledive posljedice.
tacno
