| Foto: Š. G. |
Zbog nacionalističke politike povjesničari prave takve udžbenike da kad čovjek pogleda udžbenike povijesti koji se koriste u nastavi – u državama nasljednicama Jugoslavije, onda se s obzirom na nacionalni mentalitet tvrđave ne smije čuditi što nacionalizam tamo može svakog trena eksplodirati. Dok god većina istočnoevropskih povjesničara nije spremna kritički preispitati prošlost svoje nacije, ništa se u tome neće promijeniti.
Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”
Predočavanje povijesti, preciznije rečeno prepravljanje povijesti, ima važnu ulogu u južnoslavenskim državama. Vidi se kako, umjesto da pruži što potpuniji uvid u povijest, »država historicizira samo određeni opseg kulture i društvene strukture i predstavlja ga kao sveukupan i autentičan« (DiGiacomo). Pritom »se prošlost i sadašnjost iskroje na odabranu jednodimenzionalnu konstrukciju, ’neprikladni’ elementi se izbrišu, sugeriraju se dugačke i besprekidne linije kontinuiteta, glumi se jasna utvrđenost uzroka, na osnovi toga donose se jednostrane osude i dodjeljuju oprosti, ukratko: prezentira se jedna priprosta i neizdiferencirana slika povijesti« (Hatschikjan).
Povijest je omiljena tema jer »se kao legitimacija za razgraničavanje i za obuhvaćanje poseže u prvom redu za ’tradicijom’, za tobožnjim povijesnim pravima nacije, njenom prošlom moći i veličinom. Pritom se radi o ’izmišljenoj tradiciji’ (Hobsbawm/Ranger) u smislu da je materijal prošlosti preoblikovan kako bi se napravio i učvrstio današnji identitet« (Kößler). Izmišljanje nacionalne povijesti »je potrebno baš tamo gdje zajedništvo inače ne postoji odavno« (ibid.), a takva situacija je kod južnoslavenskih nacija jer »tek sredinom 19. st. počele su se iz različitih regionalnih, dijalektalnih i religijskih grupa kristalizirati tri nacionalnosti Srba, Hrvata i Slovenaca« (Kohn).
Zanimljivo je da »što manje se neka nacija mogla ostvariti (ili sa što više unutrašnjih proturječnosti je to opterećeno), tim disproporcionalnije obrastaju povijesni elementi nacionalnu ideologiju« (Szücs). Kad ne postoji povijest koja bi bila zajednička npr. pripadnicima hrvatske nacije, onda se sprovodi »samokonstrukcija nacionalne prošlosti« (Friedrich/Menzel). Pritom se poseže za pričanjem priča, kao uostalom i kod pravljenja nacije pa je stoga među znanstvenicima prošireno shvaćanje »da je i sama nacija pripovijetka, tj. da je konstruirana pomoću pripovijedanja priča o naciji« (Breuilly).
Južnoslavenske »nacije i države imaju potrebu za poviješću, ali ne za poviješću onog tipa kako je moderni povjesničari opisuju, jer kako je Ernest Renan već prije više od sto godina utvrdio ’zaboravljanje ili čak krivo razumijevanje povijesti je bitan element kod nastanka nacije’. Zbog toga povjesničari, među koje se ubraja i autor ovih redaka, stoje po pravilu skeptično prema nacionalnim ideologijama i njihovim verzijama povijesti« (Hobsbawm). Skepsa je razumljiva jer »povjesničari su zbog svoje profesije dužni da je [=povijest] ne krivotvore ili da se barem trude to ne činiti« (ibid.). Nažalost, upravo suprotno čine »države nastale od bivše Jugoslavije, koje traže legitimiranje svog identiteta u mitu selektivne povijesti ili u (para)povijesnoj mitologiji svojih nacija« (Richter Malabotta).
Prave mitsku prošlost jer npr. hrvatska nacija kao i »većina nacija nema nikakvu zajedničku povijest ili ima vrlo kratku. Zato nema stvarnih polaznih točaka za pravljenje osjećaja zajedništva. To je razlog za stvaranje mitova ili, kako E. J. Hobsbawm kaže, za ’izmišljanje tradicije’. Međutim, taj kontinuitet s prošlošću je u slučaju izmišljenih tradicija preuveličan i neistinit« (Esbach). Termin »’izmišljena tradicija’ znači skup radnji kojima se nastoje usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja pomoću ponavljanja koje automatski implicira kontinuitet s prošlošću. Sve izmišljene tradicije koliko god je moguće koriste povijest za opravdavanje radnji i za cement grupne kohezije« (Hobsbawm). A za povijest se ne uzima ono što pokazuju dokumenti iz povijesti, »nego ono što su iselekcionirali, napisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni čija funkcija je da to naprave« (ibid.).
Autori podobne nacionalne povijesti »nisu povjesničari, nego političari, koji se služe pisanjem povijesti da bi poduprli onu stvar čiji trijumf priželjkuju« (Benda). Na južnoslavenskim prostorima je to toliko uzelo maha da je kod nas »jedna od najžalosnijih pojava suvremene političke rasprave falsificiranje prošlosti radi sadašnjosti« (iz Hatschikjan).
Prošlost se oblikuje prema potrebama sadašnjosti: »u sadašnjosti su nastali apstrahirani modeli, koje onda pisanje povijesti ’otkriva’ u prošlosti« (Szücs). Takvo »pisanje povijesti je postalo sluškinjom nacionalizma dotične nacije« (ibid.). Dio prošlosti koji bi pomutio takvu sliku se ciljano zaboravlja. Selektivno zaboravljanje je bitan faktor kod pravljenja nacionalnog identiteta, tako da »kolektivna amnezija može biti jednako važna kao i kolektivno sjećanje« (Altermatt). Ta »amnezija nije ideološki neutralna« (Billig).
Nacionalne države kreiraju sliku povijesti kakva im odgovara: »Nije slučajno pojavljivanje nacionalne države povezano s pravljenjem nacionalne povijesti. Budući da se nacije moraju ne samo zamišljati, nego moraju napraviti i svoju vlastitu povijest ili interpretaciju samih sebe, Edward Said tvrdi da su one ’interpretativne zajednice’ kao što su i zamišljene zajednice« (ibid.). A »kad je jednom nacija napravljena, nastavak njenog postojanja ovisi o kolektivnoj amneziji. Ne samo da se zaboravlja prošlost, nego se paralelno zaboravlja i sadašnjost. Intelektualci su uključeni u kreiranje amnezije. Povjesničari stvaralački pamte ideološki pogodne činjenice iz prošlosti, a prešućuju one koje se ne uklapaju« (ibid.).
Na manipuliranju zaboravljanjem i sjećanjem temelji se nacionalna država: »reprodukcija nacionalne države ovisi o dijalektici kolektivnog sjećanja i zaboravljanja, o izmišljanju i dosadnom ponavljanju« (ibid.). Takvom tehnikom je na južnoslavenskim prostorima postignuto ne samo da ljudi ciljano zaborave mnoštvo činjenica iz prošlosti, nego je napravljeno i da se »ljudi sjećaju onoga što se nikad nije dogodilo« (Altermatt). Stoga ne čudi upozorenje da »kad čita neki prikaz povijesti iz neke od balkanskih država, čitatelj mora uvijek svoje uši učiniti osjetljivima za zvukove ideoloških sjekira, koje su tamo dobro izoštrene« (Hobsbawm).
Poznato je da »u jugoistočnoj Evropi oduvijek postoji uska simbioza između povjesničara i političkih elita. Povjesničari u tim zemljama su se dali politički instrumentalizirati« (Sundhaussen). Zbog nacionalističke politike povjesničari prave takve udžbenike da »kad čovjek pogleda udžbenike povijesti koji se koriste u nastavi – u državama nasljednicama Jugoslavije, onda se s obzirom na nacionalni mentalitet tvrđave ne smije čuditi što nacionalizam tamo može svakog trena eksplodirati. Dok god većina istočnoevropskih povjesničara nije spremna kritički preispitati prošlost svoje nacije, ništa se u tome neće promijeniti« (ibid.).
Jezik i nacionalizam
Npr. u hrvatskim udžbenicima povijesti »učenicima se ne nude različita mišljenja o povijesnim događajima«, niti im se »pružaju dokazane povijesne činjenice« (Bellamy). Učenici dobivaju jednostranu i krivotvorenu sliku povijesti jer »Ministarstvo inzistira na tome da povijest treba biti ’oružje političke bitke’« (ibid.). Zato nastava povijesti »izbjegava suočiti mlade Hrvate s nekim neugodnim aspektima vlastite nacionalne povijesti i ne ohrabruje učenike da razmišljaju kritički o povijesnim događajima ili da ih gledaju iz različitih perspektiva« (ibid.).
Udžbenici iz povijesti su takvi jer »nova politička ideologija sadržajno počiva na nacionalističkoj interpretaciji hrvatske povijesti koja daje dvije stvari: s jedne strane filtrira sliku povijesti od svih podataka koji nisu spojivi s vladajućim nacionalističkim gledištem, a s druge strane daje povijesnu legitimaciju političke misije nove elite. Preduvjet za pripadnost političkoj eliti je nekritičko prihvaćanje navedene ideologije« (Zakošek).
U Hrvatskoj kao i u drugim južnoslavenskim državama danas dominira nacionalizam, a »prošlost nije nigdje tako jako stavljena u službu politike kao u nacionalizmu. Praznici podsjećaju na nacionalne pobjede, stigmatiziraju ’naslijeđenog neprijatelja’ i opravdavaju povijesna prava na teritorije« (Altermatt). Nacionalizam nije zainteresiran za istinu o prošlosti jer »nacionalistička ideologija se gotovo uopće ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe« (Llosa).
Njen »tretman povijesti, jednog od glavnih stupova etniciteta, postaje sentimentalan, a protagonisti takvog shvaćanja skloni su gledati svijet samo kroz tu prizmu i misliti u sloganima poput ’mi smo najpostojanija tvrđava Zapada protiv barbarizma’ ili ’Zapad nam duguje odštetu za sve nepravde koje su nam učinjene u prošlosti’ itd. Takav stav ne samo da zamagljuje problem i sprečava racionalnu analizu, nego ostavlja stanovništvo otvorenim za demagoške manipulacije« (Schöpflin).
Upravo »na problemu nacionalizma postaje jasna društvena funkcija institucionalizirane službene historiografije. Ta funkcija se sastoji u povijesnoj legitimaciji nacionalnih ciljeva i nacionalnog sistema vladanja« (Behschnitt). Kod toga se potpuno zaboravlja da »’svrha’ povijesti nije potvrđivanje sadašnjosti, nego bolje razumijevanje sadašnjosti pomoću poznavanja puta koji je do nje doveo« (Szücs).
A zašto je uslijed ideološke zainteresiranosti državnih institucija za povijest pojedincu teško doći do barem donekle objektivnih spoznaja o prošlosti, razjašnjava Richard Mitten govoreći o povjesničarima, zatim o intelektualcima-nepovjesničarima i, naposljetku, o širokim masama. Kreće od povjesničara: »Stručnjaci, tj. povjesničari koji istražuju povijesne izvore imaju raznovrsne interese, ideološka gledišta, osobna iskustva, različite stupnjeve intelektualnog poštenja i znanstvene nadarenosti, što utječe na njihov izbor činjenica, tj. na njihovo predočavanje prošlosti. A kad se sjetimo institucija koje određuju širenje neke historiografije, kad se sjetimo političkih i neformalnih odnosa koji vezuju te institucionalizirane sile za državu, onda nije teško razumjeti da će najvjerojatnije nadvladati ona historiografija koja odgovara društvenim vrijednostima protežiranim od strane tih institucionaliziranih sila ili ih barem ne dovodi u pitanje. Postoje, dakle, pitanja moći i ideologije koja jako utječu, ako ne i određuju, koja znanstvena predočavanja prošlosti će važiti kao legitimna i koja će se širiti kao zajednička slika prošlosti« (ibid.).
Nakon što je tako utvrdio dominantnu neobjektivnost kod povjesničara, Mitten prelazi na intelektualce-nepovjesničare: »Širenje neke slike povijesti obavljaju intelektualci-nespecijalisti. To su uglavnom oni intelektualci od kojih široke mase uče svoju povijest. A odakle tim intelektualcima njihova slika povijesti? Kad se bave poviješću, moraju ti učitelji, novinari, književnici i znanstvenici, ukoliko sami nisu povjesničari, posegnuti za knjigama koje su napisali specijalisti. A već smo pokazali koliko su baš profesionalni povjesničari udaljeni od ’objektivnosti’. I navedeni intelektualci su podložni istoj raznovrsnosti ideologija, interesa, konstelacija moći i vrijednostima političke kulture. Tako da nije teško uvidjeti kako se shvaćanje povijesti kod tih intelektualaca počinje prilagođavati državno podobnoj historiografiji. Moguća nepouzdanost povijesti koja dolazi iz tog sloja nije malena, a mogući utjecaji vladajućeg društvenog i političkog shvaćanja su veliki« (ibid.).
Dakle, i kod intelektualaca-nepovjesničara dominira neobjektivnost. Posljednji u lancu su prosječni ljudi, široke mase: »njihovi pojmovi i njihovo znanje povijesti potječe gotovo isključivo iz priča rođaka ili poznanika o prošlosti, iz škole, iz novina i elektronskih medija, i iz knjiga koje su tu i tamo pročitali o povijesti. Imamo li sve ovo u vidu, zašto bi nas još uopće iznenadilo što nam samo s ogromnim naporima može uspjeti da dođemo do kritičke distance prema onoj predodžbi povijesti koja je potpuno u skladu s državnopolitičkim i kulturnim preduvjetima? […] Slika ipak nije sasvim turobna jer u svakom od nabrojanih slojeva društva mogao bi se neki kritički duh obračunati sa svojom intelektualnom okolinom. Ali sveprisutnost baš institucija i brojnih kulturnih rituala koji tu mogućnost blokiraju smanjuje ne samo vjerojatnost da ćemo intelektualno biti u stanju prekršiti preduvjete naše socijalizacije, nego ograničava kako rezervoar pojmova i shvaćanja pomoću kojih bismo mogli izgraditi neki alternativni sistem vrijednosti, tako i idiom pomoću kojeg bismo takav sistem mogli izraziti« (ibid.).
Zato se iznimno rijetko nailazi na kritičko i otvoreno bavljenje prošlošću, iako »kultura se ne može smatrati jakom i vitalnom ako nije u stanju baviti se svojom vlastitom poviješću na otvoren i kritički način« (Joseph). Iste kočnice koje sprečavaju širenje objektivnih spoznaja o prošlosti djeluju i na neke druge znanstvene discipline, kako se vidi na primjeru jezikoslovlja u Hrvatskoj.
Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
tacno
