Autorice toplo preporučuju mamutski Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik, koji su one uredile, no upravo taj savjetnik je očit dokaz ne da je stanje jezične kulture loše, nego da su bolesni ljudi koji misle da je odraslim izvornim govornicima potrebno 1.659 stranica uputa kad govore svojim vlastitim jezikom. Autorice savjetnika veličaju i purizam. Prešućuju da je purizam suprotan od znanstvenog pristupa jeziku i da je on popratna pojava nacionalizma i pokazatelj njegovog radikaliziranja. Ne iznenađuje što veličaju i jezičnu politiku za vrijeme fašističke NDH.
Piše: Snježana Kordić
Već godinama preplavljeni smo knjigama jezičnosavjetničkog tipa čija funkcija je usađivanje jezičnog nacionalizma, pogotovo u nove generacije studenata, razvijanje mržnje prema drugim nacijama i razvijanje poslušnosti u obliku bespogovornog prihvaćanja zahtjeva za mijenjanjem jezika, koji autori savjetnika ni ne pokušavaju znanstveno obrazložiti.
Zavirimo kao primjer u savjetnik objavljen u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi pod naslovom Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Autorice su tri profesorice s doktoratima iz jezikoslovlja i s desetljećima iskustva u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje Milica Mihaljević, Anđela Frančić i Lana Hudeček. Njihova osnovna teza je da nitko u Hrvatskoj ne zna standardni jezik i da ga svi moraju učiti (19, 23, 28). No, zar nije malo čudna predodžba da preko četiri milijuna Hrvata ne zna vlastiti jezik? Ne može biti da je problem u svim tim milijunima izvornih govornika. Problem je u autoricama savjetnika jer one nemaju ni osnovna lingvistička znanja pa ne znaju ni što je to standardni jezik. Naime, standardni jezik je ono što je neutralno i uobičajeno u upotrebi kod većine ljudi i što omogućava nadregionalno sporazumijevanje. A autorice savjetnika žele napraviti iluziju da se standardni jezik nalazi negdje izvan mnoštva njegovih govornika i da samo one imaju spoj s njim i mogu ga posredovati ostalim smrtnicima.
Iako su normu stavile u naslov knjige, ne znaju da u lingvistici jezična upotreba oblikuje izgled norme. One postupaju suprotno: uopće se ne ravnaju prema upotrebi, nego joj žele nametati. A kako bi prikrile da iza proizvoljnih odredbi suprotnih jezičnoj upotrebi stoje one, koriste konstrukcije poput: treba razlikovati (152), normativna gramatika propisuje (32), norma daje prednost (111), gramatička norma zahtijeva (128), norma standardnoga hrvatskog jezika ne dopušta (154). Kažu npr. da »glagol sipati treba razlikovati od glagola lijevati« jer »sipati se može samo što sipko (npr. brašno, šećer), dok se lijeva što tekuće (npr. kava, voda)« (109). Njihova rečenica je strukturirana kao da se radi o činjenici, a ustvari se radi o subjektivnoj izjavi autorica koja je neistinita jer govornici im u praksi svakodnevno pokazuju da se može sipati i vino i pivo kad kažu sipaj mi vina u čašu. To je poznato već dugo vremena s obzirom da i Rječnik JAZU, koji opširno opisuje normu, a objavljen je u Zagrebu 1956. navodi da se tekućina može sipati.
Samovoljno tvrde, u suprotnosti s jezičnom upotrebom a time i sa standardom, da nije standardno: koristim ovu priliku (186), mojoj majci, Petrovog sina (26), dječakovog (32). Priznaju da govornici u praksi najčešće govore upravo tako (32, 38), ali bez obzira na praksu, proglašavaju navedene oblike neispravnima i obilježavaju ih zvjezdicom kao neprihvatljive. Kao da se norma nalazi negdje izvan korisnika jezika, i kao da one mogu samovoljno određivati normu. Osim toga, kad kažu da »posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in uvijek« imaju nastavke poput dječakova, a ne dječakovog (116), svjesno govore neistinu jer i same su osamdeset stranica ranije napisale da »deskriptivna bi gramatika sigurno utvrdila da govornici najčešće govore *dječakovog«, a ne dječakova (32).
Bez obrazloženja uklanjaju naglašavati, naglašavam i na njihovo mjesto stavljaju naglašivati, naglašivam (111), iako u praksi najčešće naglašavamo a ne naglašivamo. Ako želimo nekoga dopunjavati, one nam preporučuju da ga radije dopunjivamo, i opet ne kažu zašto (111). Čitatelj nema ni pravo da njih pita zašto, nego bi morao pitati normu jer autorice savjetnika kažu da to »norma daje prednost«. Kao da postoji neka norma koja nije u govornicima, koja se ne ravna prema jezičnoj upotrebi i s kojom govornici nemaju dodir.
Spoj glagola i imenice poput obaviti pretragu, pružiti pomoć, postaviti pitanje itd., za koji i same zapažaju da se često koristi, »osobito u administrativnome i znanstvenome stilu«, zabranjuju pomoću »ne – nego« bez ikakve argumentacije, tvrdeći »To nije oznaka njegovana standardnog jezika i ne može se smatrati poželjnom značajkom kojega od njegovih funkcionalnih stilova, nego pogreškom« (112). Međutim, upravo za taj spoj glagola i imenice poznato je u svjetskoj lingvistici da je znak intelektualiziranog izražavanja, da se zadnjih desetljeća pojačano koristi u drugim evropskim jezicima, i to prvenstveno u znanstvenom i administrativnom stilu. Točno onako kao i kod nas. Ali autorice savjetnika očito nisu upućene u lingvistiku, one primjenjuju svoju subjektivnu mjeru, prema kojoj onda ni drugi evropski jezici nisu »njegovani standardni jezici«. Naređuju da se spoj glagola i imenice zamijeni glagolom, premda su i same svjesne da to čak nije uvijek ni moguće: »Obaviti pretragu ne može se uvijek zamijeniti glagolom pretražiti, npr. u rečenici Moram obaviti pretragu jetre« (112).
Zalažu se za dodavanje nastavaka -a, -e, -u, usputno navodeći da nemaju nikakvu gramatičku funkciju i ne utječu na značenje riječi, usp. dobrom i dobromu. O tim nastavcima kažu: »navesci se smatraju znakom dobrog, biranog stila« (119). Svoju tvrdnju potkrepljuju citatom iz savjetnika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kojemu su također one autorice: »uvriježeno je mišljenje među kultiviranim govornicima« da u dativu treba dodati -u (119). Znači, govornici koji ne kažu Dodao je piće dobromu prijatelju nisu kultivirani. Tri reda kasnije u citatu se priznaje »To se pravilo veoma rijetko dosljedno provodi, čak i u pismu tih istih kultiviranih ljudi«. Usprkos tome, o navedenom proizvoljnom pravilu zaključuje se u citatu: »možemo ga ipak poduprijeti kao jednu od osobitih hrvatskih stilskih značajka i navika«. No kako se mogu pozivati na navike, kad su maloprije priznale da se to pravilo ne ubraja u navike čak ni »kultiviranih ljudi«.
Kažu da se nastavak mora dodati i posvojnim zamjenicama kad iduća riječ počinje istim suglasnikom kojim zamjenica završava, npr. ne može našem moru, nego je »obvezatno« našemu moru (127). Međutim, kad bi bilo točno da sljedeća riječ ne može počinjati istim suglasnikom kojim prethodna završava, onda se ne bi moglo reći moram malo prošetati, nego bi trebalo glasiti moramu malo prošetati.
Tvrde da ne postoje oblici posvojnih zamjenica njegovog, njezinog, njihovog, njegovom, njezinom, njihovom (118), iako su navedeni čak i u gramatikama na koje u savjetniku upućuju kao na osnovne suvremene jezične priručnike. Sedam stranica kasnije prisjećaju se da ti oblici ipak postoje (125), ali kažu da su mogući samo »u razgovornome funkconalnom stilu«, što nije točno jer upotreba dokazuje da su mogući u svim funkcionalnim stilovima. Uostalom, na sljedećoj stranici i same navode takve primjere iz drugih funkcionalnih stilova.
O zamjenici njen također netočno tvrde da »pripada razgovornom stilu« i da nema oblike njenog, njenom (125), premda su ti oblici navedeni čak i u gramatikama preporučenima u savjetniku (36). A što je još važnije, sama praksa pokazuje da se zamjenica njen koristi i u drugim stilovima i da ima oblike njenog, njenom.
Svaki put kad praksa nije u skladu s njihovim ukusom, proglašavaju je pogrešnom. Zabranjuju vanzemaljca, on mora biti izvanzemaljac jer izvan »ima normativnu prednost« (176). Zabranjuju www čitati kao ve ve ve, nego »bi se ta kratica trebala čitati duplo ve duplo ve duplo ve ili trostruko duplo ve« (177). Nadalje, zabranjuju aerobik tvrdeći da »u hrvatskome imenica mora glasiti aerobika« (215). Zabranjuju Hvala na posjeti, iako znaju da se najčešće baš tako kaže jer priznaju da se takav natpis često može pročitati u trgovinama (216). Za njihovo subjektivno propisivanje tipično je da kažu: »ta je konstrukcija veoma živa u razgovornome funkcionalnom stilu«, »ali je isključena iz standardnog jezika« (154). Kao da razgovorni funkcionalni stil nije dio standardnog jezika.
Ni drugi funkcionalni stilovi nisu sasvim po ukusu autorica savjetnika, pa i njih izbacuju iz standardnog jezika (zaboravljajući da se standardni jezik uopće ne može drugačije ostvarivati nego u obliku funkcionalnih stilova, bez njih nema ni njega). Tvrde da je sporno je li književnoumjetnički stil dio standardnog jezika (231). No, kad ne bi bio dio standardnog jezika, ne bismo ga mogli čitati i razumjeti. I administrativnom stilu prijete izbacivanjem iz standardnog jezika ako nastavi slati dopis kojeg je potpisao umjesto dopis koji je potpisao: »Nepoštivanje tih norma dovodi u pitanje administrativni stil kao stil hrvatskoga standardnog jezika« (254). Valjda će postati stil francuskoga ili nekog drugog jezika. Takav izgon mu ozbiljno prijeti od strane autorica savjetnika jer »za jezične pojavnosti suprotne normama hrvatskoga standardnog jezika nema mjesta u tekstovima pisanim administrativnim stilom hrvatskoga standardnog jezika« (254).
A razlozi za spomenutu upotrebu oblika kojeg umjesto koji jednostavni su i poznati u lingvistici: govornici žele jasno razlikovati objekt od subjekta, a to je moguće upotrebom oblika kojeg, dok je oblik koji dvosmislen. Npr. u sljedećoj rečenici se zahvaljujući upotrebi zabranjenog kojeg odmah zna tko koga zamjenjuje: Obratite pažnju na nastavak -u, kojeg zamjenjuje nastavak -e. Kad bi se upotrijebio oblik koji, kojeg (sic!) autorice zahtijevaju, ne bi se znalo tko koga zamjenjuje jer su moguća dva tumačenja zato što oblik koji ne razlikuje subjekt od objekta: Obratite pažnju na nastavak u, koji zamjenjuje nastavak -e. Potreba za jednoznačnim razlikovanjem objekta od subjekta jedna je od temeljnih, pa ne čudi što primjere s kojeg umjesto koji nalazimo i u tekstovima iz prethodnih stoljeća (npr. kod Reljkovića u 18. st.), a nalazit ćemo ih i ubuduće koliko god se preskriptivističke autorice trudile da ih zabrane. Potpuno je razumljivo da se pojavljuju i u administrativnom stilu jer tamo je jako bitno tko je subjekt, a tko je objekt. No sve ovo teško je shvatljivo autoricama savjetnika jer njihove spoznajne mogućnosti ograničene su preskriptivistički plitkim poimanjem jezika.
Žele na silu mijenjati redoslijed riječi u rečenici pa preporučuju rečenice s neuobičajenim i umjetnim mjestom nenaglašene riječi je poput: Naš prvi hrvatski je gramatičar Bartol Kašić. Gramatičar je Bartol Kašić autor prve hrvatske gramatike. Bartol je Kašić autor prve hrvatske gramatike (182), a prešućuju najobičniji redoslijed riječi, kakav je u sljedećim rečenicama: Naš prvi hrvatski gramatičar je Bartol Kašić, Gramatičar Bartol Kašić je autor prve hrvatske gramatike. Bartol Kašić je autor prve hrvatske gramatike. Nije slučajno upravo takav redoslijed riječi postao najuobičajenijim: govornici se rukovode logikom da riječi koje zajedno čine jednu cjelinu ne treba razdvajati. Naime, riječi ispred je, npr. naš prvi hrvatski gramatičar čine jednu cjelinu (jednu sintagmu) jer zajedno definiraju jedan pojam. Povezane su i formalno jer se slažu u rodu, broju i padežu. Zajedno čine subjekt rečenice, dok riječ je ne pripada toj cjelini nego drugoj: predikatu rečenice. Stoga je sasvim razumljivo da govornici najčešće neće razbijati subjekt umetanjem jednog dijela predikata u njega.
Tvrde da se 600 piše šeststo (132), iako su, kako na sljedećoj stranici priznaju, našle samo jedan jedini primjer takvog pisanja u čitavom Hrvatskom nacionalnom korpusu. Pa zašto onda odbacuju sve one milijune govornika koji pišu šesto, a ne šeststo? Odgovor je jednostavan: zato što »Babić-Finka-Mogušev pravopis daje rješenje šeststo« (133). Onda nije bitno što se drugi »način pisanja mnogo češće susreće u praksi« (134).
Navode više puta oblike kod nas dvoga, između njih dvoga uz obrazloženje da je konstrukcija s dvoga »izrazito teška i izvornim govornicima« pa bi im se ponavljanjem u ovome savjetniku trebala usjeći (141). No zašto da im se usječe kad je izvorni govornici ne koriste? Toga su svjesne i autorice savjetnika jer pišu da bi se tu danas upotrijebio drugi oblik. A oblik dvoga oslikavaju citatima iz djela Mile Budaka (141).
Istovremeno zabranjuju uobičajene konstrukcije, npr. rečenicu Doći će kasnije, kad obavi posao, zahtijevajući da se kasnije zamijeni s poslije (145). Tvrde da se ne može reći Iznad krovova sjalo je sunce (152). Zabranjuju rečenice koje su česte i u govorenom i u pisanom jeziku Gdje ćeš?, Kud si navalio? i zahtijevaju Kamo ćeš?, Kamo si navalio?, tvrdeći »prilog gdje ne upotrebljava se za cilj kretanja«, »ne dolazi uz glagole kretanja« (146). No, praksa dokazuje suprotno, i to neprestano još od 16. stoljeća (npr. Bartol Kašić, Ivan Gundulić, Jerolim Kavanjin).
Kažu da je »jasno, neupitno i jednoznačno« da ne može biti zubarka, nego mora biti zubarica (173). Ali zašto bi to bilo »jasno, neupitno i jednoznačno« kad postoje novinarka, uličarka, a ne postoje novinarica, uličarica. Po uzoru na Stjepana Babića proganjaju posvojni genitiv pa proglašavaju nepoželjnim broj telefona, uvjete vozarine, plan proizvodnje (183). Međutim, posvojni genitiv je ustaljeno izražajno sredstvo s tradicijom još iz pradavnih vremena – on je čak stariji od posvojnih zamjenica njegov, nje(zi)n, njihov.
Od takvih pokušaja mijenjanja jezika i nametanja ograničenja sastavljen je čitav savjetnik. Njegove autorice npr. tvrde da se prijedlog između koristi samo ako se radi o dvije jedinke (152), što nije točno jer može se reći došlo je do sukoba između prisutnih žena, bez obzira koliko žena je bilo prisutno. Primjeri u kojima se između ne ograničava na brojku dva imaju dugu tradiciju, o čemu svjedoče djela npr. I. Gundulića, A. Kanižlića. I prijedlog kod pokušavaju umjetno ograničiti pa zahtijevaju Idem k bratu umjesto Idem kod brata, iako je prijedlog kod potpuno uobičajen u takvim rečenicama. A bio je to i proteklih stoljeća, što dokazuju djela npr. I. Držića, M. A. Reljkovića.
Iz dosadašnje analize savjetnika vidljivo je da njegove autorice nemaju ni osnovna lingvistička znanja. Ne čudi što ponekad pobrkaju i padeže krivo proglašavajući lokativom oblik zaselkom (69), koji je ustvari instrumental, dok lokativ glasi u zaselku. Tko je donekle obrazovan zna da integritet i integriranost ne znače isto, no kod autorica purističkog savjetnika ne iznenađuje što im takve riječi nisu jača strana i što ih navode kao primjere istoznačnica zajedno s aktivitet/aktivnost, kolektivitet/kolektivnost (174). Pritom se radi o profesoricama koje predaju studentima. Zanimljivo je da kod studenata primjećuju kako ni oni ne primjenjuju njihova pravila: u pismenim radovima ne koriste dodatne nastavke -a, -u, -e, posuđenice ne zamjenjuju »hrvatskim nazivima ni u onim slučajevima gdje je takva zamjena laka i općeprihvaćena, npr. termin-naziv, sistem-sustav, kompjuter-računalo, pauza-stanka, maksimalan-najveći, centar-središte, volumenobujam« (287).
U svojoj navodnoj brizi za današnju jezičnu kulturu autorice tvrde da »Jezični savjetnici pojavljuju se kad je stanje jezične kulture loše« (34). A da bi bilo bolje, toplo preporučuju mamutski Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik (35), koji su one uredile (Hudeček/Mihaljević/Vukojević 1999). No, upravo taj savjetnik je očit dokaz ne da je stanje jezične kulture loše, nego da su bolesni ljudi koji misle da je odraslim izvornim govornicima potrebno 1.659 stranica uputa kad govore svojim vlastitim jezikom.
Autorice savjetnika veličaju i purizam. Prešućuju da je purizam suprotan od znanstvenog pristupa jeziku i da je on popratna pojava nacionalizma i pokazatelj njegovog radikaliziranja. Ne iznenađuje što veličaju i jezičnu politiku za vrijeme fašističke NDH (199).
A i sva druga obilježja jezičnog nacionalizma izražena su u ovom savjetniku. Tako je još jednom ponovljena stereotipna priča nacionalista da je u 20. stoljeću državna politika bila jezično unitaristička (22), premda autorice i iz vlastitog iskustva znaju da to nije istina jer su i same bile svjedoci da su sve publikacije u Hrvatskoj izlazile na hrvatskoj varijanti, svi mediji su bili na hrvatskoj varijanti, udžbenici itd. Nedostatak dokaza za ondašnja jezična nametanja rezultira karikaturom: autorice navode da je strašno što je naspram ekavskog bezbednost postojala i ijekavska bezbjednost, što je uz ekavsko snabdeti postojalo i ijekavsko snabdjeti - smatraju da su za nastanak ijekavskih izraza odgovorni Srbi, koji su sigurno lansirali i ijekavske izraze samo da bi te riječi nekako učinili privlačnim Hrvatima i tako ih nametnuli (201).
Ili kad osuđuju kao srpski jezični unitarizam to što je Pravopis nakon Novosadskog dogovora uveo u pravopisnu terminologiju internacionalne izraze deklinacija, konjugacija, što je očito bio pokušaj približavanja svjetskoj lingvistici. Ali ne i za naše autorice savjetnika, one su vrlo dalekovidne, pa i iza tog internacionalnog nazivlja vide perfidnu srpsku zavjeru, kod koje »Nakana je jasna: uvesti srpsko nazivlje, a kako ne bi bila previše očita, u prvo vrijeme hrvatske nazive treba zamijeniti internacionalizmima« (201). A jednom u budućnosti bi sigurno došlo i do uvođenja srpskog nazivlja. Doduše, to specifično srpsko nazivlje uopće ne postoji, ali oni bi ga sigurno jednom izmislili samo zato da ga mogu nametnuti Hrvatima.
Na kraju ove analize jezičnog savjetnika A. Frančić, L. Hudeček i M. Mihaljević zaključak je da ta knjiga nema nikakvo uporište u lingvističkim spoznajama, nego se radi samo o još jednom uputstvu za jezičnu (auto)cenzuru, o još jednoj stilizaciji nacionalističke ideologije jezičnih aktivista.
Skraćena verzija prikaza objavljenog
u Književnoj republici
