Raskorak između prevladavajuće predodžbe socijalizma u hrvatskom javnom prostoru i minimalnih suvremenih (proto)socijalističkih politika je gotovo pa nepremostiv. Taj bi raskorak mogao biti i vrijedan podsmijeha da se ne radi o elementarnim uvjetima društvenog života.
Blaga iznenađenja su još uvijek moguća; intenzitet se, očito, nekako još uvijek može barem malo pojačati. Iako je dinamika opskrbe prilozima o praktičnoj, infrastrukturnoj promašenosti suvremene hrvatske države kao političkog projekta — od strane, naravno, tekuće hrvatske stvarnosti — već duži niz godina u najmanju ruku zavidna, produktivnost, s vremena na vrijeme, uspijeva visoke plafone učiniti još višima, pa se u posljednjih desetak dana o terminalnoj fazi organizacije nacionalnog društvenog života moglo lamentirati iz najmanje dviju perspektiva.
Ovisno uglavnom o osobnim afinitetima, do poraznih zaključaka stizalo se s organizacijsko-sigurnosnog aspekta ili s aspekta brige oko javnog zdravlja, uz određenu dozu žanrovskih varijacija. Ovoga puta, naime, o socijalizmu gotovo da i nije bilo riječi.
Spontani “socijalizam”
Osim u neprofesionalnom komentatorskom uspoređivanju nijansa represije prema nogometnim navijačima u sadašnjoj i bivšoj državi u stilu “brko policajac” (ispod profesionalnih komentatorskih obrada problema), nostalgičnog povlačenja paralela s motivima uređenosti (ili, u konkretnom slučaju, uglađenosti) i operativne agilnosti kao nosivim elementima “argumentacije” baš i nije bilo. I da, osim, ni manje ni više, Stjepe Bartulice, predavača političke filozofije na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu i saborskog zastupnika Domovinskog pokreta, čije dijagnosticiranje bilo čega ionako ne može proći bez spominjanja ozloglašenog termina. “Ministar zdravstva Vili Beroš mi je sam u jednoj raspravi ispred kamere”, požalio se Bartulica na domaćem medijskom terenu, “rekao da nije ništa reformirano i da i dalje vrijedi socijalistički pristup u zdravstvu.” Da bar, moglo bi se dodati iz pozicije koja ne bi bila cijepljena od solidarnosti pa slegnuti ramenima.
Ništa slično, dakle, kao u nekim prethodnim epizodama; u prvom redu, primjerice, u javnim raspravama o obnovama nakon dvaju potresa ili o proizvodnji i distribuciji cjepiva, koje su iz nominalno progresivnijeg kuta često bile zasićene nagađanjima o tome koliko bi (manje) vremena nekada bilo potrebno da se napravi ovo ili ono. I možda i bolje da je tako.
Ono što su komparativni skokovi u sretniju prošlost ovog tipa uporno previđali bila je činjenica da se na najelementarnijoj razini nije radilo i ne radi o brzini, nego, prije svega, o tome da se generalna proizvodnja društvenog života organizira prema nešto racionalnijim i samim time pravednijim principima. Karikaturalno reduciran u boljem slučaju na pomagalo za kolokvijalno povlačenje historijskih paralela kada su posrijedi javne politike i u gorem na niz asocijacija koji čine nepremostivu prepreku žuđenom demokratskom i kapitalističkom progresu, socijalizam u domaćem društvenom životu u protekla tri desetljeća nikada zapravo nije imao status aktivne idejne ili političke perspektive. Dojam je, međutim, da bi se, usred naricanja o odumiranju države ili o zapuštenosti, korumpiranosti i kadrovskom deficitu institucija, u takvom nekakvom obliku mogao vratiti gotovo sam od sebe, jer preostalo nije ionako ništa drugo.
Inspiracija iz Walesa
U tom bi smislu, sa socijalizmom kao ključnom riječi i pripadajućim asortimanom asocijacija, suvislije bilo gledati uokolo (i možda prema naprijed) nego unatrag, barem u potrazi za ohrabrenjem i inspiracijom. Na primjer, otprilike u isto vrijeme kada je Ante Ćorušić pripremao svoje gostovanje u emisiji Nedjeljom u 2, laburistička vlada u Walesu, državi po broju stanovnika nešto manjoj od Hrvatske, predstavila je, na valu odličnih rezultata ostvarenih na lokalnim izborima održanim ovog proljeća, Nacionalni plan glazbenog obrazovanja za koji je u iduće tri godine iz budžeta izdvojila više od 13 milijuna funti.
U pitanju, dakle, baš i nije neka svemirska svota, ali unutra je sve što unutra treba biti: povećanje fonda instrumenata i nastavnih sati u osnovnim školama, stavljanje naglasaka na proizvodnju umjesto na potrošnju, pokušaj otvaranja pristupa elementarnom glazbenom obrazovanju i kreaciji neovisno o privilegijama i ograničenjima klasnih pozicija, malo terminološkog osvježenja, odnosno brbljanja o hubovima tamo gdje zapravo samo imate posla s onime što se nekad zvalo umjetničkim obrazovanjem. Ukratko, riječ je o gotovo primitivnom modernističkom pedagoškom modelu koji iz trenutne lokalne društvene političke-konjunkture — unatoč povijesnom iskustvu — izgleda kao nešto što dolazi iz druge galaksije. Ali podsjetnik je tu, podsjetnik da je nekada i malo dovoljno.
A istom primjeru moglo bi se iz domaće perspektive pristupiti i iz drugog pravca, to jest iz smjera sektora kulture kao još jednog polja koje je, u uvriježenoj i točnoj interpretaciji, potpuno devastirano kombinacijom HDZ-ovske korumpiranosti i potkapacitiranosti i isporučivanja tržištu nečega što se ne tako davno još uvijek smatralo javnim interesom. Dubinu potonuća moguće je lako i precizno izmjeriti, i to bez letimičnog skeniranja kulturnih rubrika u domaćim medijima, kada ih se uspije pronaći, uglavnom pretrpanim oglasima za ovaj ili onaj festival uz pokoji rez iz žanra administrativnog trača oko rukovodećih pozicija u ovoj ili onoj kulturnoj instituciji, i to u najboljoj provincijalno-malograđanskoj maniri. Dovoljno je, recimo, samo tu i tamo otvoriti službenu stranicu Ministarstva kulture, obratiti pažnju na datume onoga što se na stranici već objavljuje pa se zamisliti nad dinamikom i ažurnosti. Drugim riječima, trebalo bi, za početak, na nivou analize, spojiti prvo (obrazovanje) s drugim (umjetnost) pa u nešto ambicioznijim projekcijama možda i s nečim trećim i četvrtim, i stići do zaključka zašto domaći umjetnički pogon uglavnom nije u stanju proizvesti nešto estetički suvislo i(li) ekonomski konkurentno, bilo u nacionalnom bilo u internacionalnom smislu.
Od jednog preko drugog do trećeg sektora, institucionalni pejzaž već sada djeluje prilično postapokaliptično. Gore teško da može, pa s ono maloga što je u njima ostalo upotrebljivog, možda, za promjenu, ne bi bilo loše pokušati i nešto isplanirati.
