Marko B. uspješan je poslovni čovjek, informatičar, vlasnik poduzeća koje razvija aplikacije za mobilne uređaje. Ima obitelj, ženu i dvoje djece, i roditelje koje, kako kaže, zbog svojih poslovnih obaveza ne posjećuje i s kojima vrlo rijetko komunicira. Marko B. ljubitelj je sunčanih naočala, voli slušati audio sadržaje koristeći slušalice u ušima, a tijekom pandemije koronavirusa nosi rukavice, masku za lice i redovno prati mainstream medije, kao i preporuke tijela javne vlasti i zdravstvenih organizacija.
Što se zapravo događa Marku B. promatramo li ga kroz ono što on zaista jest, a to je ljudsko biće? Korištenjem sunčanih naočala koja se rjeđe koriste kao stvarna potreba, a puno više kao stečena navika ili modni dodatak, Marko B. gubi kontakt s punim spektrom sunčeve svjetlosti bez kojeg ga kao ljudskog bića ne bi ni bilo.
Markovom se osjetilu vida zbog deprivacije prirodnog svjetla i smanjenog protoka zraka oko očiju događa isto ono što se zbog korištenja slušalica događa Markovom osjetu sluha - oboje gube funkciju. Rukavice koje Marko nosi na rukama osim uništavanja Markove mikroflore Marku onemogućuju osjet opipa, a maska za lice pored toga što mu otežava disanje Marku onemogućava osjet mirisa. Marko, iako djeluje kao prototip muškarca 21. stoljeća, u stvari je unutar svoga bića u stalnom stresu, konfuzan, napet i zbunjen. Oprečne poruke koje kroz mainstream medije svakodnevno dobiva kod Marka su izazvale i poremećaj osjeta ravnoteže, a Marko se i sve češće žali kako je počeo zaboravljati gdje je parkirao automobil.
I Markova je moć kritičkog razmišljanja i rasuđivanja okopnila, a njegovi su nagoni i instinkti - nestali.
Izolacija ljudskoga bića od njegovih osjetila vodi izolaciji ljudskoga bića od njegove okoline i izolaciji ljudskoga bića od samoga bića. Marko zapravo više nije u prirodnom kontaktu ni s kim i ni s čim, postao je biće izolirano od samog sebe. Sve su ovo narativi koji se osim Marku događaju milijardama ljudi diljem planeta, a sve su te promjene izazvane socijalnim inženjeringom. Ono što je iskonu ljudskoga bića u osnovi neprihvatljivo i umjetno, postalo je normalno i poželjno, dok je ono što je čovjeku prihvatljivo i prirodno postalo nenormalno, nepoželjno, a u posljednje vrijeme čak i kažnjivo.
Kao model transformacije kojim neprihvatljivo postaje prihvatljivo u socijalnom se inženjeringu i psihologiji mase, pored razvijanja svijeta iluzije umjesto svijeta stvarnosti, koristi tzv. Overtonov prozor. Primjer Overtonova prozora jest američko bombardiranje Iraka koji je napadnut pod obrazloženjem kako Irak ima nuklearno oružje i predstavlja terorističku prijetnju. Nakon što se ispostavilo da tome nije tako, ostala je prisutna iluzija Iraka kao nuklearne sile i prijetnje, i pod tom se sjenkom bombardiranje blagoslivlja i pod njom je Irak i dalje okupiran. Overtonov se prozor pojačano koristi i tijekom pandemije koronavirusa jer danas je postalo sasvim prihvatljivo isključiti iz javnog života sve one koji traže rasprave, debate, druga mišljenja, a što je do jučer bila stečevina kojom se demokratsko društvo ponosilo.
Postalo je normalno onemogućiti zdravstvenu uslugu ljudima koji su bolesni ili koji imaju bilo koju drugu tegobu osim eventualnog simptoma koronavirusa, što je suprotno bilo kakvim medicinskim standardima i zakonima koji su do jučer vrijedili. Postalo je normalno pregaziti Ustav i zakonske akte vlastitih država, a postalo je normalno i tući zdrave ljude koji izađu na otvoreno ili ne žele nositi maske. Overtonov prozor model je kojim se u društvo unose radikalne promjene koje su u osnovi neprihvatljive kako bi se njihovom kasnijom eventualnom i blagom redukcijom uvele manje radikalne, ali u osnovi još uvijek neprihvatljive ideje koje bi tada postale prepoznate kao umjerene, a vremenom posve prihvatljive.
Vidljiv je takav prijelaz iz "lockdowna" koji je neprihvatljiv na "svijet maski" koji bi, da je bio prvi korak bio neprihvatljiv, ali ga se nakon lockdowna doživljava umjerenim, iako on to suštinski nije nego je u svojoj osnovi radikalno neprihvatljiv. Kada se u javnosti prozor pomakne tako da do jučer neprihvatljive ideje postanu prihvatljive, tada i do jučer prihvatljive ideje postaju neprihvatljive.
Marko B. misli kako je opravdano to što je njegovim roditeljima suspendirano pravo na zdravstvenu skrb i kako bi bilo neodgovorno da mu je otac išao na terapije, a majka na zakazane pretrage. Marko misli kako je u redu da se njegova djeca ne smiju igrati s drugom djecom i da je opravdano to što je njegova supruga zatvorila svoj fitness studio. Marko će sutra na posao, stavit će sunčane naočale, slušalice za uši, masku za lice i rukavice. Sve je to Marko platio beskontaktnim plaćanjem čime je proces transformacije njegova bića iz kontaktnog u beskontaktno zaokružen.
Što se zapravo događa Marku B. promatramo li ga kroz ono što on zaista jest, a to je ljudsko biće? Korištenjem sunčanih naočala koja se rjeđe koriste kao stvarna potreba, a puno više kao stečena navika ili modni dodatak, Marko B. gubi kontakt s punim spektrom sunčeve svjetlosti bez kojeg ga kao ljudskog bića ne bi ni bilo.
Markovom se osjetilu vida zbog deprivacije prirodnog svjetla i smanjenog protoka zraka oko očiju događa isto ono što se zbog korištenja slušalica događa Markovom osjetu sluha - oboje gube funkciju. Rukavice koje Marko nosi na rukama osim uništavanja Markove mikroflore Marku onemogućuju osjet opipa, a maska za lice pored toga što mu otežava disanje Marku onemogućava osjet mirisa. Marko, iako djeluje kao prototip muškarca 21. stoljeća, u stvari je unutar svoga bića u stalnom stresu, konfuzan, napet i zbunjen. Oprečne poruke koje kroz mainstream medije svakodnevno dobiva kod Marka su izazvale i poremećaj osjeta ravnoteže, a Marko se i sve češće žali kako je počeo zaboravljati gdje je parkirao automobil.
I Markova je moć kritičkog razmišljanja i rasuđivanja okopnila, a njegovi su nagoni i instinkti - nestali.
Izolacija ljudskoga bića od njegovih osjetila vodi izolaciji ljudskoga bića od njegove okoline i izolaciji ljudskoga bića od samoga bića. Marko zapravo više nije u prirodnom kontaktu ni s kim i ni s čim, postao je biće izolirano od samog sebe. Sve su ovo narativi koji se osim Marku događaju milijardama ljudi diljem planeta, a sve su te promjene izazvane socijalnim inženjeringom. Ono što je iskonu ljudskoga bića u osnovi neprihvatljivo i umjetno, postalo je normalno i poželjno, dok je ono što je čovjeku prihvatljivo i prirodno postalo nenormalno, nepoželjno, a u posljednje vrijeme čak i kažnjivo.
Kao model transformacije kojim neprihvatljivo postaje prihvatljivo u socijalnom se inženjeringu i psihologiji mase, pored razvijanja svijeta iluzije umjesto svijeta stvarnosti, koristi tzv. Overtonov prozor. Primjer Overtonova prozora jest američko bombardiranje Iraka koji je napadnut pod obrazloženjem kako Irak ima nuklearno oružje i predstavlja terorističku prijetnju. Nakon što se ispostavilo da tome nije tako, ostala je prisutna iluzija Iraka kao nuklearne sile i prijetnje, i pod tom se sjenkom bombardiranje blagoslivlja i pod njom je Irak i dalje okupiran. Overtonov se prozor pojačano koristi i tijekom pandemije koronavirusa jer danas je postalo sasvim prihvatljivo isključiti iz javnog života sve one koji traže rasprave, debate, druga mišljenja, a što je do jučer bila stečevina kojom se demokratsko društvo ponosilo.
Postalo je normalno onemogućiti zdravstvenu uslugu ljudima koji su bolesni ili koji imaju bilo koju drugu tegobu osim eventualnog simptoma koronavirusa, što je suprotno bilo kakvim medicinskim standardima i zakonima koji su do jučer vrijedili. Postalo je normalno pregaziti Ustav i zakonske akte vlastitih država, a postalo je normalno i tući zdrave ljude koji izađu na otvoreno ili ne žele nositi maske. Overtonov prozor model je kojim se u društvo unose radikalne promjene koje su u osnovi neprihvatljive kako bi se njihovom kasnijom eventualnom i blagom redukcijom uvele manje radikalne, ali u osnovi još uvijek neprihvatljive ideje koje bi tada postale prepoznate kao umjerene, a vremenom posve prihvatljive.
Vidljiv je takav prijelaz iz "lockdowna" koji je neprihvatljiv na "svijet maski" koji bi, da je bio prvi korak bio neprihvatljiv, ali ga se nakon lockdowna doživljava umjerenim, iako on to suštinski nije nego je u svojoj osnovi radikalno neprihvatljiv. Kada se u javnosti prozor pomakne tako da do jučer neprihvatljive ideje postanu prihvatljive, tada i do jučer prihvatljive ideje postaju neprihvatljive.
Marko B. misli kako je opravdano to što je njegovim roditeljima suspendirano pravo na zdravstvenu skrb i kako bi bilo neodgovorno da mu je otac išao na terapije, a majka na zakazane pretrage. Marko misli kako je u redu da se njegova djeca ne smiju igrati s drugom djecom i da je opravdano to što je njegova supruga zatvorila svoj fitness studio. Marko će sutra na posao, stavit će sunčane naočale, slušalice za uši, masku za lice i rukavice. Sve je to Marko platio beskontaktnim plaćanjem čime je proces transformacije njegova bića iz kontaktnog u beskontaktno zaokružen.
