Lijeva se politička pozicija u sportskom polju hrani mrvicama: tamo demokratizacija vlasništva u nekom klubu, ovamo politička profilacija neke navijačke grupe, a u duši pamćenje važnih povijesnih simboličkih momenata. Za sistemski “ulazak u igru” valjalo bi krenuti od školskog igrališta: inkluzivnog, dostupnog svima i pod ravnanjem zajednice. O nevoljama sa sportom na ljevici piše Dean Duda.
Koliko god historijski bila ili htjela biti zamašnjak narodnog i društvenog progresa, pa zamišljala slobodu (za sve, a ne samo za neke) i gradila popularni front, politička ljevica ima konjunkturni problem s “popularnim” u svim njegovim oblicima. “Popularno” je jednostavno višak koji se pojavi svaki put kad se zagrabi u ključne kategorije svakodnevnog života i, uvjetno govoreći, vrijednosni smjer željene emancipacije, njezinih trzaja, titranja i žudnji. Takvo je, naime, “historijsko iskustvo” ljevice.
To zapravo znači da se ljevica teško nosi s (vlastitom vršnjačkom) prtljagom koja nastaje u davnim desetljećima lijeve političke profilacije u vremenima modernizacije i njezinih nastojanja da ukaže na prirodu sistema i revolucionarnim djelovanjem osvoji vlast, promijeni svijet i sve što s tom činjenicom već više od stoljeće i pol ide ruku pod ruku. Zanimljivo je pritom da su, barem prema inicijalnoj zamisli, te popularne prakse spadale u jednu od onih triju osmica odnosno trebale su biti omogućene upravo stoga što se dugim sindikalnim borbama dan organizirao kroz tri osmice ili – tek drukčijim riječima, a zapravo jednako – u podjeli dnevnog, tjednog, mjesečnog ili godišnjeg vremena na radno i slobodno. Ljevica historijski zna što bi sa sferom i vremenom rada, i kakve bi tu zahvate poduzela, ali najčešće ne zna kako bi i što s tzv. slobodnim vremenom. Ili preciznije: sve manje zna što bi s njim u okviru nekog društvenog modela.
Problemi s “popularnim”
I tu se pojavljuju spomenuti problemi s “popularnim”, za ovu priliku otjelovljenom u dvjema primjernim emancipacijskim, modernim i demokratiziranim praksama: čitanju i tjelovježbi. Ili da sažmemo preuzetnije: kulturi i sportu. Stoga se suvremeno lijevo okretanje glave od tih praksi ne smije tumačiti samo kao izostanak smislenih ideja nego i kao konjunkturni problem duljeg trajanja u lijevoj politici. Pritom, naravno, stvari politički lakše idu ili su lakše išle u onim vremenima kad se bilo na vlasti, čak i u totalitarnijim oblicima organizacije društva, a potpuni fijasko događa se kad se spektar lijevih političkih stranaka nađe u opoziciji unutar okvira i pravila što ih nalaže kapitalistička liberalna demokracija. Kad se u parlamentarnim ritmovima preuzme odgovornost za društvo ili barem participira u vlasti, problemi kulture i sporta dođu na dnevni red automatizmom ili inercijom, a kad se lijevo definira opozicijskom pozicijom te dvije stvari prve potonu u zaborav.
Da pojasnim: u nešto širim historijskim zamasima pitanje odnosa ljevice prema sportu podsjeća na odnos ljevice prema, na primjer, popularnoj književnosti. Naime u intelektualno-političkom zanosu lijevog moderniteta popularna književnost, kao tipičan proizvod industrijskog moderniteta u kulturi (slijede film, radio i sve to zajedno do televizije), vršnjakinja lijevih političkih projekata, gotovo nikad nije došla na dnevni red rasprava kao najčitanija literatura onih čije se oslobođenje smisleno zagovara i na njemu radi, nego su analize mahom posvećene visokoj odnosno – kako se to još uvijek zna reći – estetski vrijednoj književnosti. Intelektualni arbitri političke ljevice uglavnom su prezirali popularne kulturne prakse industrijskog kapitalizma (A. Gramsci je tu iznimka i rudnik, zatim E. Bloch, W. Benjamin je korak ispred), doguravši nekako do iznalaska i reprodukcije sintagme “kulturne industrije” i svega što je njome pokriveno. S druge strane, sistemski se iz pozicije vlasti bar u jednom konjunkturnom razdoblju doktrinarno zagovarao, na primjer, socrealizam kao svojevrsno “popularno odozgo”, da masama s obzirom na njihovu kompetenciju pomogne u lakšem i pravovjernom snalaženju. Tako je otprilike i sa sportom: rudimentarno organizacijski u donjem amaterskom registru (poput pismenosti), kao svojevrsno pravo potlačenih na (prijeko potrebnu) zdravstveno-rekreacijsku praksu pismenosti, a čim se uputimo prema lukrativnim sportskim praksama nailazimo na neprobojni zid kapitalističke artikulacije interesa i profita, uz povremenu navijačku satisfakciju, i stvar se gotovo raspada, a na stolu ostaju tek mrvice utjehe.
Historijske studije o organiziranoj rekreaciji radnika, njihovim klubovima i sportskim preferencijama predstavljaju isključivo podsjetnik na ishlapjelu paradigmu, a transformacije sportskog polja posljednjih desetljeća posve su ispale iz interesa lijevih politika. To zapravo upućuje na dvije krucijalne stvari: najprije da je suvremeni sport najdorečeniji i najlukrativniji oblik suvremene kapitalističke proizvodnje (što hijerarhijski više pozicioniran prema vrhunskom – to, naravno, dorečeniji i lukrativniji), a zatim i posvemašnji gubitak interesa lijevih politika za nekim oblikom organizirane tjelovježbe u zajednici koja nije stvar osobnog uloga i personaliziranog financijskog ugovora s dionicima privatnog sektora ili pak koncesionarima javnih resursa. Transformacija društvenih gradskih/kvartovskih sportskih centara koji su iz javnih ruku prešli u privatne doživjela je mjestimice ridikulozne oblike podjele plijena i sveopću šutnju. Ostaju tek tragovi nekadašnjeg imenovanja u pamćenju pa se, uz na primjer “na partizanu”, redovito pojavljuju nazivi nekadašnjih socijalističkih industrijskih poduzeća.
Simbolička legitimacija
I zapravo se lijeva politička pozicija hrani mrvicama u sportskom polju, ponekim polukorakom u sveopćem okretanju glave jer ideja jednostavno nema, kako obnovljenih tako i aktivnih ili novih. Međutim, sa stajališta mjere, ljevici je u sportu dobro i dovoljno sve, jer nju sport jednostavno ne zanima ili rijetko se nađe na dnevnom redu njezina zanimanja. Možda posrijedi nisu mrvice (iako zapravo jesu koliko god klubom upravljali navijači), budući da se rijetko kad propuste istaknuti, ali zato jesu obavezni legitimacijski likovi, gotovo neka vrsta mikrostrukturne ili simboličke težine.
Vrijedi izdvojiti tri momenta: demokratizaciju u vlasništvu i upravljačkim praksama sportskih klubova, jasnu navijačku (ili rjeđe: klupsku) političku poziciju i simbolički pamtljivo eksplicitno političko uvjerenje. Sva tri spomenuta momenta – budući da je riječ o sportu kao mjestu popularnih žudnji na kojem se odvija profilacija, ali i identifikacija subjekta, skupine, zajednice ili mase – logično imaju svoje političko lice i mitološko naličje, i služe za prepoznavanje političke pozicije bez greške. Primjeri nogometni, koji spajaju momente, bili bi eksplicitnije vezani uz njemački St. Pauli, a onda u jednom aspektu i svaku zastavu duginih boja na kojoj se nalazi klupski grb, zatim relativno upokojeni Livorno, dok mlađe generacije otkrivaju Billa Shankleyja, čovjeka koji je izmislio moderni Liverpool (i britanski laburisti ga se povremeno sjete i koriste) ili Sócratesa, za kojeg oni koji se danas posthumno upoznaju s njim, ne mogavši biološki ispratiti njegov put, misle da su zgrabili ne znam što i uglavnom se otvorenih očiju čude njegovim stajalištima 2011., godinu dana prije smrti i iščekivanja Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014., što samo govori o recentnim političkim standardima spomenutih mrvica.
Sócrates bez zadrške tvrdi da se ništa nije promijenilo u koruptivnim upravljačkim nogometnim strukturama, da će ogromna količina javnog novca završiti u privatnim džepovima, da će se sagraditi stadioni koji će uglavnom zjapiti prazni do svršetka života onih koji su za njih izdvojili novac, da se zapravo radi isključivo i samo o novcu, da je prijeko potreban pritisak javnosti kako bi se poboljšala infrastruktura, prijevoz i kanalizacija, i da će ta borba biti veoma teška. Napomenuo je još da ljudska bića moraju biti u središtu interesa jer globaliziranom svijetu ljudi više misle o novcu i ekonomiji negoli o drugim ljudima i da u tom pogledu – govori Sócrates iz prvog lica množine – u zemlji kao što je naša, moramo promijeniti pogled na stvari. Bilo je 2010. u zadnjoj godini Lulina (Radnička partija) predsjedničkog mandata i Sócrates mu je, novinarskim nogometnim žargonom, dodijelio solidnu sedmicu, uvelike zbog osmišljenog modela besplatnog obrazovanja.
Vrijedi u tom okviru podsjetiti još na mostarski FK Velež i tko su mu bili osnivači, i ne zaboraviti, na primjer, Prvi splitski partizanski odred ili zadnju, jasenovačku utrku Borisa Hanžekovića. Dakle, vlasnička struktura, življena tradicija i eksplicitno političko stajalište.
Demokratski potencijal školskog sporta
Međutim, ova igra detekcije, koliko god učestala i jasna bila, nije dovoljna odnosno ne bi trebala takvom biti jer ništa u njoj nije sistemsko, ništa u njoj ne predstavlja ulog i ne upućuje na ishod. Više funkcionira kao usmeni žanr prepoznavanja, reklo bi se: na prvu loptu, a to nije dosta. Sljedeći bi ključan politički moment morao biti onaj na kojem se prijeko potrebni elementi prožimaju i osmišljeno vode dalje, dakle: moment obavezno inkluzivan, dostupan svima i pod ravnanjem zajednice.
Boljeg od školskog sporta u tom smislu nema, jer predstavlja sveobuhvatnu aktivnost budući da mu je okvir osnovnog obrazovanja zakonski zajamčen za sve, kao što je davnih desetljeća bio zajamčen i pismenosti iz koje je proizišao spomenuti problem popularne književnosti. Ali razina rasprave o sportu na domaćem igralištu jest ionako veoma niska pa se krucijalna pitanja o organizaciji, demokratskom potencijalu i važnosti u svakodnevnom životu zapravo nigdje i uopće ne postavljaju. Pripovijest je svedena na nekoliko obaveznih likova tipa: navijači, nedostatak financijskih sredstava i međunarodni uspjesi. I to je sve do kuda se u Hrvatskoj stiglo.
Školski sport živi svoje odumiranje i svoju tišinu.1 Njegove tradicijske institucije (prvenstva razreda, prvenstva škole itd.) rijetko gdje traju, školske ekipe se sastavljaju i raspadaju ovisno o djeci koja već treniraju neki sport u klubu pa teško stižu nastupati i za školu, treninzi školskih ekipa su pak nepoznata veličina, ukratko: ključan inkluzivni i politički moment raspada nam se doslovno pred očima i kao da nikog nije briga. Ali, da ne ponavljamo do razine dosade, slično je s umjetničkim predmetima u školi, dakle s područjem koje se u suženom obliku naziva kulturom. Koncepcija sportske kulture ili ne postoji ili je tako suptilna da ju obično ljudsko oko teže vidi. Upućeni tvrde da su zadnje domišljene modele ponudili Franjo Bučar i Vladimir Janković. A kad se nešto povremeno pokrene, uglavnom pluta u žargonu naivnosti tipa “recimo ne politici u sportu” ili “vaš je pristup ideološki” pa se čitava rasprava svede na budalaštine i dosadu mogućeg pojašnjenja uvodnih elemenata odnosno orijentira u problematici.
“Najprije dolazi ljepota. Pobjeda je u drugom planu. Važna je radost” – tim je rečenicama svoju knjigu Filozofija nogometa završio već spomenuti lik, za naše kriterije kompliciranog građanskog imena i prezimena, široj javnosti poznat kao Sócrates, brazilski nogometaš, školovanjem i zanimanjem liječnik koji je život zaljučio 4. prosinca 2011. u svojoj 57. godini. Teško da ima bolje definicije školskog sporta, iako se Sócratesove riječi na njega ne odnose. Ili preciznije: lijeve politike u sportu.
- Možemo! u Zagrebu ima smisleni dio programskih ideja o sportu, a usto prikladno i o školskom sportu. Koliko su ideje deklarativne, a koliko i kako ostvarive/ostvarene, stvar je za neku drugu raspravu.
