Pregovori o formiranju nove vlasti ne bi izgledali ovako mučno i burleskno da nemaju prizvuk amnestiranja HDZ-a od odgovornosti za ultrakonzervativni radikalizam pod vodstvom najgoreg predsjednika kojeg je ta stranka dosad imala i najgoreg kandidata za premijera kojeg smo mi ostali dobili
Veselo je i beskrajno zabavno obrazloženje s kojim su šatoraši Đure Glogoškog i Josipa Klemma najavili povlačenje iz Savske 66. Naravno, oni sami nisu nimalo zabavni. Više od godinu dana držali su neku vrstu pučističke straže u jednoj od najprometnijih ulica u Zagrebu, spremni da, koliko god je do njih, poguraju HDZ na vlast. Avaj, ta je spremnost bila toliko pretjerana, osobito u slučaju onih plinskih boca, da su prije upropastili taj plan Karamarkove stranke nego što su pomogli da se ostvari. Još gore, oni su tim bocama i da ne spominjem čime sve ne doveli zemlju na rub bezvlašća, a onda možda i kaosa, koji se već pomalo ćutio u zraku. Ali sada odjednom šatoraši Glogoškog i Klemma pokazuju, gledaj ti to, gadljivu odbojnost prema bezvlašću. Kažu da napuštaju Savsku jer u ovom prepucavanju oko formiranja nove vlasti nitko ne pokazuje zanimanje za branitelje i zato šator više nema smisla. I to je sve! Pa zar ovo nije vrhunska montipajtonovska zafrkancija, iako dopuštam da se može javiti i netko tko će reći da je to prije za plakanje nego za smijanje. Šatoraši su, evo, odlučili zbrisati iz Savske 66, ne ostavivši za sobom ni pisma ni razglednice o tome zašto su se ondje uopće utaborili. A najmanje o tome da je zatim uslijedilo više od četiristo dana njihove gole destrukcije protiv vlasti i komunalnog reda, za što nisu platili ni najnižu, simboličnu prekršajnu kaznu.
Ali to je tek početak priče. Ovim smo dobili metaforu ponašanja cijele desnice, udružene pred izbore u Domoljubnu koaliciju, u posljednje tri i nešto godine. Ona se nakon dolaska Karamarka na čelo HDZ-a pretvorila u neku vrstu paraparlamentarnog stroja za mljevenje lijevoliberalne vlasti, koju je trebalo srušiti ako ne prije izbora, ono je toliko rasklimati da na biralištima bude netragom zbrisana. To se, međutim, nije dogodilo. Naprotiv, HDZ je bio taj koji je na izborima prošao loše, puno lošije od trijumfalističkih najava u središnjici stranke, uvelike podgrijanih i rezultatima anketnih istraživanja koji su im mjesecima išli u prilog. Ali to je sve. Slično kao šatoraši iz Savske, ni Karamarkova stranka nije primjereno kažnjena za to što se više od tri godine kockala ustavnim poretkom zemlje, uvodeći prvi put u svoj koalicijski luk proustaške stranke i vodeći otvoreno antimanjinsku, posebno antisrpsku politiku. O tome smo proteklih dana dobili dokaze crno na bijelom. Glogoški i Klemm pozvani su na (neuspjelu) konstituirajuću sjednici novog Sabora kao da taj isti Sabor nisu proteklih mjeseci više puta izvrgli ruglu, kao što su sistematski činili i s drugim državnim institucijama, počevši od Ministarstva branitelja nadalje. Istodobno, Karamarko figurira kao jedna od kardinalnih figura u sadašnjim pregovorima o sastavljanju nove vlasti, iako je evidentno riječ o čovjeku koji se proteklih godina specijalizirao u podrivanju institucija vlasti gdje god ju je obavljao suparnički tabor.
Želim li ovime reći da njemu nije mjesto u tim pregovorima? Naravno da ne. Ono što želim reći jest da je izostao mehanizam primjerenog kažnjavanja tog čovjeka, koji je bez konkurencije najgori šef HDZ-a kojeg je ta stranka dosad imala, a onda i najgori kandidat za premijera na kojeg smo mi ostali osuđeni. Da se razumijemo, ovime se ne traži nešto nerealno. Jer taj je mehanizam postojao, čak je sasvim uspješno funkcionirao. Prvi put nakonTuđmanove smrti, kada se pokazalo da je paradigma tuđmanizma potrošena, a istodobno je unutarstranačka borba za njegovog nasljednika sličila na rasap, što je i bio. Drugi put nakon što je Sanader zaglibio u kriminalu, zbog čega je čak cijela stranka optužena, nakratko i osuđena, kao kriminalna organizacija. Oba puta HDZ je doživio teške izborne poraze, a to će reći da je spomenuti mehanizam obavio što je trebalo. Sada, međutim, nije. Karamarko je, istina, uzdrman na izborima, ali je i dalje u sedlu, a što je najgore, cijeli ovaj napola burleskni proces tripartitnog pregovaranja oko nove vlasti sliči na veliku operaciju spašavanja vojnika Tomislava. Glavna krivica za to je na Mostu, koji u javnosti slovi kao korektor, omekšivač ultrakonzervativnog radikalizmaHDZ-a u posljednje vrijeme, što možda zaista stoji. Ali onda nije jasno zašto nije korektor i glavnog krivca za taj radikalizam, zapjenjenog vojnika T.
Ovo ne znači da nema još odgovornih. Na prvom mjestu to je SDP, koji je u izbornoj kampanji praktički rehabilitirao, kao i Karamarko, paradigmu tuđmanizma, iako se već i u HDZ-u javno oglašavaju neki koji smatraju da tu paradigmu treba odbaciti (Davor Stier). To je odlično došlo družini Bože Petrova da podeblja znak jednakosti između dviju stranaka, ali njoj samoj to malo može pomoći. Najnovijim zahtjevom SDP-u i HDZ-u da se osnuje zajednička vlada koju bi najbolje bilo da vodi nestranački premijer, ta se družina definitivno ispostavlja kao četa bezveznjaka i smušenjaka, i to iz najmanje dva razloga. Ako im je ideal nekakva nepolitička vlada, to naprosto ne postoji, koliko god izgledalo drukčije. Za to su dovoljan primjer nedavna grčka (Papademos) i talijanska vlada (Monti), koje zbilja nisu vladale dvjema zemljama politički, ali samo zato što nisu vodile politiku Grčke i Italije nego evropske birokracije u Bruxellesu. Bile su dakle tehničke vlade tih dviju zemalja i političke vlade Evropske komisije. Drugo, ako mostovci toliko pobožno vjeruju u nadideološko, nepolitičko u državnim poslovima, oni time niječu vlastitu kvalificiranost i kompetentnost da sude o političkim činjenicama. A to znači i o političkim strankama SDP-u i HDZ-u i njihovim političkim liderima Milanoviću i Karamarku, jer svi su oni i dobri i loši, ili ni dobri ni loši, svejedno.
Od tog gulaša spravljenog od svega i ničega sklepali su neku vrstu nepolitičkog, pastoralnog zajedništva, koje briše grijehe Karamarka i HDZ-a posljednjih godina, i time padaju ispod razine čak i predsjednice KolindeGrabar Kitarović. I ona je donedavno drvila sve u šesnaest o svehrvatskom zajedništvu, još gore o zajedništvu koje bi se imalo dogoditi pod pokroviteljstvom Karamarkovog HDZ-a. No onda je baš toj stranci, relativnoj pobjednici parlamentarnih izbora, odbila dati mandat za sastavljanje nove vlade, što se možda može shvatiti kao prvi korak distanciranja od njenog radikalizma posljednjih godina. Ali, vraga, Most se tvrdoglavo kao magare drži svoje mantre o zajedništvu i velikoj tripartitnoj koaliciji, i to sada ima jasan prizvuk amnestiranja HDZ-a od kazne koju je više nego zaslužio.
tacno
Veselo je i beskrajno zabavno obrazloženje s kojim su šatoraši Đure Glogoškog i Josipa Klemma najavili povlačenje iz Savske 66. Naravno, oni sami nisu nimalo zabavni. Više od godinu dana držali su neku vrstu pučističke straže u jednoj od najprometnijih ulica u Zagrebu, spremni da, koliko god je do njih, poguraju HDZ na vlast. Avaj, ta je spremnost bila toliko pretjerana, osobito u slučaju onih plinskih boca, da su prije upropastili taj plan Karamarkove stranke nego što su pomogli da se ostvari. Još gore, oni su tim bocama i da ne spominjem čime sve ne doveli zemlju na rub bezvlašća, a onda možda i kaosa, koji se već pomalo ćutio u zraku. Ali sada odjednom šatoraši Glogoškog i Klemma pokazuju, gledaj ti to, gadljivu odbojnost prema bezvlašću. Kažu da napuštaju Savsku jer u ovom prepucavanju oko formiranja nove vlasti nitko ne pokazuje zanimanje za branitelje i zato šator više nema smisla. I to je sve! Pa zar ovo nije vrhunska montipajtonovska zafrkancija, iako dopuštam da se može javiti i netko tko će reći da je to prije za plakanje nego za smijanje. Šatoraši su, evo, odlučili zbrisati iz Savske 66, ne ostavivši za sobom ni pisma ni razglednice o tome zašto su se ondje uopće utaborili. A najmanje o tome da je zatim uslijedilo više od četiristo dana njihove gole destrukcije protiv vlasti i komunalnog reda, za što nisu platili ni najnižu, simboličnu prekršajnu kaznu.
Ali to je tek početak priče. Ovim smo dobili metaforu ponašanja cijele desnice, udružene pred izbore u Domoljubnu koaliciju, u posljednje tri i nešto godine. Ona se nakon dolaska Karamarka na čelo HDZ-a pretvorila u neku vrstu paraparlamentarnog stroja za mljevenje lijevoliberalne vlasti, koju je trebalo srušiti ako ne prije izbora, ono je toliko rasklimati da na biralištima bude netragom zbrisana. To se, međutim, nije dogodilo. Naprotiv, HDZ je bio taj koji je na izborima prošao loše, puno lošije od trijumfalističkih najava u središnjici stranke, uvelike podgrijanih i rezultatima anketnih istraživanja koji su im mjesecima išli u prilog. Ali to je sve. Slično kao šatoraši iz Savske, ni Karamarkova stranka nije primjereno kažnjena za to što se više od tri godine kockala ustavnim poretkom zemlje, uvodeći prvi put u svoj koalicijski luk proustaške stranke i vodeći otvoreno antimanjinsku, posebno antisrpsku politiku. O tome smo proteklih dana dobili dokaze crno na bijelom. Glogoški i Klemm pozvani su na (neuspjelu) konstituirajuću sjednici novog Sabora kao da taj isti Sabor nisu proteklih mjeseci više puta izvrgli ruglu, kao što su sistematski činili i s drugim državnim institucijama, počevši od Ministarstva branitelja nadalje. Istodobno, Karamarko figurira kao jedna od kardinalnih figura u sadašnjim pregovorima o sastavljanju nove vlasti, iako je evidentno riječ o čovjeku koji se proteklih godina specijalizirao u podrivanju institucija vlasti gdje god ju je obavljao suparnički tabor.
Želim li ovime reći da njemu nije mjesto u tim pregovorima? Naravno da ne. Ono što želim reći jest da je izostao mehanizam primjerenog kažnjavanja tog čovjeka, koji je bez konkurencije najgori šef HDZ-a kojeg je ta stranka dosad imala, a onda i najgori kandidat za premijera na kojeg smo mi ostali osuđeni. Da se razumijemo, ovime se ne traži nešto nerealno. Jer taj je mehanizam postojao, čak je sasvim uspješno funkcionirao. Prvi put nakonTuđmanove smrti, kada se pokazalo da je paradigma tuđmanizma potrošena, a istodobno je unutarstranačka borba za njegovog nasljednika sličila na rasap, što je i bio. Drugi put nakon što je Sanader zaglibio u kriminalu, zbog čega je čak cijela stranka optužena, nakratko i osuđena, kao kriminalna organizacija. Oba puta HDZ je doživio teške izborne poraze, a to će reći da je spomenuti mehanizam obavio što je trebalo. Sada, međutim, nije. Karamarko je, istina, uzdrman na izborima, ali je i dalje u sedlu, a što je najgore, cijeli ovaj napola burleskni proces tripartitnog pregovaranja oko nove vlasti sliči na veliku operaciju spašavanja vojnika Tomislava. Glavna krivica za to je na Mostu, koji u javnosti slovi kao korektor, omekšivač ultrakonzervativnog radikalizmaHDZ-a u posljednje vrijeme, što možda zaista stoji. Ali onda nije jasno zašto nije korektor i glavnog krivca za taj radikalizam, zapjenjenog vojnika T.
Ovo ne znači da nema još odgovornih. Na prvom mjestu to je SDP, koji je u izbornoj kampanji praktički rehabilitirao, kao i Karamarko, paradigmu tuđmanizma, iako se već i u HDZ-u javno oglašavaju neki koji smatraju da tu paradigmu treba odbaciti (Davor Stier). To je odlično došlo družini Bože Petrova da podeblja znak jednakosti između dviju stranaka, ali njoj samoj to malo može pomoći. Najnovijim zahtjevom SDP-u i HDZ-u da se osnuje zajednička vlada koju bi najbolje bilo da vodi nestranački premijer, ta se družina definitivno ispostavlja kao četa bezveznjaka i smušenjaka, i to iz najmanje dva razloga. Ako im je ideal nekakva nepolitička vlada, to naprosto ne postoji, koliko god izgledalo drukčije. Za to su dovoljan primjer nedavna grčka (Papademos) i talijanska vlada (Monti), koje zbilja nisu vladale dvjema zemljama politički, ali samo zato što nisu vodile politiku Grčke i Italije nego evropske birokracije u Bruxellesu. Bile su dakle tehničke vlade tih dviju zemalja i političke vlade Evropske komisije. Drugo, ako mostovci toliko pobožno vjeruju u nadideološko, nepolitičko u državnim poslovima, oni time niječu vlastitu kvalificiranost i kompetentnost da sude o političkim činjenicama. A to znači i o političkim strankama SDP-u i HDZ-u i njihovim političkim liderima Milanoviću i Karamarku, jer svi su oni i dobri i loši, ili ni dobri ni loši, svejedno.
Od tog gulaša spravljenog od svega i ničega sklepali su neku vrstu nepolitičkog, pastoralnog zajedništva, koje briše grijehe Karamarka i HDZ-a posljednjih godina, i time padaju ispod razine čak i predsjednice KolindeGrabar Kitarović. I ona je donedavno drvila sve u šesnaest o svehrvatskom zajedništvu, još gore o zajedništvu koje bi se imalo dogoditi pod pokroviteljstvom Karamarkovog HDZ-a. No onda je baš toj stranci, relativnoj pobjednici parlamentarnih izbora, odbila dati mandat za sastavljanje nove vlade, što se možda može shvatiti kao prvi korak distanciranja od njenog radikalizma posljednjih godina. Ali, vraga, Most se tvrdoglavo kao magare drži svoje mantre o zajedništvu i velikoj tripartitnoj koaliciji, i to sada ima jasan prizvuk amnestiranja HDZ-a od kazne koju je više nego zaslužio.
tacno
