Do najavljivanog susreta američkog i ruskog predsjednika u Buenos Airesu nije došlo, mada ga je Trump, čini se, do posljednjeg trenutka pokušavao spasiti. Istovremeno, retorika u vezi Rusije postaje sve žešća, a vrata novoj utrci u nuklearnom naoružanju širom su otvorena
Deseti sastanak skupine industrijski najrazvijenijih zemalja bit će zapamćen po onome što se u Buenos Airesu, gdje je održan, nije dogodilo, po otkazivanju u posljednjem trenutku (navodno zbog incidenta u Azovskom moru) susreta američkog i ruskog predsjednika. Ostalo nije spomena vrijedno. Jedva sklepana zajednička izjava u nekim je ključnim segmentima korak unatrag u odnosu na onu s prethodnog susreta G20 u Hamburgu, i to zato što Trump odbija vjerovati u globalno zagrijavanje i što se protivi čak i spominjanju pojma ‘protekcionizam’ kada je riječ o svjetskoj trgovini.
Ostaje dakle priča o onome čega nije bilo. Ali i svakim danom sve akutnije pitanje: dokle će ići spirala zaoštravanja na liniji Washington – Moskva? Suprotno Trumpovim najavama iz predizborne kampanje, možda čak i onome što je taj politički amater, došljak iz poslovnog svijeta, intimno želio, američko-ruski odnosi stalno se i sve dramatičnije pogoršavaju. Upravo je Trumpova Amerika uvela oštre sankcije Rusiji i protjerala više od stotinu ruskih diplomatskih službenika. Trumpova Amerika isporučuje moderno naoružanje Ukrajini i šalje (u sklopu NATO-a kojim oduvijek zapovijeda američki general) vojnike na rusku granicu. Trumpova Amerika otkazuje sporazume o kontroli, odnosno reduciranju nuklearnog naoružanja s Rusijom. I da dalje ne nabrajamo. Na nekoliko stvari, međutim, valja podsjetiti.
Rusija je prije četiri godine pripojila Krim, do tada u sastavu samostalne Ukrajine; onaj Krim što je svojedobno odlukom sovjetskog čelnika Nikite Hruščova, inače Ukrajinca, prestao biti dijelom Rusije i postao dijelom tadašnje Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine. No do pripojenja je došlo tek nakon nasilnog svrgavanja ukrajinskog legalno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. Njegov je pak jedini ‘grijeh’ bio to što je odgodio (!) potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom, želeći za svoju zemlju osigurati mogućnost zadržavanja dobrih odnosa s Rusijom uz otvaranje prema ujedinjenoj Evropi. O ulozi u prvom redu Amerike, ali i nekih evropskih zemalja u prevratu u Kijevu svjedoče kako televizijski snimci s Majdana iz tog vremena tako i naknadna saznanja (financijska pomoć ‘demokratima’, kadroviranje pri formiranju nove ukrajinske vlade itd.). A Krim je postao za Moskvu nezaobilazan kada je realno otvorena mogućnost da tamo bude uspostavljeno uporište Atlantskoga pakta koje bi nadziralo Crno more, a time i rusku crnomorsku flotu.
Nove rigorozne sankcije Rusiji uvedene su nakon trovanja u Salisburyju nekadašnjeg ruskog obavještajca, prebjega Britancima, Sergeja Skripala i njegove kćeri. Putin je po kratkom postupku proglašen naredbodavcem za taj atentat i to se danas uporno ponavlja i smatra dokazanim. A nije! Baš kao što nije zbog kontaminiranosti bojnim otrovom novičok iseljeno stanovništvo iz pola Salisburyja, niti je sravnjena sa zemljom Skripalova kuća u tom gradiću, niti je restoran u kojemu je Skripal navodno otrovan za sva vremena zatvorio vrata (nego ponovno radi), niti je… Lista je podugačka. S druge strane, nesporno je da su službenim zrakoplovom u Istanbul doputovali pripadnici saudijske tajne službe, njih dvadesetak, i napustili ga dan nakon nestanka zlosretnog saudijskog novinara, viđenoga posljednji put pri ulasku u saudijski konzulat. Nesporno je da je Rijad najprije uporno tvrdio kako je novinar živ i zdrav napustio konzulat u Istanbulu, da bi onda – mijenjajući priču nekoliko puta – priznao ubojstvo. Nesporno je kako je Saudijska Arabija diktatura u kojoj je planiranje i izvođenje atentata u inozemstvu nemoguće bez naredbe nekoga iz vrha vlasti. A ipak, Trump, ‘dosljedan’ u svojoj borbi za ljudska prava i demokraciju, kaže kako ubojstvo u Istanbulu možda nikada neće biti razjašnjeno, kako je za njega odgovoran ‘zli svijet’ (vicious world), odbijajući i samu pomisao na uvođenje bilo kakvih sankcija Saudijskoj Arabiji (jer bi to štetilo američkim interesima) i potpuno zanemarujući goleme civilne žrtve višegodišnjih saudijskih bombardiranja i ciljanog ubijanja izgladnjivanjem u Jemenu (dok su za optuživanje Rusije bili dovoljni podaci o civilima, navodnim žrtvama ruskih operacija u Siriji).
To se sve naprosto mora imati u vidu prije no što se uopće počne govoriti o rusko-ukrajinskom incidentu u Azovskom moru. A onda treba znati ovo: Ukrajinci su sve do sada poštovali pravilo da ruskoj strani treba prijaviti prolazak brodova ispod mosta koji spaja Krim s Rusijom, a sada najednom – nisu; taj most nije namjerno sagrađen tako da bude nizak i onemogući prolazak većih brodova (tu se notornu laž moglo čuti u programu BBC-ja); na zaplijenjenim brodićima koji su pokušali prolaz bez najave pa su ih Rusi silom spriječili bila su dva časnika ukrajinske obavještajne službe i poprilične količine oružja i eksploziva (uz redovno naoružanje); do ukrajinskih je predsjedničkih izbora ostalo još samo nekoliko mjeseci, a predsjednik Petro Porošenko izričito loše stoji. I napokon, Porošenko se, nakon uvođenja izvanrednog stanja u deset ukrajinskih pokrajina, bezuspješnog traženja da ratni brodovi NATO zemalja dođu u Crno more i zabrane ulaska u Ukrajinu Rusima između 16 i 60 godina starosti, hvalio kako je on taj koji je spriječio sastanak Trump – Putin. Doista, na pitanje kome je u interesu incident u Azovskom moru i blokiranje mogućnosti bilo kakvih američko-ruskih dogovora jedini je logičan odgovor – Porošenku, odnosno Ukrajini. Rusima novo zaoštravanje ni zbog čega nije potrebno, ali nisu mogli otrpjeti ni očitu provokaciju (Putinova popularnost pada, ne zbog posljedica sankcija, nego zato što mu se sve više predbacuje nedostatak odlučnosti u konfrontaciji sa Zapadom).
Trump je s druge strane pod sve većim pritiskom istrage kojom se uporno (ali i dalje bezuspješno) nastoji dokazati kako su ga u Bijelu kuću, krajnje jednostavno rečeno, doveli Rusi, pa se sada poseže i za pismom namjere iz 2016. o gradnji luksuznog nebodera u Moskvi s penthouseom koji bi bio namijenjen Putinu (to što se dalje od pisma namjere nije otišlo, očito nikoga ne zanima). Tome treba dodati pritisak ‘jastrebova’ iz neposrednog okruženja (Pompeo, Bolton), ali i tzv. podzemne države (obavještajni, vojni i financijski krugovi). Oslabljeni Trump ne može si priuštiti novi ozbiljan razgovor s čovjekom iz Kremlja, pogotovo nakon što je na nož bio dočekan njegov susret s Putinom u Helsinkiju. Zbog svega toga do najavljivanoga susreta u Buenos Airesu nije došlo, mada ga je – sudeći prema izjavama u javnosti – Trump do posljednjeg trenutka pokušavao spasiti. U međuvremenu, stare i nove optužbe na račun Rusije uporno se ponavljaju, retorika postaje sve žešća, a vrata novoj utrci u nuklearnom naoružanju širom su otvorena. Ostaju pitanja: do kada će rasti spirala zaoštravanja, do kada će biti pod kontrolom i, najvažnije od svega, što kada stvari izmaknu kontroli? Odgovora nema.
Deseti sastanak skupine industrijski najrazvijenijih zemalja bit će zapamćen po onome što se u Buenos Airesu, gdje je održan, nije dogodilo, po otkazivanju u posljednjem trenutku (navodno zbog incidenta u Azovskom moru) susreta američkog i ruskog predsjednika. Ostalo nije spomena vrijedno. Jedva sklepana zajednička izjava u nekim je ključnim segmentima korak unatrag u odnosu na onu s prethodnog susreta G20 u Hamburgu, i to zato što Trump odbija vjerovati u globalno zagrijavanje i što se protivi čak i spominjanju pojma ‘protekcionizam’ kada je riječ o svjetskoj trgovini.
Ostaje dakle priča o onome čega nije bilo. Ali i svakim danom sve akutnije pitanje: dokle će ići spirala zaoštravanja na liniji Washington – Moskva? Suprotno Trumpovim najavama iz predizborne kampanje, možda čak i onome što je taj politički amater, došljak iz poslovnog svijeta, intimno želio, američko-ruski odnosi stalno se i sve dramatičnije pogoršavaju. Upravo je Trumpova Amerika uvela oštre sankcije Rusiji i protjerala više od stotinu ruskih diplomatskih službenika. Trumpova Amerika isporučuje moderno naoružanje Ukrajini i šalje (u sklopu NATO-a kojim oduvijek zapovijeda američki general) vojnike na rusku granicu. Trumpova Amerika otkazuje sporazume o kontroli, odnosno reduciranju nuklearnog naoružanja s Rusijom. I da dalje ne nabrajamo. Na nekoliko stvari, međutim, valja podsjetiti.
Rusija je prije četiri godine pripojila Krim, do tada u sastavu samostalne Ukrajine; onaj Krim što je svojedobno odlukom sovjetskog čelnika Nikite Hruščova, inače Ukrajinca, prestao biti dijelom Rusije i postao dijelom tadašnje Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine. No do pripojenja je došlo tek nakon nasilnog svrgavanja ukrajinskog legalno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. Njegov je pak jedini ‘grijeh’ bio to što je odgodio (!) potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom, želeći za svoju zemlju osigurati mogućnost zadržavanja dobrih odnosa s Rusijom uz otvaranje prema ujedinjenoj Evropi. O ulozi u prvom redu Amerike, ali i nekih evropskih zemalja u prevratu u Kijevu svjedoče kako televizijski snimci s Majdana iz tog vremena tako i naknadna saznanja (financijska pomoć ‘demokratima’, kadroviranje pri formiranju nove ukrajinske vlade itd.). A Krim je postao za Moskvu nezaobilazan kada je realno otvorena mogućnost da tamo bude uspostavljeno uporište Atlantskoga pakta koje bi nadziralo Crno more, a time i rusku crnomorsku flotu.
Nove rigorozne sankcije Rusiji uvedene su nakon trovanja u Salisburyju nekadašnjeg ruskog obavještajca, prebjega Britancima, Sergeja Skripala i njegove kćeri. Putin je po kratkom postupku proglašen naredbodavcem za taj atentat i to se danas uporno ponavlja i smatra dokazanim. A nije! Baš kao što nije zbog kontaminiranosti bojnim otrovom novičok iseljeno stanovništvo iz pola Salisburyja, niti je sravnjena sa zemljom Skripalova kuća u tom gradiću, niti je restoran u kojemu je Skripal navodno otrovan za sva vremena zatvorio vrata (nego ponovno radi), niti je… Lista je podugačka. S druge strane, nesporno je da su službenim zrakoplovom u Istanbul doputovali pripadnici saudijske tajne službe, njih dvadesetak, i napustili ga dan nakon nestanka zlosretnog saudijskog novinara, viđenoga posljednji put pri ulasku u saudijski konzulat. Nesporno je da je Rijad najprije uporno tvrdio kako je novinar živ i zdrav napustio konzulat u Istanbulu, da bi onda – mijenjajući priču nekoliko puta – priznao ubojstvo. Nesporno je kako je Saudijska Arabija diktatura u kojoj je planiranje i izvođenje atentata u inozemstvu nemoguće bez naredbe nekoga iz vrha vlasti. A ipak, Trump, ‘dosljedan’ u svojoj borbi za ljudska prava i demokraciju, kaže kako ubojstvo u Istanbulu možda nikada neće biti razjašnjeno, kako je za njega odgovoran ‘zli svijet’ (vicious world), odbijajući i samu pomisao na uvođenje bilo kakvih sankcija Saudijskoj Arabiji (jer bi to štetilo američkim interesima) i potpuno zanemarujući goleme civilne žrtve višegodišnjih saudijskih bombardiranja i ciljanog ubijanja izgladnjivanjem u Jemenu (dok su za optuživanje Rusije bili dovoljni podaci o civilima, navodnim žrtvama ruskih operacija u Siriji).
To se sve naprosto mora imati u vidu prije no što se uopće počne govoriti o rusko-ukrajinskom incidentu u Azovskom moru. A onda treba znati ovo: Ukrajinci su sve do sada poštovali pravilo da ruskoj strani treba prijaviti prolazak brodova ispod mosta koji spaja Krim s Rusijom, a sada najednom – nisu; taj most nije namjerno sagrađen tako da bude nizak i onemogući prolazak većih brodova (tu se notornu laž moglo čuti u programu BBC-ja); na zaplijenjenim brodićima koji su pokušali prolaz bez najave pa su ih Rusi silom spriječili bila su dva časnika ukrajinske obavještajne službe i poprilične količine oružja i eksploziva (uz redovno naoružanje); do ukrajinskih je predsjedničkih izbora ostalo još samo nekoliko mjeseci, a predsjednik Petro Porošenko izričito loše stoji. I napokon, Porošenko se, nakon uvođenja izvanrednog stanja u deset ukrajinskih pokrajina, bezuspješnog traženja da ratni brodovi NATO zemalja dođu u Crno more i zabrane ulaska u Ukrajinu Rusima između 16 i 60 godina starosti, hvalio kako je on taj koji je spriječio sastanak Trump – Putin. Doista, na pitanje kome je u interesu incident u Azovskom moru i blokiranje mogućnosti bilo kakvih američko-ruskih dogovora jedini je logičan odgovor – Porošenku, odnosno Ukrajini. Rusima novo zaoštravanje ni zbog čega nije potrebno, ali nisu mogli otrpjeti ni očitu provokaciju (Putinova popularnost pada, ne zbog posljedica sankcija, nego zato što mu se sve više predbacuje nedostatak odlučnosti u konfrontaciji sa Zapadom).
Trump je s druge strane pod sve većim pritiskom istrage kojom se uporno (ali i dalje bezuspješno) nastoji dokazati kako su ga u Bijelu kuću, krajnje jednostavno rečeno, doveli Rusi, pa se sada poseže i za pismom namjere iz 2016. o gradnji luksuznog nebodera u Moskvi s penthouseom koji bi bio namijenjen Putinu (to što se dalje od pisma namjere nije otišlo, očito nikoga ne zanima). Tome treba dodati pritisak ‘jastrebova’ iz neposrednog okruženja (Pompeo, Bolton), ali i tzv. podzemne države (obavještajni, vojni i financijski krugovi). Oslabljeni Trump ne može si priuštiti novi ozbiljan razgovor s čovjekom iz Kremlja, pogotovo nakon što je na nož bio dočekan njegov susret s Putinom u Helsinkiju. Zbog svega toga do najavljivanoga susreta u Buenos Airesu nije došlo, mada ga je – sudeći prema izjavama u javnosti – Trump do posljednjeg trenutka pokušavao spasiti. U međuvremenu, stare i nove optužbe na račun Rusije uporno se ponavljaju, retorika postaje sve žešća, a vrata novoj utrci u nuklearnom naoružanju širom su otvorena. Ostaju pitanja: do kada će rasti spirala zaoštravanja, do kada će biti pod kontrolom i, najvažnije od svega, što kada stvari izmaknu kontroli? Odgovora nema.
