Bruce Lee was here (foto Denis Kapetanović/PIXSELL)
Kada su prije četiri godine demonstranti na Zapadu krenuli rušiti spomenike zaslužnim povijesnim ličnostima, redom kolonijalistima i rasistima, nastala je panika i u našim medijima. Nije bilo uglednijeg kunsthistoričara ni kolumnista koji nije digao glas protiv takvog vandalizma, sve u ime visokih kulturnih vrijednosti, civilizacijskih dosega i temeljne pristojnosti. Netko neupućen mogao je pomisliti tada da se na ovim prostorima malo šta pazi i čuva kao spomenička baština. To je, naravno, budalaština. Iza nas su, doduše, oni slavni dani kada su antifašistički spomenici padali u stotinama i hiljadama komada da se nikad više ne vrate na svoje postamente, ali eliminacija nepoželjnih skulptura nastavlja se i danas, makar u nešto skromnijem opsegu. Iz bogatog repertoara postjugoslavenske rušilačke prakse izdvajamo tri svježija primjera.
Bruce Lee
Krećemo s najpoznatijim: u Mostaru je, čuli ste već, nepoznat netko doslovno preko noći uklonio kip Brucea Leeja. Prije skoro 20 godina kip je izradio – na inicijativu dvojice mladih antinacionalista, Veselina Gatala i Nina Raspudića – akademski kipar Ivan Fijolić. Ideja je bila jasna, ali za svaki slučaj prepuštamo riječ tadašnjem Raspudiću: "U gradu u kojem je sve podijeljeno, želimo podsjetiti da izvan začaranog kruga nacionalnog konflikta postoje brojne stvari koje su svim građanima Mostara zajedničke. Bruce Lee je naprosto drag svima, i Bošnjacima i Hrvatima i Srbima, i lijevima i desnima…" I još: "Bruce Lee je između ostalog bio i simbolički most između Istoka i Zapada – dijete Kineza i Engleskinje kao mladić dolazi iz Hong-Konga u Ameriku…" Koliko je čin podizanja spomenika tada bio simpatičan, toliko je njegov nestanak sada simptomatičan: obojica naših antinacionalista odavno su skrenuli sa zmajevog puta, zaključili da su neki ideali ipak neisplativi i da se na ovim prostorima mnogo jednostavnije živi unutar, kako smo ono rekli, "začaranog kruga nacionalnog konflikta". Pa je Gatalo tako završio kao kandidat Dodikove stranke na posljednjim mostarskim lokalnim izborima, a Raspudić kao saborski superstar ksenofobne hrvatske desnice koji bi na neke nove imigrante s Istoka slao vojsku. Uklanjanje spomenika zato smo skloni shvatiti manje kao vandalizam, a više kao konceptualni čin: prazno postolje, napokon, najljepši je spomenik iznevjerenim idealima dvojice inicijatora. Odnosno, kako je te 2005. govorio nekadašnji Raspudić: "Spomenik Leeju bi stoga bio i jedan veliki brončani upitnik u prostoru, podsjetnik na to da su naši heroji često fiktivni i prolazni…"
Florijan Bobić
Za nestanak Brucea Leeja sigurno ste čuli, ali za nestanak biste Florijana Bobića vjerojatno niste. Šteta, jer priča je zanimljiva. Trećeg januara ove godine na Hrvatskoj radioteleviziji emitirana je peta epizoda hit serijala "Moderna vremena" o hrvatskom dizajnu: bavila se sedamdesetima, vremenom socijalističkog potrošačkog booma, s posebnim prilogom posvećenim varaždinskoj tvornici namještaja Mundus Florijan Bobić koja je svoj popularni namještaj prodavala širom Jugoslavije. Trećeg januara ove godine, dok se auditorij HRT-a sa sjetom divio bivšim uspjesima domaće industrije, na tvornicu Mundus Florijan Bobić u Varaždinu krenuli su bageri kako bi je sravnili sa zemljom. U samo jedan dan stala je tako čitava priča o našoj postsocijalističkoj tranziciji: o tvornici koja je u Jugoslaviji zapošljavala 1500 radnika, koja je u Hrvatskoj došla do stečaja, zatim prodana novom vlasniku pa srušena. A da nije bilo angažmana varaždinskih antifašista, skupa s tvornicom nestao bi i spomenik onome po kome je nazvana. Zahvaljujući njihovoj inicijativi, spašena je barem bista narodnog heroja kojeg su 1942. godine, nekoliko dana prije 30. rođendana, u Jalkovcu ubili ustaše. Sada, pohranjena u privatnom aranžmanu, bista Florijana Bobića čeka da se nadležne institucije dogovore oko toga gdje bismo je eventualno mogli ponovno vidjeti. Ona sama, bez velikog postamenta – doduše – samo je fragment nekadašnjeg rada kipara Pavla Vojkovića. Ali to je valjda u redu: od socijalističke prošlosti ionako nam ostaju samo fragmenti.
Marx i Engels
Za kraj, idemo do Beograda: ondje se ne ruši spomenik, nego se zbog spomenika ruši jedna fontana. Na Trgu Nikole Pašića – bivšem Trgu Marxa i Engelsa, što nije nevažno za nastavak priče – uništena je fontana iz 1987. godine. Dobro, reći ćete, fontana više ili manje, u Beogradu se po narudžbama investitora ionako ruše čitave ulice, skupa s kućama u kojima žive neke porodice, koga sad briga za bazenčić. Briga je, izgleda, ipak neke Beograđane, jer je fontana u međuvremenu postala omiljena. Pa su se skupili na prosvjedu, pa su v.d. gradonačelnika Aleksandru Šapiću postavili pitanje zašto na nepotrebno rušenje baca skoro šest milijuna eura. A kako prosječan političar iz Vučićevog SNS-a reagira kada ga se pita o rasipanju javnih sredstava? "Sada je pravi simbol grada fontana koja je bila na Trgu Marxa i Engelsa. Ja kad čujem 'Marxa i Engelsa' dobijem ospice! Vama je očigledno mio Marx i Engels, meni nije! Mene sve što ima veze sa Marxom, Engelsom, Josipom Brozom, komunizmom, boljševicima, sa svime što je karakterisalo taj period koji vi ili neki Beograđani sa setom posmatraju, ja ga ne posmatram!"
I dok se Šapić obračunava s Marxom, Engelsom, Brozom i ostalima, mi ćemo podsjetiti da se fontana ruši zato što kvari pogled na spomenik Nikoli Pašiću, instaliran na trg 1998. godine bez suvislijeg prostornog rezona. Zapravo, početna ideja bila je da fontana u potpunosti nestane, ali su pod pritiskom javnosti arhitekti pristali da na njenom mjestu ipak izgrade ljepšu i stariju, odnosno da je vrate na izvorne postavke iz 1959. godine. Tada, kada je originalno izgrađena, trg je već nosio imena Marxa i Engelsa što čitavu Šapićevu tiradu čini potpuno promašenom. Ali barem smo, evo, saznali koliko aktualni v.d. gradonačelnika ustvari poznaje povijest grada kojim upravlja.
U epilogu, radovi su u toku, a foto-objektivi na razrušenom trgu neočekivano hvataju odbačenu i zaboravljenu ploču s natpisom "Trg Marksa i Engelsa obnovljen 1987.". Rekli smo već, fragmenti prošlosti. Možda zato ipak treba imati razumijevanja za sve te ovdašnje rušitelje socijalističkog nasljeđa: trude se, pokušavaju, miniraju postolja, obaraju biste narodnih heroja, psuju Marxa i Engelsa, a nikako, eto, da ih se konačno riješe.
