Marko Kostanić je pokušao sintetizirati Milanovićeve stavove i narative kao elemente spontane izgradnje ideologije “druge republike”. Kakvu ulogu tu igraju njegova tumačenja hrvatske povijesti u 20. stoljeću, a kakvu geopolitičke izjave? Kako se postavlja prema susjednim narodima, a kako sakriva klasna pitanja? I zašto je unatoč svemu i dalje popularan?
Vjerojatno najpoznatija izjava Zorana Milanovića iz predpredsjedničke faze političke karijere je ona o Hrvatskoj kao “slučajnoj državi”. Ta mu je izjava svojedobno priskrbila svu salvu uvreda s desnice jer je bila prilično tendenciozno tumačena. Naime, Milanović nije govorio o “slučajnoj državi” u nekom širem povijesno-geopolitičkom kontekstu već u sasvim konkretnoj zgodi. Izjava je nastala 2012. tijekom posjete tada premijera Zorana Milanovića županijama na istoku zemlje u kojima je suša izazvala značajne poljoprivredne štete. Suočen s informacijom da u Babinoj Gredi već treću godinu zaredom bilježe elementarne nepogode, Milanović je poručio: “Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država.”
Dakle, sasvim je očito da je mislio na to da država ne ispunjava svoje infrastrukturne zadaće i da smo prepušteni na milost i nemilost slučajnosti. Milanovićeva izjava nije zadirala u slučajnost “hrvatstva” kao temelja države, na čemu su se temeljile optužbe desnice, već je nedvosmisleno ukazivala na manjak organizacijskih kapaciteta. Danas, deset godina nakon te izjave, unatoč Milanovićevoj namjeri i tendencioznim interpretacijama, možemo naknadno ustanoviti da ona zapravo nije bila slučajna. Takvu perspektivu nam sugerira Milanovićeva politička putanja nakon preuzimanja funkcije predsjednika države. Naime, ono što se uobičajeno naziva Milanovićevim zaokretom udesno, prije predstavlja njegov vjerojatno čak i “spontani” napor da državu oslobodi pripisanog tereta slučajnosti. I to ne u onom inicijalnom infrastrukturnom smislu već u onom povijesno-geopolitičkom koji mu je pogrešno bio zamjeran.
Slučajnost koju Milanović nastoji svojim narativima i stavovima eliminirati tiče se neispunjenog cilja samostalnosti i konsolidacije povijesne priče koja je do samostalnosti dovela. Nitko na političkoj sceni nije u stanju isporučiti uvjerljivu i opće prihvaćenu geopolitičku ulogu i povijesni narativ smisla nacije i države. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) je očito glavni krivac za sve promašaje, a i zbog svoje konstitucije je prisiljena plesati između retoričkog suverenizma i geopolitičke snishodljivosti te između nominalnog antifašizma i toleriranja ustaštva. Političke snage desnije od HDZ-a nisu u stanju osigurati široko prihvaćeni narativ zbog odanosti NDH, a mržnja prema Srbima ih “onemogućuje” u izradi uvjerljivije “anti-imperijalističke” pozicije prema stvarnim centrima moći. Socijaldemokratska partija (SDP) i ostatak lijevo-liberalne scene pate od stigme “onih koji ionako nisu željeli Hrvatsku”, potpuno su nezainteresirani za bilo kakav oblik suverenizma, a s obzirom na prevladavajuću ulogu urbanih srednjih klasa u tim političkim opcijama, često ih klasni prijezir, koji desničari tumače kao sram od hrvatstva, čini neprikladnima za smišljanje osnova “druge republike”.
Slaganje mozaika
Milanović je sebi namijenio ulogu onoga koji će sklopiti taj mozaik koristeći prikladne elemente iz navedenih raznolikih ideoloških resursa. On to čini zauzimajući oksimoronsku poziciju “frajerskog domobranstva”: nacionalni kompromis u retorički nadmenoj izvedbi. Ili u nešto slikovitijem prikazu: Milanović igra ulogu one figure na poslovičnom obiteljskom ručku koja će pomiriti sve zaraćene strane, ali ne tako da svi budu dijalogični i mirotvorni već da svi prihvate njegov narativ koji svima barem donekle paše. Za početak, treba ustvrditi da mu pozicija iz koje govori, a to je ona predsjednika države koji ima male ovlasti (i to vojsku i vanjsku politiku), skoro nikakve odgovornosti i veliki “organski reach”, omogućuje da igra tu ulogu. Pogoduje mu dodatno i jalovost parlamentarne oporbe, bilo u obliku ideja bilo karizmatičnih kadrova, ali i potpuna rahlost i korumpiranost Plenkovićeve vlade u kojoj na svakodnevnoj razini može birati laku metu. No, sagledajmo kako taj Milanovićev narativ, ta spontana ideologija “druge republike” izgleda.
Dva su registra, već spomenuta, povijest i geopolitika, sa svim mogućim ideološkim naslagama. Što se tiče povijesti, dvije su stvari, naravno, ključne: Drugi svjetski rat i Jugoslavija. Milanović će uvijek odbiti bilo kakvu relativizaciju NDH, uključujući i naknadno ideološko čišćenje kroz ulogu HOS-a u Domovinskom ratu. No, NOB-u će pristupiti kroz jasnu nacionalnu optiku. On će uvijek govoriti o dalmatinskim partizanima ili hrvatskim partizanima koji su se borili protiv okupatora, ustaša i četnika, a jugoslavenstvo i komunizam će uvijek tretirati kao usputne parafernalije koje nisu bile autentični izraz otpora. Ponekad će i partizane prozivati zbog uloga u pojedinim epizodama, a nerijetko će implicitno hrvatskim borcima u NOB-u davati “prednost” nad srpskima jer su se oni pobunili protiv zla iz političko-moralnih razloga, a ne zato što su se bili prisiljeni braniti kao Srbi. Uglavnom, Milanović NOB na području Hrvatske nacionalizira i čini podatnim za izgradnju prihvatljivog nacionalnog narativa koji nije opterećen zločinačkom ostavštinom NDH.
Što se tiče Jugoslavije, Milanović uglavnom nastavlja tom utabanom stazom i vrlo pažljivo bira teme i ulazne točke. Bira ih tako da ih može uglaviti u narativ o povijesnim zasadama suvremene države. U hvalospjevima će tako pričati o članovima Saveza komunista u Hrvatskoj koji su bili ključne figure zbivanja 1971. godine. To je vidljivo i u svađama sa Žarkom Puhovskim oko postmaspokovskih suđenja i s Plenkovićem oko, zapravo, različitih putanja njihovih familija jer im je pozadina ista. Milanovićev otac je bio na “pravoj” strani 1971., a Plenkovićev nije, što mu je onda omogućilo razne privilegije. Milanoviću je zapravo temelj suvremene države pokret iz 1971. koji uključuje, po njemu, i nacionalne svjesne komuniste i liberale i demokratske nacionaliste. Ta kombinacija je po njemu taj prototip političkog Hrvata koji predstavlja osnovu današnje Hrvatske, spoj političkih vrlina na koje se trebamo ugledati. I pritom jasno koketira s nacionalnim tumačenjem klasne podjele u Jugoslavije: “jugoslavenske elite” vs “običan hrvatski narod”. Dakle, osigurao si je jasne mamce i za desnicu i za sve one s druge strane koji zaziru od “komunističkog totalitarizma”.
Svojedobno dok je bio ministar kulture, Zlatan Hasanbegović je često bio suočavan s pitanjima o svom filoustaštvu. On je na njih odgovorao tako što je isticao 1991. i osnivanje samostalne Hrvatske kao politički temelj koji odstranjuje sve ono što je bilo prije. Novi politički poretci ovise o povijesnim cezurama, međutim, ne može se povijest tek tako obrisati. Ona mora biti interpretirana na “pravi” način da cezura može funkcionirati kao cezura. Hasanbegović nije imao tu “privilegiju”, ali Milanović je ima. On je u svom narativu postavio zasade koji funkcioniraju kao imaginarna prošlost: Hrvatska je zapravo dijelila povijesnu putanju zemalja zapadne Europe, samo u jugoslavensko-socijalističkom štihu koji je odstranjen 1991. i sve se vratilo u “normalne” okvire. Funkcija vrhovnog zapovjednika oružanih snaga tom narativu zapravo daje uvjerljivost. Uz spomenutu prisutnost nesposobnih HDZ-ovih ministara preko kojih gradi auru državnika.
Još jedan mandat
Što se tiče pak geopolitike, tu Milanović ima puno veći manevarski prostor od HDZ-a i ekstremne desnice. Kao što smo napomenuli, HDZ mora slušati naputke iz Bruxellesa i Berlina, a desnica je toliko opsjednuta Beogradom i Srbima da nije u stanju složiti suvislu kontrapolitiku spram europskih centara moći i uglavnom ostaje na uvezenim obrascima američke desnice u sferi takozvanih kulturnih ratova. Milanović tu može opuštenije igrati, a kritikom Zapada probuditi i neke stare sentimente na ljevici kojoj je dosta mutavosti po tom pitanju. Što se tiče pak odnosa prema Srbima i Bošnjacima, tu se Milanović neće postaviti kao klasični desničar koji ih mrzi zbog vjere i nacionalnosti. On će prije posegnuti za orijentalističkim predrasudama liberalne inteligencije o “istočnjacima” koji nam civilizacijski nisu dorasli. To je i jedan od razloga zašto u anketama ne gubi puno glasova s liberalne ljevice: on im je omogućio da njihov pristojni prijezir prema “istočnjacima” dobije pravo glasa a da ih se ne optuži za šovinizam.
Ono što upada u oči jest da u cijeloj priči nema ekonomije ili klasnog pitanja, osim onog sugeriranog u jugoslavenskom periodu. Sasvim je jasno zašto ga nema: podrivao bi narativ nacionalnog jedinstva. Međutim, klasno pitanje uvijek titra, čak i ako ga se svjesno zaobilazi. I tu je prisutno kao parazitiranje na kontradikcijama liberalnih manjinskih politika. Klasne razlike nikad ne postoje u većinskom narodu kao takvom, već uvijek u specifičnim grupama. Postoji razlika između “bogataša Pupovca” i siromašnih baba s Banije ili između bogatih glumica koje se lažno žale na seksualno zlostavljanje i običnih, nevidljivih žena koje pate u svoja četiri zida. Dakle, Milanović aktivira klasnu politiku po čistom desničarskom obrascu: ona je prisutna samo u onim grupama koje ugrožavaju naše privilegije. S tim da Milanović radi to na način da mu se ne može eksplicitno zamjeriti šovinizam.
Unatoč nemalim razočaranjima, Milanović u svojem pokušaju izgradnje ideologije “druge republike” uspijeva zadržati značajnu popularnost. Iza toga ne stoji toliko mržnja prema HDZ-u koja je slijepa na slabe točke njihovih antagonista. Milanovićevo zadržavanje visoke razine popularnosti sugerira i da je nezanemarivi dio hrvatske liberalne ljevice oduvijek bio nacionalistički nastrojen – minus NDH i folklor nižih klasa. A i da se dio zaželio bilo kakvog “suverenističkog” stava. Sva je prilika da će Milanović na svom djelu nastaviti raditi i u drugom mandatu. Pitanje je samo hoće li u međuvremenu oko njega ili po uzoru na njega izrasti politička snaga koja će moći realizirati taj koloplet očito popularnih ideja.
