Nacionalni parkovi u Hrvatskoj uglavnom su tema koju pratimo kroz njihovu turističku posjećenost, dok se o problemima očuvanja govori kad postanu akutni. Čak i tada, makro perspektiva uglavnom izostaje. Problemi su dobro znani: rezovi u javnom sektoru izložili su upravljanje nacionalnim parkovima tržištu što je uzrokovalo pomak s konzervacijske funkcije prirode prema onoj turističkoj. Paradoksalno, ljepota koja omogućava ekonomsku aktivnost propada zanemarivanjem njezina očuvanja.
Tipična slika nacionalnog parka u Hrvatskoj izgleda otprilike ovako: slapovi uokvireni zelenilom, gore vedro nebo, dolje i sa strane još vedriji neki ljudi, živi svjedoci. Ne sasvim realna i prosječna slika iz prakse, nego ona medijska, odnosno projekcija za bolje razumijevanje namjerene funkcije. U pravilu se više i ne postavlja pitanje što tu rade toliki ljudi, to se već podrazumijeva. Lično ime prizora također nije sporno – posrijedi su dakako Plitvice, ili u rezervnom slučaju Krka.
Hrvatska, međutim, ima još šest nacionalnih parkova: Brijune, Kornate, Mljet, Paklenicu, Risnjak i Sjeverni Velebit. Na popisu zaštićenih, bar donekle nedirnutih većih prirodnih područja nalaze se još i 2 stroga rezervata te 11 parkova prirode koji zahtijevaju nešto manje rigorozan tretman. No zadržat ćemo se na temi onih nacionalnih, jer se po njima najbolje vidi odnos politike, tj. vladajućeg sistema prema najvrednijim prirodnim cjelinama. Pod cjelinom se misli pritom na ograničenu geografsku zonu s konkretnim te autohtonim ekosustavom ili više njih. Ne govorimo dakle o cjelini npr. kopnenih voda ili morske faune.
Što onda znači izostanak onih šest nacionalnih parkova iz naše slike tog pojma, bolje rečeno predodžbe njihova značaja i osnovne namjene? Ključnu razliku otkrivaju nam službeni brojevi o godišnjim posjetama pojedinima od njih, gdje se Plitvička jezera i Krka izdvajaju zabilježenim, ugrubo rečeno, deseterostruko većim interesom i povrh svega rastućim trendom. Krka je 2016. godine probila rekord od preko milijun gostiju, dok su Plitvice već bile nadomak milijunu i pol. Mljet, Paklenica i Kornati, za usporedbu, istodobno su ostvarivali od nekoliko desetaka tisuća do malo više od 100 tisuća posjeta.
Komercijalizacija počinje rezovima
Situacija se u međuvremenu donekle promijenila, kao što ćemo vidjeti, ali ne u svakom aspektu nabolje, a pogotovo ne u svakom parku. Ipak, najprije promotrimo političke i ekonomske razloge i okolnosti koje su dovele do opisane gužve, kao i njihove posljedice na prirodu. Prema iskazu naših stručnih sugovornika za ovu temu, koji su željeli ostati anonimni, sve je počelo nakon 2008. godine i rezova troška u javnom sektoru.
Tad naime dolazi do rastućeg eksplicitnog pritiska državne vlasti u smjeru pojačane komercijalizacije sadržaja parkova. Jasno, nije se radilo samo o teorijskim uputstvima da se njihove uprave imaju orijentirati na tržište i samostalnu zaradu. Javno-budžetsko izdvajanje za cjelokupnu aktivnost zaštite prirode odavno je palo ispod 0,1 promila, te novijih godina ima tendenciju daljnjeg pada. Prije tri godine uprava Krke ponosno je stoga oglasila da se pridružuje “sjajnim rezultatima” tekuće turističke sezone u Hrvatskoj, i da na tome neće stati.
Paralelno su po ekspertnim i nadležnim krugovima već kružile analize koje ukazuju na pogubnost novog koncepta u pogledu izvorne prirodnjačko-zaštitarske ideje parkova. Ovom prigodom izdvajamo Izvješće o stanju prirode u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2008. do 2012. godine, u izvedbi Državnog zavoda za zaštitu prirode, i Reviziju očuvanja prirode, zaštite bioraznolikosti i upravljanja nacionalnim parkovima, rad Državnog ureda za reviziju iz 2014. godine.
Oba ta najrelevantnija dokumenta ukazuju na alarmantan razvoj prilika; otkriva se da parkovi ne uspijevaju ispuniti svoju konzervatorsku svrhu, i da ona uslijed komercijalizacije pada izrazito u drugi plan. Struktura financija pokazuje da, recimo, Plitvice uprihođuju gotovo sav svoj budžet samostalno, dok im se rashodi tiču gotovo isključivo izdataka za radnike i hladni pogon, bez troška na zaštitne programe koji bi im – zbog najveće izloženosti i ugroženosti – najviše i trebali. Sjeverni Velebit, Risnjak i Kornati na tržištu ubiru najmanje, no imaju razmjerno najveći udio troška u programima zaštite.
Preizgrađenost nadomak iznimnim ljepotama
Kad je riječ o Krki, srećom, na onim se ciframa ipak stalo, i nije došlo do najavljene daljnje progresije. Točnije, ne tek srećom, nego uspješnim zaokretom novog menadžmenta na tragu smjernica koje su istaknute u analizi. Pomogle su i kritike iz UNESCO-a na račun Plitvičkih jezera, s obzirom da je i iz Krke iskazana ambicija pridruživanja Plitvicama kao zasad jedinom hrvatskom djeliću prirode na popisu Svjetske baštine. Uvedeno je elementarno ograničenje broja posjetitelja u centralnom dijelu parka, uz dodatne mjere koje zadovoljavaju temeljnu njegovu namjenu.
Tu bi se negdje moglo potražiti optimističniju perspektivu čitave ove problematike, samo da nije nastavka iste priče na Plitvičkim jezerima. To se pak dosad prometnulo već u tužnu karikaturu nekadašnjega netaknutog prirodnog par excellence blaga sa strogim pravilima o vanjskom utjecaju. Početkom ovog desetljeća započeta je tamo nekretninska ofenziva koja koristi činjenicu da o samom ambijentu parka ipak ne odlučuje jedino zaštitnički nastrojena legislativa.
Presudni su prostorni planovi za područja posebnih obilježja koji se mijenjaju i dopunjavaju prema nahođenju saborskih struja i lobija iza njih. Pa, kako je to uopće moguće, ako se radi o načelno jednom od najzaštićenijem prirodnom području u državi? Lijepo, jer Plitvice – kao ni većina naših parkova – velikim dijelom nisu ni prije uvođenja zaštite bile zone djevičanske prirode kakve je moguće naći u npr. Sjedinjenim Američkim Državama. Ovdje su to krajevi u kojima je čovjek od davnine živio, pa su u njima zaostala stara naselja, da bi poduzetnici sad otkupljivali čitave dijelove tih sela i u njima gradili apartmane, vile, difuzne hotele i slično.
Rezultat je novija preizgrađenost u nacionalnom parku nadomak njegovih najvećih vrijednosti, izuzimanje pitke vode i zagađenost ostale fekalijama. Reprezentativna slika parka s početka ovog teksta ne uključuje tako više samo enormne grozdove turista u obilasku, nego i arhitektonsku najezdu s pripadajućim biološkim i kemijskim onečišćenjem. I nije posrijedi samo izdvojeni ekstremni slučaj, nego indikator da svugdje može krenuti po zlu ako se nastavi forsiranje tržišta.
Problem upravljanja nad očuvanom prirodom
Dodajmo kako i mimo svih takvih ekonomskih presija struka ima mnogo objektivnih problema, karakterističnih za cijelu Europu, zbog njezine guste naseljenosti. Naslijeđeni travnjaci u najvećem su dijelu ostatak bivših pašnjaka, a danas je o njima zavisno oko 50 posto bioraznolikosti kod kukaca i pojedinih biljnih skupina. No kako više nema ondašnjeg stočarstva, travnjaci teže prirodnoj sukcesiji natrag u šumu. Intervencija podrazumijeva, s druge strane, zadiranje u privatni posjed nad velikim dijelom takvih površina. Konzervatori se pritom sreću s često nerješivim poteškoćama, naročito na rubovima EU-a.
Logično, sve biva lakše provedivo u planinskim parkovima kao što su Risnjak i Sjeverni Velebit, s manje naselja u blizini. Otočni parkovi su zasebna tema u tom smislu; tamo je fokus pomaknut i na morski živi svijet. Brijuni su u najboljem stanju kao jedina hrvatska nacionalno-parkovska no take zona, pošteđena ekstrakcije ribljeg fonda, što je moguće ustanoviti već i jednim zaronom uz njihove obale. Mljet i Kornati opterećeni su izuzećem od pravila namijenjenom za lokalno stanovništvo, ali crna ekonomija tamo generira poznato stanje prekomjernog izlova.
Hrvatske državne vlasti pokazuju određene nakane u skladu s inzistiranjem UNESCO-a, što se zasad najviše uočava po mijeni javnog diskursa o Plitvičkim jezerima. Širi ekonomski okvir s turizmom kao prioritetom i općom komercijalizacijom, nažalost, garantira da naložena sanacija štete i usvajanje novih praksi nipošto neće ići glatko. Dobar zaključni primjer jest dosadašnja i vjerojatna buduća sudbina Hrvatske agencije za okoliš i prirodu koja presudno brine o parkovima, izrađuje im standarde za upravljanje, revidira poslovanje i privlači većinu od spasonosnih im desetaka milijuna kuna iz EU fondova.
No već godinama traje pritisak vlada – pod troje posljednjih premijera – za ukidanje državnih agencija i sličnih tijela. Na popisu ih je otad preko 50, a od toga se provelo jedino spajanje navedene ustanove i Državnog zavoda za zaštitu prirode. Mada su ministarstva koja bi preuzela poslove tih agencija u pravilu kudikamo tromija i nedjelotvornija, već do kraja ovog ljeta može se, prema najavama, očekivati i konačno zatvaranje same agencije za okoliš i prirodu.
bilten
Tipična slika nacionalnog parka u Hrvatskoj izgleda otprilike ovako: slapovi uokvireni zelenilom, gore vedro nebo, dolje i sa strane još vedriji neki ljudi, živi svjedoci. Ne sasvim realna i prosječna slika iz prakse, nego ona medijska, odnosno projekcija za bolje razumijevanje namjerene funkcije. U pravilu se više i ne postavlja pitanje što tu rade toliki ljudi, to se već podrazumijeva. Lično ime prizora također nije sporno – posrijedi su dakako Plitvice, ili u rezervnom slučaju Krka.
Hrvatska, međutim, ima još šest nacionalnih parkova: Brijune, Kornate, Mljet, Paklenicu, Risnjak i Sjeverni Velebit. Na popisu zaštićenih, bar donekle nedirnutih većih prirodnih područja nalaze se još i 2 stroga rezervata te 11 parkova prirode koji zahtijevaju nešto manje rigorozan tretman. No zadržat ćemo se na temi onih nacionalnih, jer se po njima najbolje vidi odnos politike, tj. vladajućeg sistema prema najvrednijim prirodnim cjelinama. Pod cjelinom se misli pritom na ograničenu geografsku zonu s konkretnim te autohtonim ekosustavom ili više njih. Ne govorimo dakle o cjelini npr. kopnenih voda ili morske faune.
Što onda znači izostanak onih šest nacionalnih parkova iz naše slike tog pojma, bolje rečeno predodžbe njihova značaja i osnovne namjene? Ključnu razliku otkrivaju nam službeni brojevi o godišnjim posjetama pojedinima od njih, gdje se Plitvička jezera i Krka izdvajaju zabilježenim, ugrubo rečeno, deseterostruko većim interesom i povrh svega rastućim trendom. Krka je 2016. godine probila rekord od preko milijun gostiju, dok su Plitvice već bile nadomak milijunu i pol. Mljet, Paklenica i Kornati, za usporedbu, istodobno su ostvarivali od nekoliko desetaka tisuća do malo više od 100 tisuća posjeta.
Komercijalizacija počinje rezovima
Situacija se u međuvremenu donekle promijenila, kao što ćemo vidjeti, ali ne u svakom aspektu nabolje, a pogotovo ne u svakom parku. Ipak, najprije promotrimo političke i ekonomske razloge i okolnosti koje su dovele do opisane gužve, kao i njihove posljedice na prirodu. Prema iskazu naših stručnih sugovornika za ovu temu, koji su željeli ostati anonimni, sve je počelo nakon 2008. godine i rezova troška u javnom sektoru.
Tad naime dolazi do rastućeg eksplicitnog pritiska državne vlasti u smjeru pojačane komercijalizacije sadržaja parkova. Jasno, nije se radilo samo o teorijskim uputstvima da se njihove uprave imaju orijentirati na tržište i samostalnu zaradu. Javno-budžetsko izdvajanje za cjelokupnu aktivnost zaštite prirode odavno je palo ispod 0,1 promila, te novijih godina ima tendenciju daljnjeg pada. Prije tri godine uprava Krke ponosno je stoga oglasila da se pridružuje “sjajnim rezultatima” tekuće turističke sezone u Hrvatskoj, i da na tome neće stati.
Paralelno su po ekspertnim i nadležnim krugovima već kružile analize koje ukazuju na pogubnost novog koncepta u pogledu izvorne prirodnjačko-zaštitarske ideje parkova. Ovom prigodom izdvajamo Izvješće o stanju prirode u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2008. do 2012. godine, u izvedbi Državnog zavoda za zaštitu prirode, i Reviziju očuvanja prirode, zaštite bioraznolikosti i upravljanja nacionalnim parkovima, rad Državnog ureda za reviziju iz 2014. godine.
Oba ta najrelevantnija dokumenta ukazuju na alarmantan razvoj prilika; otkriva se da parkovi ne uspijevaju ispuniti svoju konzervatorsku svrhu, i da ona uslijed komercijalizacije pada izrazito u drugi plan. Struktura financija pokazuje da, recimo, Plitvice uprihođuju gotovo sav svoj budžet samostalno, dok im se rashodi tiču gotovo isključivo izdataka za radnike i hladni pogon, bez troška na zaštitne programe koji bi im – zbog najveće izloženosti i ugroženosti – najviše i trebali. Sjeverni Velebit, Risnjak i Kornati na tržištu ubiru najmanje, no imaju razmjerno najveći udio troška u programima zaštite.
Preizgrađenost nadomak iznimnim ljepotama
Kad je riječ o Krki, srećom, na onim se ciframa ipak stalo, i nije došlo do najavljene daljnje progresije. Točnije, ne tek srećom, nego uspješnim zaokretom novog menadžmenta na tragu smjernica koje su istaknute u analizi. Pomogle su i kritike iz UNESCO-a na račun Plitvičkih jezera, s obzirom da je i iz Krke iskazana ambicija pridruživanja Plitvicama kao zasad jedinom hrvatskom djeliću prirode na popisu Svjetske baštine. Uvedeno je elementarno ograničenje broja posjetitelja u centralnom dijelu parka, uz dodatne mjere koje zadovoljavaju temeljnu njegovu namjenu.
Tu bi se negdje moglo potražiti optimističniju perspektivu čitave ove problematike, samo da nije nastavka iste priče na Plitvičkim jezerima. To se pak dosad prometnulo već u tužnu karikaturu nekadašnjega netaknutog prirodnog par excellence blaga sa strogim pravilima o vanjskom utjecaju. Početkom ovog desetljeća započeta je tamo nekretninska ofenziva koja koristi činjenicu da o samom ambijentu parka ipak ne odlučuje jedino zaštitnički nastrojena legislativa.
Presudni su prostorni planovi za područja posebnih obilježja koji se mijenjaju i dopunjavaju prema nahođenju saborskih struja i lobija iza njih. Pa, kako je to uopće moguće, ako se radi o načelno jednom od najzaštićenijem prirodnom području u državi? Lijepo, jer Plitvice – kao ni većina naših parkova – velikim dijelom nisu ni prije uvođenja zaštite bile zone djevičanske prirode kakve je moguće naći u npr. Sjedinjenim Američkim Državama. Ovdje su to krajevi u kojima je čovjek od davnine živio, pa su u njima zaostala stara naselja, da bi poduzetnici sad otkupljivali čitave dijelove tih sela i u njima gradili apartmane, vile, difuzne hotele i slično.
Rezultat je novija preizgrađenost u nacionalnom parku nadomak njegovih najvećih vrijednosti, izuzimanje pitke vode i zagađenost ostale fekalijama. Reprezentativna slika parka s početka ovog teksta ne uključuje tako više samo enormne grozdove turista u obilasku, nego i arhitektonsku najezdu s pripadajućim biološkim i kemijskim onečišćenjem. I nije posrijedi samo izdvojeni ekstremni slučaj, nego indikator da svugdje može krenuti po zlu ako se nastavi forsiranje tržišta.
Problem upravljanja nad očuvanom prirodom
Dodajmo kako i mimo svih takvih ekonomskih presija struka ima mnogo objektivnih problema, karakterističnih za cijelu Europu, zbog njezine guste naseljenosti. Naslijeđeni travnjaci u najvećem su dijelu ostatak bivših pašnjaka, a danas je o njima zavisno oko 50 posto bioraznolikosti kod kukaca i pojedinih biljnih skupina. No kako više nema ondašnjeg stočarstva, travnjaci teže prirodnoj sukcesiji natrag u šumu. Intervencija podrazumijeva, s druge strane, zadiranje u privatni posjed nad velikim dijelom takvih površina. Konzervatori se pritom sreću s često nerješivim poteškoćama, naročito na rubovima EU-a.
Logično, sve biva lakše provedivo u planinskim parkovima kao što su Risnjak i Sjeverni Velebit, s manje naselja u blizini. Otočni parkovi su zasebna tema u tom smislu; tamo je fokus pomaknut i na morski živi svijet. Brijuni su u najboljem stanju kao jedina hrvatska nacionalno-parkovska no take zona, pošteđena ekstrakcije ribljeg fonda, što je moguće ustanoviti već i jednim zaronom uz njihove obale. Mljet i Kornati opterećeni su izuzećem od pravila namijenjenom za lokalno stanovništvo, ali crna ekonomija tamo generira poznato stanje prekomjernog izlova.
Hrvatske državne vlasti pokazuju određene nakane u skladu s inzistiranjem UNESCO-a, što se zasad najviše uočava po mijeni javnog diskursa o Plitvičkim jezerima. Širi ekonomski okvir s turizmom kao prioritetom i općom komercijalizacijom, nažalost, garantira da naložena sanacija štete i usvajanje novih praksi nipošto neće ići glatko. Dobar zaključni primjer jest dosadašnja i vjerojatna buduća sudbina Hrvatske agencije za okoliš i prirodu koja presudno brine o parkovima, izrađuje im standarde za upravljanje, revidira poslovanje i privlači većinu od spasonosnih im desetaka milijuna kuna iz EU fondova.
No već godinama traje pritisak vlada – pod troje posljednjih premijera – za ukidanje državnih agencija i sličnih tijela. Na popisu ih je otad preko 50, a od toga se provelo jedino spajanje navedene ustanove i Državnog zavoda za zaštitu prirode. Mada su ministarstva koja bi preuzela poslove tih agencija u pravilu kudikamo tromija i nedjelotvornija, već do kraja ovog ljeta može se, prema najavama, očekivati i konačno zatvaranje same agencije za okoliš i prirodu.
bilten
