Nakon izbornog poraza i najave odlaska Zorana Milanovića iz politike otvara se pitanje je li šef SDP-a toliko složena politička figura da je zaslužio tolike antagonizme između raznih frakcija tzv. lijevog biračkog tijela koje trenutno vode bratoubilačke postizborne ratove. S obzirom da nije lako objasniti oko čega se ti ratovi vode, svaki će pokušaj vjerojatno biti i dragocjen i uzaludan.
Otprilike: jednima je ovo očekivan i logičan rezultat posve pogrešne Milanovićeve kampanje i prenježan odgovor SDP-a na takav rezultat (trebao je, misle, otići cijeli vrh stranke), dok drugi drže da je sve zajedno (i njegov odlazak iz politike i izborni poraz) rezultat prebrutalne kazne koju je apstinentski dio biračke ljevice odrezao Zoranu Milanoviću i ostatku ljevičarskog korpusa. Po ovima drugima, zapravo je za izborni poraz SDP&partnera kriv daltonizam lijeve strane biračkog tijela koja nije uočila fino nijansiranu, ali bitnu razliku između HDZ-a i ovih drugih, pa stoga nisu našli razlog da izađu na izbore i time nas uveli u novo razdoblje nacionalističke strahovlade HDZ-a i njegovih užasnih partnera.
Za početak, zašto su ova dva tabora u opoziciji? I jedni i drugi se zapravo slažu u tome da je za shvaćanje razlike trebalo imati dobro uvježbano oko, neku vrstu specijalne epistemičke pedanterije, što znači da se izbor odvijao u krugu shizofreno dvosmislene političke retorike. Ovdje se radilo o sinergijskom djelovanju dvosmislenosti obiju strana u glavnoj izbornoj utakmici: prvo se novi šef HDZ-a, Andrej Plenković, lično i personalno retorički pomaknuo prema desnom centru, zadržavajući pritom podršku notornom ustašofilu Zlatku Hasanbegoviću, a zatim je Milanović krenuo na gotovo istu poziciju, hvaleći se obiteljskim ustašama, pregovarajući s Klemmovim šatorašima i napadajući majke „vojne lekarke“, sve ispod zastave SDP-a.
Prvo se Plenković retorički pomaknuo prema desnom centru, zadržavajući pritom podršku notornom ustašofilu Zlatku Hasanbegoviću, a zatim je Milanović krenuo na gotovo istu poziciju (FOTO: Hina)
Pored toga, argumenti suprotstavljenih strana su bazično nesumjerljivi, pa je prava rasprava nemoguća: prvi barataju politološkim generalizacijama i empirijskim činjenicama, a drugi preskriptivnim moralizmom svećeničkog tipa. Prvo bi, dakle, trebalo podvući crtu ispod tvrdnje da su ovi izbori dokazali da je Milanovićeva izborna strategija loša – prvi i dovoljan dokaz su očito ispravna javno objavljena predviđanja da će stenogram Milanovićevog sastanka s braniteljima izmijeniti izborne pozicije – i da civilizacijski politički minimum zahtijeva da se za tako nešto snose konzekvence, a zatim shvatiti da se utilitarističko propisivanje manjeg zla ni izbliza toliko ne zasniva na racionalnim argumentima, koliko činjenica da će ljevičar izgubiti izbore ako vodi desničarsku kampanju.
Jednostavno rečeno, nemamo pojma je li manje zlo da se na izborima nagradi potpuno deformirana socijaldemokratska opcija koju predvodi čovjek koji koketira s tvrdim šovinistima i ljudima koji su prijetili ugrožavanjem fizičke sigurnosti građana i da se to, pretpostavimo, još i transgeneracijski prenosi. Pored toga, prošla socijaldemokratska Vlada Zorana Milanovića je bila brutalno neučinkovita blagajnička vlada: „filozofija“ čiji je predvodnik bio Slavko Linić, a sljedbenici svi ministri, svodila se na fiskalno discipliniranje slabijih (lovile su se kumice na placu), otpuštanje fiskalnih grijeha jačima (Zakon o predstečajnoj nagodbi), liberalizaciju radnih zakona, slabljenje javnog sektora i ekskluzije iz distribucije zajedničkih dobara.
U to se vrijeme, na ljudskopravaškoj i svjetonazorskoj ravni, jedini iskorak dogodio u području LGBT prava, pa je donesen Zakon o registriranom životnom partnerstvu. Međutim, ne treba zaboraviti da su prava LGBT osoba u Hrvatskoj politički promovirana tek onda kada je na mjesto kraljice hrvatskog morala zasjela Željka Markić i time isprovocirala žestoke anti-konzervativne reakcije jednog dijela javnosti. Milanovićeva se Vlada, s druge strane, povukla pred svim agresivnim braniteljskim inicijativama koje nisu bile usmjerene samo protiv manjinskih prava, nego protiv elementarne sigurnosti svih građana (pogledati pod ćirilično pismo u Vukovaru i okupacija Savske 66), a šef SDP-a se sam prečesto nalazio u Klemmovom krilu sve do gubitka izvanrednih izbora. Dakle, radilo se o vladavini izrazite nemaštovitosti, neučinkovitosti i socijalne neosjetljivosti u upravljanju državom i nedovoljne proaktivnosti u zaštiti temeljnih ljudskih prava.
Najbolji primjer za case study je izvještaj o glasanju srpskog biračkog tijela (FOTO: Hina)
Istina je da lijevo biračko tijelo takva „defanzivna desna“ i anti-socijalna opcija na čelu nominalno lijeve stranke manje uznemirava od agresivnih i otvorenih revizionista, ali je – da ponovim - nemoguće tvrditi da je akutna neuznemirenost takvim manjim zlom neko poželjno društveno stanje. U jednom od dva televizijska predizborna sučeljavanja, Zoran Milanović je posebno naglasio da je njegova Vlada kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju htjela spašavati srednju klasu, pri čemu nijednom ni približno uvjerljivo nije spomenuo spašavanje socijalno depriviranih, nezaposlenih ili blokiranih. To je možda ključan moment zbog kojeg bi se trebalo pitati je li cijeli očaj zbog ponovne pobjede HDZ-a uzrokovan Milanovićevom obraćanju srednjoj klasi i potrebom da njezin srednjestrujaški liberalni moral ostane neuznemiren kulturnom revolucijom kojom je HDZ namamio siromašnije i slabije obrazovano stanovništvo.
Činjenica da nitko na civilnoj sceni nije reagirao na tragične izmjene zdravstvenih zakona u vrijeme pale Vlade, koje bi trenutno pogodile najosjetljivije slojeve društva, a da jest na fantomsku prijetnju redukcijom reproduktivnih prava, govori da ta teza možda nije daleko od istine. Ako je tako, onda je možda stanje nemira bolje, jer će donijeti aktivniju civilnu scenu, a dugoročno možda i bolje profilirana očekivanja od lijevih političkih opcija.
Što se optužbi na račun apstinenata tiče, najbolji primjer za case study je izvještaj o glasanju srpskog biračkog tijela koji je potpuno marginaliziran u hrvatskim medijima. Manjinsko je srpsko stanovništvo tradicionalno i logično glasalo za SDP, no na ovim se izborima dogodio značajan pad podrške.
U Donjem Lapcu SDP-ova koalicija lani je dobila 543 glasa, a sada 230. U Udbini su lani dobili 457 glasova, a sada 105. Istina je da je broj birača tamo smanjen, no sama ta činjenica nije dovoljna da objasni trend. U Gračacu, gdje je broj upisanih birača ostao otprilike isti, SDP-ova koalicija također je pala je s 287 na 209. U Slavoniji, u selu Negoslavci, broj birača koji su izašli na izbore pao je s 40 na 21, a broj glasova SDP-u s 22 na 8. U Borovu (ranije poznato kao Borovo Selo) SDP je lani dobio 210 glasova, a sada 117. U baranjskom selu Jagodnjak, SDP-ova koalicija lani je dobila 247 glasova, a sada 140. Trend je vidljiv posvuda gdje živi srpska manjina u Hrvatskoj.
Zabrinjavajući je stav da je Zoran Milanović otišao kao čovjek koji je priznao svoju pogrešku (FOTO: Hina)
Veliki pad podrške SDP-u vidi se na prividno neočekivanim mjestima - u I. izbornoj jedinici (Zagreb-centar) zabilježen je minus od 13.722 birača, a u VII. (Istra, Rijeka, Kvarner) registrirano je čak 16.578 birača manje.
Jesu li ti ljudi epistemički i moralno neodgovorni ili su samo prirodno reagirali na „fućka mi se za Za dom spremni“ i spominjanje majke „vojne lekarke“? Tko je taj koji će od građana Donjeg Lapca tražiti da odgovorno preskoče svoju uznemirenost i koncentriraju se na mir urbane ljevice u Zagrebu? Zašto se urbana ljevica u Zagrebu ne bi identificirala s etničkim Srbima u Donjem Lapcu? Apatija evidentno zahtijeva razumijevanje, bez obzira što na vlasti zato imamo tragičnu kombinaciju HDZ-a i Mosta.
Naposljetku, zabrinjavajući je stav da je Zoran Milanović otišao kao čovjek koji je priznao svoju pogrešku. Stenogrami njegovog oproštajnog govora otkrivaju samo jednu rečenicu u kojoj kaže da je za slab rezultat kriva slaba izlaznost, „ali za to nisu krivi oni, nego mi“ (usput, koji su to „mi“ u tako autoritarno i voluntaristički ustrojenoj stranci), ali ona se ne može istrgnuti iz konteksta u kojemu donosi tragičnu ispovijest: „Naši birači su nježne biljke. Može ih odagnati od izbora lijep dan ili kiša, neki krivi pogled. Nemamo iste standarde. Standardi za moju stranku su neusporedivo viši nego za drugu stranu. No svjesno sam to odabrao. To je moj put i bit će i dalje“. U tom dijelu Milanović kaže da je kažnjen zbog nijansi, što je u potpunoj kontradikciji s onim što njegovi birači tvrde o njegovim apstinentima: da su, naime, neosjetljivi na razlike između većeg i manjeg zla; između HDZ-a i SDP-a. Za poruku da se ljevica uskladi i otvori komunikacijske kanale je prekasno i to je, čini se, važna istina o ovom skandalozno glupom izbornom porazu.
lupiga
Otprilike: jednima je ovo očekivan i logičan rezultat posve pogrešne Milanovićeve kampanje i prenježan odgovor SDP-a na takav rezultat (trebao je, misle, otići cijeli vrh stranke), dok drugi drže da je sve zajedno (i njegov odlazak iz politike i izborni poraz) rezultat prebrutalne kazne koju je apstinentski dio biračke ljevice odrezao Zoranu Milanoviću i ostatku ljevičarskog korpusa. Po ovima drugima, zapravo je za izborni poraz SDP&partnera kriv daltonizam lijeve strane biračkog tijela koja nije uočila fino nijansiranu, ali bitnu razliku između HDZ-a i ovih drugih, pa stoga nisu našli razlog da izađu na izbore i time nas uveli u novo razdoblje nacionalističke strahovlade HDZ-a i njegovih užasnih partnera.
Za početak, zašto su ova dva tabora u opoziciji? I jedni i drugi se zapravo slažu u tome da je za shvaćanje razlike trebalo imati dobro uvježbano oko, neku vrstu specijalne epistemičke pedanterije, što znači da se izbor odvijao u krugu shizofreno dvosmislene političke retorike. Ovdje se radilo o sinergijskom djelovanju dvosmislenosti obiju strana u glavnoj izbornoj utakmici: prvo se novi šef HDZ-a, Andrej Plenković, lično i personalno retorički pomaknuo prema desnom centru, zadržavajući pritom podršku notornom ustašofilu Zlatku Hasanbegoviću, a zatim je Milanović krenuo na gotovo istu poziciju, hvaleći se obiteljskim ustašama, pregovarajući s Klemmovim šatorašima i napadajući majke „vojne lekarke“, sve ispod zastave SDP-a.
Prvo se Plenković retorički pomaknuo prema desnom centru, zadržavajući pritom podršku notornom ustašofilu Zlatku Hasanbegoviću, a zatim je Milanović krenuo na gotovo istu poziciju (FOTO: Hina)
Pored toga, argumenti suprotstavljenih strana su bazično nesumjerljivi, pa je prava rasprava nemoguća: prvi barataju politološkim generalizacijama i empirijskim činjenicama, a drugi preskriptivnim moralizmom svećeničkog tipa. Prvo bi, dakle, trebalo podvući crtu ispod tvrdnje da su ovi izbori dokazali da je Milanovićeva izborna strategija loša – prvi i dovoljan dokaz su očito ispravna javno objavljena predviđanja da će stenogram Milanovićevog sastanka s braniteljima izmijeniti izborne pozicije – i da civilizacijski politički minimum zahtijeva da se za tako nešto snose konzekvence, a zatim shvatiti da se utilitarističko propisivanje manjeg zla ni izbliza toliko ne zasniva na racionalnim argumentima, koliko činjenica da će ljevičar izgubiti izbore ako vodi desničarsku kampanju.
Jednostavno rečeno, nemamo pojma je li manje zlo da se na izborima nagradi potpuno deformirana socijaldemokratska opcija koju predvodi čovjek koji koketira s tvrdim šovinistima i ljudima koji su prijetili ugrožavanjem fizičke sigurnosti građana i da se to, pretpostavimo, još i transgeneracijski prenosi. Pored toga, prošla socijaldemokratska Vlada Zorana Milanovića je bila brutalno neučinkovita blagajnička vlada: „filozofija“ čiji je predvodnik bio Slavko Linić, a sljedbenici svi ministri, svodila se na fiskalno discipliniranje slabijih (lovile su se kumice na placu), otpuštanje fiskalnih grijeha jačima (Zakon o predstečajnoj nagodbi), liberalizaciju radnih zakona, slabljenje javnog sektora i ekskluzije iz distribucije zajedničkih dobara.
U to se vrijeme, na ljudskopravaškoj i svjetonazorskoj ravni, jedini iskorak dogodio u području LGBT prava, pa je donesen Zakon o registriranom životnom partnerstvu. Međutim, ne treba zaboraviti da su prava LGBT osoba u Hrvatskoj politički promovirana tek onda kada je na mjesto kraljice hrvatskog morala zasjela Željka Markić i time isprovocirala žestoke anti-konzervativne reakcije jednog dijela javnosti. Milanovićeva se Vlada, s druge strane, povukla pred svim agresivnim braniteljskim inicijativama koje nisu bile usmjerene samo protiv manjinskih prava, nego protiv elementarne sigurnosti svih građana (pogledati pod ćirilično pismo u Vukovaru i okupacija Savske 66), a šef SDP-a se sam prečesto nalazio u Klemmovom krilu sve do gubitka izvanrednih izbora. Dakle, radilo se o vladavini izrazite nemaštovitosti, neučinkovitosti i socijalne neosjetljivosti u upravljanju državom i nedovoljne proaktivnosti u zaštiti temeljnih ljudskih prava.
Najbolji primjer za case study je izvještaj o glasanju srpskog biračkog tijela (FOTO: Hina)
Istina je da lijevo biračko tijelo takva „defanzivna desna“ i anti-socijalna opcija na čelu nominalno lijeve stranke manje uznemirava od agresivnih i otvorenih revizionista, ali je – da ponovim - nemoguće tvrditi da je akutna neuznemirenost takvim manjim zlom neko poželjno društveno stanje. U jednom od dva televizijska predizborna sučeljavanja, Zoran Milanović je posebno naglasio da je njegova Vlada kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju htjela spašavati srednju klasu, pri čemu nijednom ni približno uvjerljivo nije spomenuo spašavanje socijalno depriviranih, nezaposlenih ili blokiranih. To je možda ključan moment zbog kojeg bi se trebalo pitati je li cijeli očaj zbog ponovne pobjede HDZ-a uzrokovan Milanovićevom obraćanju srednjoj klasi i potrebom da njezin srednjestrujaški liberalni moral ostane neuznemiren kulturnom revolucijom kojom je HDZ namamio siromašnije i slabije obrazovano stanovništvo.
Činjenica da nitko na civilnoj sceni nije reagirao na tragične izmjene zdravstvenih zakona u vrijeme pale Vlade, koje bi trenutno pogodile najosjetljivije slojeve društva, a da jest na fantomsku prijetnju redukcijom reproduktivnih prava, govori da ta teza možda nije daleko od istine. Ako je tako, onda je možda stanje nemira bolje, jer će donijeti aktivniju civilnu scenu, a dugoročno možda i bolje profilirana očekivanja od lijevih političkih opcija.
Što se optužbi na račun apstinenata tiče, najbolji primjer za case study je izvještaj o glasanju srpskog biračkog tijela koji je potpuno marginaliziran u hrvatskim medijima. Manjinsko je srpsko stanovništvo tradicionalno i logično glasalo za SDP, no na ovim se izborima dogodio značajan pad podrške.
U Donjem Lapcu SDP-ova koalicija lani je dobila 543 glasa, a sada 230. U Udbini su lani dobili 457 glasova, a sada 105. Istina je da je broj birača tamo smanjen, no sama ta činjenica nije dovoljna da objasni trend. U Gračacu, gdje je broj upisanih birača ostao otprilike isti, SDP-ova koalicija također je pala je s 287 na 209. U Slavoniji, u selu Negoslavci, broj birača koji su izašli na izbore pao je s 40 na 21, a broj glasova SDP-u s 22 na 8. U Borovu (ranije poznato kao Borovo Selo) SDP je lani dobio 210 glasova, a sada 117. U baranjskom selu Jagodnjak, SDP-ova koalicija lani je dobila 247 glasova, a sada 140. Trend je vidljiv posvuda gdje živi srpska manjina u Hrvatskoj.
Zabrinjavajući je stav da je Zoran Milanović otišao kao čovjek koji je priznao svoju pogrešku (FOTO: Hina)
Veliki pad podrške SDP-u vidi se na prividno neočekivanim mjestima - u I. izbornoj jedinici (Zagreb-centar) zabilježen je minus od 13.722 birača, a u VII. (Istra, Rijeka, Kvarner) registrirano je čak 16.578 birača manje.
Jesu li ti ljudi epistemički i moralno neodgovorni ili su samo prirodno reagirali na „fućka mi se za Za dom spremni“ i spominjanje majke „vojne lekarke“? Tko je taj koji će od građana Donjeg Lapca tražiti da odgovorno preskoče svoju uznemirenost i koncentriraju se na mir urbane ljevice u Zagrebu? Zašto se urbana ljevica u Zagrebu ne bi identificirala s etničkim Srbima u Donjem Lapcu? Apatija evidentno zahtijeva razumijevanje, bez obzira što na vlasti zato imamo tragičnu kombinaciju HDZ-a i Mosta.
Naposljetku, zabrinjavajući je stav da je Zoran Milanović otišao kao čovjek koji je priznao svoju pogrešku. Stenogrami njegovog oproštajnog govora otkrivaju samo jednu rečenicu u kojoj kaže da je za slab rezultat kriva slaba izlaznost, „ali za to nisu krivi oni, nego mi“ (usput, koji su to „mi“ u tako autoritarno i voluntaristički ustrojenoj stranci), ali ona se ne može istrgnuti iz konteksta u kojemu donosi tragičnu ispovijest: „Naši birači su nježne biljke. Može ih odagnati od izbora lijep dan ili kiša, neki krivi pogled. Nemamo iste standarde. Standardi za moju stranku su neusporedivo viši nego za drugu stranu. No svjesno sam to odabrao. To je moj put i bit će i dalje“. U tom dijelu Milanović kaže da je kažnjen zbog nijansi, što je u potpunoj kontradikciji s onim što njegovi birači tvrde o njegovim apstinentima: da su, naime, neosjetljivi na razlike između većeg i manjeg zla; između HDZ-a i SDP-a. Za poruku da se ljevica uskladi i otvori komunikacijske kanale je prekasno i to je, čini se, važna istina o ovom skandalozno glupom izbornom porazu.
lupiga
