Političari besramno ponavljaju kako je hrvatsko društvo radikalizirano. Oni se s radikaliziranim društvom nisu susreli, a trebali bi, zato što je to istina, kao s vlastitim djetetom, kojega su rodili i odgajali da bude radikalizirano – za druge.
Njima je društvo postalo radikalizirano kada se jedan pojedinac, slušajući odjek mase koja je stvorena da bi pronosila i štitila najniže laži predstavljene u formi ljubavi prema domovini i odabranom narodu, odlučio prividno odvojiti od mase i pokazati kako masa doživljava institucije ove države, ali i samu državu.
Masa ne pripada državi i država nije nastala da bi u njoj plutale laži mase. Prava, demokratska država pripada građanima, država postoji zbog građana i svaki građanin je veći i značajniji od države.
Jasno, u demokratskim državama. U pravim državama.
Masa smatra da je država velika ako ne postoje građani, nego utemeljitelji države, koji su iznad svih, pa i same države, jer dolaze iz mitskih maštarija kako bi mogli biti sveti, nepogrešivi i prisutni u svim vremenima.
Nadalje, masom odjekuje laž o nužnosti neravnopravnosti i odsustvu različitosti koje ugrožavaju državu mase.
U mitskoj državi ne postoji ravnopravnost, u mitskoj državi je utemeljitelj države, upravo zato jer negira ravnopravnost, različitost, građansku svijest, a samim time i državu, mogao reći kako je sretan zbog toga što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja.
Da bi masa bila sretna, potrebno je uništiti svaku različitost i ravnopravnost.
Samo u državi stvorenoj da u njoj odjekuje laž mase moguće je da se poklič koji je nastao kako bi se provodili rasni zakoni i u logore odvodili neprijatelji režima koji su bili prepoznati čak i u djeci, postane pozdravom domovini.
U takvoj državi se traži najbolje mjesto za ploče na kojima se nalazi takav poklič. U istinskoj državi koja postoji zbog veličine građana, za takvu ploču ne bi nigdje bilo mjesta.
Prava država ne traži razloge kako bi opravdala poklič ubijanja, smrti i odsustva sloboda.
Tragedija je da je takav poklič smrti zarobio istinu o Domovinskom ratu, jer se perfidnom manipulacijom čitav Domovinski rat želi pretvoriti u rat za obranu i slobodu pokliča koji je nastao kako bi se provodile politike smrti i nesloboda.
Kada političke strukture shvate da se Domovinskim ratom država oslobodila od politika smrti i nesloboda, država će se konačno obraniti i osloboditi.
Takva država neće biti država u kojoj se besramno traži autorstvo nad radikalizacijom.
Ti koji sada ozlojeđeno traže odgovorne za radikalizaciju društva, a istovremeno imaju sve mehanizme u rukama da država i društvo prestanu biti radikalizirani, trebali bi procesom samospoznaje doći do onih koji radikaliziraju društvo.
Samo u državi stvorenoj da je uništi masa moguće je da građanka Ankica Lepej strada zato što je javnost upoznala s činjenicom da je mitski utemeljitelj države mase, kojemu za sreću treba odsustvo Židova i Srba, zatajio podatak o 200.000 tadašnjih maraka na bankovnom računu.
Taj podatak nije zaveo u imovinsku karticu, jer se u imovinsku karticu zavodi imovina koju je netko stekao. Budući da to nije bila imovina koju je mitski utemeljitelj stekao, jer je njegov pravi posjed država i masa u državi, razumljivo je da je odjek mase tada progovorio putem tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda i sveprisutnog Vladimira Šeksa, koji su javnost počeli uvjeravati kako novac nije imovina.
U državi u kojoj vlada odjek mase, u državi koja je stvorena da bi ona i sve u njoj bilo imovinom mitskih utemeljitelja koji radikaliziraju društvo, novac uistinu nije imovina, baš kao što ni Ustavni sud nije ništa više od savjetodavnog tijela i pseudoinstitucije za pružanje psihološke pomoći onima koje sreća obuzme zbog toga što nisu oženili ni Židovku, a ni Srpkinju.
Kada političari besramno jadikuju zbog toga što je društvo radikalizirano, braneći državu koja opstoji zahvaljujući upravo apologiji radikalizacije, sasvim je razvidno da njihovo jadikovanje nije usmjereno protiv radikalizacije društva, nego da im netko ne otme autorstvo nad budućom radikalizacijom.
Istine radi, treba priznati, da političari nemaju ni sada isključiva autorska prava nad radikalizacijom hrvatskog društva. To je ipak djelo koje je nastalo u koautorstvu.
Političari su vodili računa o izvanjskoj radikalizaciji, a pojedini visokopozicionirani predstavnici klera, koji su narasli do visine koja im je dostatna da poljube ruke osuđenom ratnom zločincu, pobrinuli su se da izvanjsku radikalizaciju prati i unutarnja radikalizacija.
Besramni političari i besramni predstavnici religijskih zajednica brižno su posvećeni radikalizaciji društva – izvanjski i iznutra. Jedino se takvo društvo i može posjedovati, jedino u takvom društvu, u kojemu se posjeduju institucije i ljudi mase, novac nije imovina, jer su institucije i ljudi mase imovina.
Takvim institucijama se može reći što trebaju raditi, jer takve institucije brižno osluškuju tko im što govori i djeluju prema poziciji koju govornik zauzima u hijerarhiji radikaliziranog svođenja svega da bude isto – radikalizirani besmisao.
Jedino država koja je radikalizirana, a radikalizirana je da bi mogla biti posjed – jer radikalizacija i nije ništa drugo nego oduzimanje dostojanstva institucijama, ljudima, društvu i državi, kako bi ih beskrupulozni i besramni ljudi negirani u sebi mogli posjedovati –uistinu i jest država koju netko, u doslovnom smislu posjeduje.
Radikalizirana država i radikalizirano društvo, zato što su lišeni dostojanstva, mogu biti kolonija koju financijski iscrpljuje institucija kojoj, samo na teorijskoj razini, pripada odsustvo materijalnih dobara, dok na praktičnoj razini, traži kolonije koje će, zahvaljujući unutarnjoj ili duhovnoj radikalizaciji, neometano tim istim kolonijama oduzimati materijalna dobra i sustavno ih osiromašivati, kako bi ih duhovno mogli jačati i omogućiti im iskustvo radikalnog odsustva materijalnih dobara.
Ironija je progovorila ovih dana, pri susretu premijera s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije, kada se premijer javno zahvalio biskupima što se odriču nečega što nije njihovo.
Biskupi su, naime, odlučili manje uzeti od države, i to od države koja je najsiromašnija europska država – u materijalnom, socijalnom i pravnom smislu.
Država koja nije uspjela uspostaviti učinkoviti pravosudni sustav, država u kojoj bolnice ostaju bez lijekova za liječenje bolesnika, država u kojoj raste nepovjerenje prema priči da uistinu jest država, zato što nije država, zato što je kolonija izvanjskih i unutarnjih kolonizatora radikalizacije, država je koja se zahvaljuje predstavnicima religijskih zajednica zato što su odlučili uzeti manje javnog novca od onoga koji im je pohlepom i negacijom države u Vatikanskim ugovorima zajamčeno.
Prestanak radikalizacije države i društva je moguć. To će se dogoditi kada građani dokinu snagu masu, tada će na vidjelo izaći laž kojom se služe izvanjski i unutarnji kolonizatori koji, negirani u sebi, druge i drugo žele posjedovati.
Tada će nastati država koja je sretna zato što je manja od svojih građana.
To, uostalom, i jest država. Sve je ostalo radikalizacija.
autograf
Njima je društvo postalo radikalizirano kada se jedan pojedinac, slušajući odjek mase koja je stvorena da bi pronosila i štitila najniže laži predstavljene u formi ljubavi prema domovini i odabranom narodu, odlučio prividno odvojiti od mase i pokazati kako masa doživljava institucije ove države, ali i samu državu.
Masa ne pripada državi i država nije nastala da bi u njoj plutale laži mase. Prava, demokratska država pripada građanima, država postoji zbog građana i svaki građanin je veći i značajniji od države.
Jasno, u demokratskim državama. U pravim državama.
Masa smatra da je država velika ako ne postoje građani, nego utemeljitelji države, koji su iznad svih, pa i same države, jer dolaze iz mitskih maštarija kako bi mogli biti sveti, nepogrešivi i prisutni u svim vremenima.
Nadalje, masom odjekuje laž o nužnosti neravnopravnosti i odsustvu različitosti koje ugrožavaju državu mase.
Masa smatra da je država velika ako ne postoje građani, nego utemeljitelji države, koji su iznad svih, pa i same države, jer dolaze iz mitskih maštarija kako bi mogli biti sveti, nepogrešivi i prisutni u svim vremenima
U mitskoj državi ne postoji ravnopravnost, u mitskoj državi je utemeljitelj države, upravo zato jer negira ravnopravnost, različitost, građansku svijest, a samim time i državu, mogao reći kako je sretan zbog toga što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja.
Da bi masa bila sretna, potrebno je uništiti svaku različitost i ravnopravnost.
Samo u državi stvorenoj da u njoj odjekuje laž mase moguće je da se poklič koji je nastao kako bi se provodili rasni zakoni i u logore odvodili neprijatelji režima koji su bili prepoznati čak i u djeci, postane pozdravom domovini.
U takvoj državi se traži najbolje mjesto za ploče na kojima se nalazi takav poklič. U istinskoj državi koja postoji zbog veličine građana, za takvu ploču ne bi nigdje bilo mjesta.
Prava država ne traži razloge kako bi opravdala poklič ubijanja, smrti i odsustva sloboda.
Tragedija je da je takav poklič smrti zarobio istinu o Domovinskom ratu, jer se perfidnom manipulacijom čitav Domovinski rat želi pretvoriti u rat za obranu i slobodu pokliča koji je nastao kako bi se provodile politike smrti i nesloboda.
Kada političke strukture shvate da se Domovinskim ratom država oslobodila od politika smrti i nesloboda, država će se konačno obraniti i osloboditi.
Takva država neće biti država u kojoj se besramno traži autorstvo nad radikalizacijom.
Ti koji sada ozlojeđeno traže odgovorne za radikalizaciju društva, a istovremeno imaju sve mehanizme u rukama da država i društvo prestanu biti radikalizirani, trebali bi procesom samospoznaje doći do onih koji radikaliziraju društvo.
U mitskoj državi ne postoji ravnopravnost, u mitskoj državi je utemeljitelj države, upravo zato jer negira ravnopravnost, različitost, građansku svijest, a samim time i državu, mogao reći kako je sretan zbog toga što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja
Samo u državi stvorenoj da je uništi masa moguće je da građanka Ankica Lepej strada zato što je javnost upoznala s činjenicom da je mitski utemeljitelj države mase, kojemu za sreću treba odsustvo Židova i Srba, zatajio podatak o 200.000 tadašnjih maraka na bankovnom računu.
Taj podatak nije zaveo u imovinsku karticu, jer se u imovinsku karticu zavodi imovina koju je netko stekao. Budući da to nije bila imovina koju je mitski utemeljitelj stekao, jer je njegov pravi posjed država i masa u državi, razumljivo je da je odjek mase tada progovorio putem tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda i sveprisutnog Vladimira Šeksa, koji su javnost počeli uvjeravati kako novac nije imovina.
U državi u kojoj vlada odjek mase, u državi koja je stvorena da bi ona i sve u njoj bilo imovinom mitskih utemeljitelja koji radikaliziraju društvo, novac uistinu nije imovina, baš kao što ni Ustavni sud nije ništa više od savjetodavnog tijela i pseudoinstitucije za pružanje psihološke pomoći onima koje sreća obuzme zbog toga što nisu oženili ni Židovku, a ni Srpkinju.
Kada političari besramno jadikuju zbog toga što je društvo radikalizirano, braneći državu koja opstoji zahvaljujući upravo apologiji radikalizacije, sasvim je razvidno da njihovo jadikovanje nije usmjereno protiv radikalizacije društva, nego da im netko ne otme autorstvo nad budućom radikalizacijom.
Istine radi, treba priznati, da političari nemaju ni sada isključiva autorska prava nad radikalizacijom hrvatskog društva. To je ipak djelo koje je nastalo u koautorstvu.
Političari su vodili računa o izvanjskoj radikalizaciji, a pojedini visokopozicionirani predstavnici klera, koji su narasli do visine koja im je dostatna da poljube ruke osuđenom ratnom zločincu, pobrinuli su se da izvanjsku radikalizaciju prati i unutarnja radikalizacija.
Besramni političari i besramni predstavnici religijskih zajednica brižno su posvećeni radikalizaciji društva – izvanjski i iznutra. Jedino se takvo društvo i može posjedovati, jedino u takvom društvu, u kojemu se posjeduju institucije i ljudi mase, novac nije imovina, jer su institucije i ljudi mase imovina.
Takvim institucijama se može reći što trebaju raditi, jer takve institucije brižno osluškuju tko im što govori i djeluju prema poziciji koju govornik zauzima u hijerarhiji radikaliziranog svođenja svega da bude isto – radikalizirani besmisao.
Jedino država koja je radikalizirana, a radikalizirana je da bi mogla biti posjed – jer radikalizacija i nije ništa drugo nego oduzimanje dostojanstva institucijama, ljudima, društvu i državi, kako bi ih beskrupulozni i besramni ljudi negirani u sebi mogli posjedovati –uistinu i jest država koju netko, u doslovnom smislu posjeduje.
Samo u državi stvorenoj da je uništi masa moguće je da građanka Ankica Lepej strada zato što je javnost upoznala s činjenicom da je mitski utemeljitelj države mase, kojemu za sreću treba odsustvo Židova i Srba, zatajio podatak o 200.000 tadašnjih maraka na bankovnom računu
Radikalizirana država i radikalizirano društvo, zato što su lišeni dostojanstva, mogu biti kolonija koju financijski iscrpljuje institucija kojoj, samo na teorijskoj razini, pripada odsustvo materijalnih dobara, dok na praktičnoj razini, traži kolonije koje će, zahvaljujući unutarnjoj ili duhovnoj radikalizaciji, neometano tim istim kolonijama oduzimati materijalna dobra i sustavno ih osiromašivati, kako bi ih duhovno mogli jačati i omogućiti im iskustvo radikalnog odsustva materijalnih dobara.
Ironija je progovorila ovih dana, pri susretu premijera s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije, kada se premijer javno zahvalio biskupima što se odriču nečega što nije njihovo.
Biskupi su, naime, odlučili manje uzeti od države, i to od države koja je najsiromašnija europska država – u materijalnom, socijalnom i pravnom smislu.
Država koja nije uspjela uspostaviti učinkoviti pravosudni sustav, država u kojoj bolnice ostaju bez lijekova za liječenje bolesnika, država u kojoj raste nepovjerenje prema priči da uistinu jest država, zato što nije država, zato što je kolonija izvanjskih i unutarnjih kolonizatora radikalizacije, država je koja se zahvaljuje predstavnicima religijskih zajednica zato što su odlučili uzeti manje javnog novca od onoga koji im je pohlepom i negacijom države u Vatikanskim ugovorima zajamčeno.
Prestanak radikalizacije države i društva je moguć. To će se dogoditi kada građani dokinu snagu masu, tada će na vidjelo izaći laž kojom se služe izvanjski i unutarnji kolonizatori koji, negirani u sebi, druge i drugo žele posjedovati.
Tada će nastati država koja je sretna zato što je manja od svojih građana.
To, uostalom, i jest država. Sve je ostalo radikalizacija.
autograf
