Iako je isteklo vrijeme za formalni odgovor hrvatske Vlade europskoj komesarki za pravosuđe i temeljna prava Viviane Reding, vezan uz Zakon o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, odnosno o tome što je Hrvatska pokušala izbjeći izručenje nekih svojih građana na osnovu jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga, javnost još uvijek pouzdano ne zna kako će taj odgovor glasiti.

Očito je da je Hrvatska posve nepotrebno ušla u svoj prvi sukob s Europskom komisijom, otkad je članica Unije, a da nepromišljenost premijera Zorana Milanovića, koji je ustrajao na hrvatskom inaćenju u ovom pitanju, proizlazi iz činjenice da predsjednik hrvatske Vlade ne poznaje i ne razumije načela vođenja politike unutar EU.

Hrvatska je u tijeku pregovaračkog procesa preuzela obvezu da će osnovu zahtjeva EU izručivati svoje građane na zahtjev drugih članica Unije. Zato je bilo potrebno promijeniti Ustav, jer je on priječio izručenje hrvatskih državljana drugim državama, ali i zakone, i sve je to bio na vrijeme obavljeno.

Odavno je bilo poznato i to da se u Bavarskoj vode kazneni postupci zbog egzekucija hrvatskih političkih emigranata od strane tajnih službi jugoslavenske države, u vrijeme komunističkog poretka, a znalo se i to da je u Munchenu podignuta optužnica protiv Josipa Perkovića, visokog funkcionara socijalističke tajne policije u Hrvatskoj, ali i političke i vojne tajne službe u vrijeme Tuđmanova režima.

Nema više rata 'crvenih' i 'crnih'

Koliko god neugodna bila činjenica da je sin munchenskoga optuženika savjetnik za nacionalnu sigurnost sadašnjega hrvatskog Predsjednika, činilo se izvjesnim da će Perković biti jedan od prvih koji će, nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja ove godine, biti uhapšen i transferiran u Njemačku. Naročito zbog toga što je konzervativna njemačka administracija imala brojne primjedbe na to kako se Hrvatska suočava s nedavnom prošlošću, pa i posljedicama totalitarnih poredaka.
Premijer Milanović, kao i većina u hrvatskoj javnosti, jednostavno ne želi shvatiti da je vrijeme pregovora prošlo i da više nije moguće pregovarati o hrvatskim obvezama u Uniji. Danas valja ispunjavati preuzete obveze.

Neposredno prije pristupanja Uniji, a odmah nakon što je Njemačka, kao zadnja članica Unije, ratificirala hrvatski pristupni ugovor, Vlada je usvojila promjene Zakona o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, a Sabor je te promjene izglasao dan prije pristupanja Uniji. Tim izmjenama stvorene su dvije „zaštite“ za optuženoga Perkovića: prema promijenjenom zakonu Hrvatska bi izručivala samo svoje državljane koji su kaznena djela počinili poslije kolovoza 2002. godine, kad je Unija usvojila mehanizam europskog uhidbenog naloga, a ne bi bilo moguće niti izručenje onih državljana za čija je kaznena djela u Hrvatskoj već nastupila zastara. Radi se o dvostrukoj zaštiti, jer su kaznena djela, za koja je Perković optužen, počinjena osamdesetih godina, a u Hrvatskoj je zastara za njih nastupila 1997. godine.

Polemika, koja je slijedila u Hrvatskoj, svela se na podjelu na „ustaše“ i  „partizane“, odnosno na sukob onih koji su emotivno vezani uz stranu „ekstremne emigracije“ ili „UDBE“, koje su sedamdesetih i osamdesetih godina ratovale u Zapadnoj Europi.

Hrvatska javnost kao da nije razumjela da se ovdje ne radi o ratu „crvenih i crnih“ nego o poštivanju ili nepoštivanju preuzetih ugovornih obveza. Većina u današnjoj Vladi, praktički svi osim ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, nisu ni na koji način bili uključeni u pristupne pregovore s EU i očito ne razumiju značenje u pregovorima preuzetih obveza.

Premijer Milanović, kao i većina u hrvatskoj javnosti, jednostavno ne želi shvatiti da je vrijeme pregovora prošlo i da više nije moguće pregovarati o hrvatskim obvezama u Uniji. Danas valja ispunjavati preuzete obveze.

U vrijeme pregovora, kazna za neispunjavanje obveza bila je zastoj pregovora i odgađanje dana kad će oni završiti i rezultirati članstvom.
Sada Unija ima druge mehanizme, koje Hrvatska, doduše, još nije iskusila. Neki od tih mehanizama su neformalni: jednostavno se snižava razina na kojoj EU komunicira s nekom državom, projekti i isplata sredstava na osnovu njih zastaju zbog bezveznih administrativnih pogrešaka, ministar iz neformalno kažnjene zemlje, kad treba neku pomoć, ne može dobiti termin u Europskoj komisiji… Nakon toga slijede ozbiljnije mjere, poput primjene amsterdamskih mehanizama, koji omogućuju da se zbog kršenja načela vladavine prava nekoj članici suspendira pravo glasa u Europskom vijeću.

Istovremeno, Komisija može pred Sudom europskih zajednica pokrenuti postupak protiv takve države, a ako Sud presudi u korist Komisije, članica plaća kaznu za svaki dan zakašnjenja usklađivanja svoga zakonodavstva sa zajedničkom pravnom baštinom.
Izigravanjem preuzetih obveza Hrvatska se na unutarnje-političkom planu ponovno podijelila prema staroj razdjelnici, a u Uniji se odmah počela predstavljati upravo onako kako su se neki pribojavali da će se ponašati, i to kao članica nedorasla funkcioniranju u elitnom klubu, zasnovanom na strogom unutarnjem redu.

Budući da Milanović i najveći dio njegove Vlade ne razumiju pravila funkcioniranja unutar Unije, oni u domaćoj javnosti nastoje stvoriti dojam kako se Hrvatska, navodno, ponaša kao „ozbiljna“ članica, a ne kao „malo đače“ (taj je posprdni izraz upotrijebio jedan od članova Vlade). Premijer Milanović i odnose unutar Europske komisije i EU nastoji protumačiti ideologizirano, kao što mu to uspijeva na unutarnje-političkom planu. Naime, on posredno tvrdi da se radi o problemu što ga njegovoj Vladi stvaraju konzervativna njemačka administracija, koja je pred domaćim izborima, i ambiciozna konzervativna euro-komesarka, koja samu sebe vidi kao moguću buduću predsjednicu Europske komisije, pa i u sukobu sa socijalističkom Vladom u Hrvatskoj nastoji skupljati poene u svom političkom polju.
Svojom neodgovornom politikom Milanović Hrvatsku snažno gura u grupu zemalja koju mnogi u Uniji vide kao Europu druge brzine, a samom sebi drastično smanjuje manevarski prostor, koji će mu biti itekako potreban u jesen kad na dnevni red Europskoga vijeća dođe činjenica da Hrvatska nije uspostavila kontrolu nad proračunskim deficitom i da ne nadzire rashodovnu stranu državnog proračuna.

Zato Milanović tvrdi da ovo nije niti prvo, niti posljednje pitanje o kojem Europska komisija i neka zemlja članica  ne misle isto, i očekuje da o slučaju presudi Europsko vijeće. Radi se o vrlo opasnoj igri u kojoj Milanović sebe predstavlja kao važnoga socijalističkog lidera unutar dominantno konzervativnog Europskog vijeća, i nasuprot Europskoj komisiji, u kojoj dominiraju ministri iz konzervativne Europske pučke stranke.

Kritičare promjene zakona, što ju je provela njegova Vlada, na domaćem terenu pokušava diskvalificirati kao trabante europskih konzervativaca, koji žele da se o važnim hrvatskim pitanjima odlučuje negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj. Tvrdi, naime, da želi promijeniti Ustav i osigurati suđenje u slučaju Perković pred domaćim sudovima, a najavljuje da bi zajednički europski uhidbeni nalog mogao dovesti do toga da bi Hrvatska europskim državama morala izručivati hrvatske branitelje, pa tako posredno HDZ i sve one koji su protiv njegovih promjena Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, optužuje i za takve teške „krimene“.

Ovakav scenariji opasan je za poziciju Hrvatske u EU, ali je još opasniji za samog premijera Milanovića. Sjetimo se, naime, da grčki premijer Georgios A. Papandreou nije ni izbliza tako „tvrdo“ igrao u Europskom vijeću, ali da je konzervativna većina u Vijeću i Europskoj komisiji tako dugo tresla njegovu Vladu, dok je nije zamijenila najprije ekspertna vlada Lucasa Papademosa, koju je ubrzo naslijedila ona konzervativna Antonisa Samarasa.

Neodgovorna politika

Svjetonazorski aspekt sukoba hrvatske Vlade i Europske komisije vidljiv je u datumu na koji je istekao rok za hrvatski odgovor Bruxellesu. Naime, 23. kolovoza Europska unija obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Žrtava obaju totalitarizama 20.  stoljeća Europa se prisjeća na obljetnicu potpisivanja pakta Molotov-Ribbentrop o nenapadanju između Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke, koji je bio uvod u Drugi svjetski rat i agresiju na Poljsku, a uspostavljena podjela interesnih zona dvaju totalitarizama bitno je odredila razgraničenje Europe poslije II. svjetskog rata.

Komesarka Reding je odabirom datuma, do kojeg se hrvatska Vlada mora očitovati, poslala jasnu poruku da se Hrvatska još uvijek nije suočila s tamnim stranama svojih totalitarnih i autoritarnih poredaka, a da aktualna administracija ne dijeli neke vrijednosti koje se smatraju općeprihvaćenima u suvremenoj EU.

Svojom neodgovornom politikom Milanović Hrvatsku snažno gura u grupu zemalja koju mnogi u Uniji vide kao Europu druge brzine, a samom sebi drastično smanjuje manevarski prostor, koji će mu biti itekako potreban u jesen kad na dnevni red Europskoga vijeća dođe činjenica da Hrvatska nije uspostavila kontrolu nad proračunskim deficitom i da ne nadzire rashodovnu stranu državnog proračuna. Mjere štednje, koje će tada, uz prijetnje sankcijama, tražiti europske institucije, Milanovićeva Vlada, s potrošenim legitimitetom, jednostavno neće moći provesti.

Jedina članica Vlade kojoj je posve jasna ozbiljnost situacije nastale hrvatskim izigravanjem preuzetih obveza, pragmatična ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, nema niti dostatnog utjecaja u Parlamentu, niti u pravom smislu otvorena pristupa javnosti da bi mogla preokrenuti ozbiljne i opasne trendove. Ona je još prije nekoliko mjeseci imala velikih ambicija u potpori regiji na europskom putu, a sad, na samom početku pravog članstva Hrvatske u Uniji, dok pravi izazovi članstva još nisu niti otvoreni, pokazuje se da Hrvatska ima premalo političkih kapaciteta da bi u Bruxellesu pomogla samoj sebi.

Izvor: Aljazeera