„Šta ste to vi, NATO aveti, tražili u takvom parčetu sklada prirode i života?“

Saopštenje Marka Milačića prenosimo u celosti:

„Prije dvadeset jednu godinu ubili ste Juliju. Ubili ste Oliveru. Ubili ste Miroslava. Ubili ste Milku, Vukića i Manojla. Pokušali ste da ubijete Murino.

Murino, mirnu i uspavanu varoš na početku plavske opštine, koje je 30. aprila 1999. godine živjelo poslednji dan svog mira. Iako je buktio NATO rat sa neba, nikom kriva murinska zemlja budila je tog jutra svoje, koje je od rata sakrila, spokojna što je nedodirljiva za mržnju, nedodirljiva za nepravdu. Nedodirljiva za tuđe nebo.“

„Šta ste to vi, NATO aveti, tražili u takvom parčetu sklada prirode i života?

U blizini nije bilo vojnih objekata, kako ste ih 1999. godine nazivali — takozvanih vojnih ciljeva koje ste nišanili boreći se raketama, sakriveni daleko od nas. Tako, uvijek sakriveni avionima vodite kukavičke ratove.

Vi vodite ratove bez objave rata, vodite ratove protiv svijeta u ime svijeta, vi ratovima ne pobjeđujete jer vaša vojska nema naciju, nema dušu kojom spašava nešto svoje, vi ratujete ravnodušno, vaša vojska je stroj stotina hiljada poremećenih i ničijih ljudi, jer samo ničiji čovjek može biti dio vas.

Dok su nas prelijetali vaši avioni, a po nama padale raketne bombe, u Murinu nisu postojale ni sirene za uzbunu da ih opomenu da je zlo u blizini, da se sklone, da se zaklone negdje od vas, vječitih okupatora tuđeg kopna, tuđeg neba i tuđih života.

Nakon što vas je pilot francuskog aviona upozorio da meta u Murinu nije vojni objekat već civili, sa sedamnaest projektila ipak ste gađali kameni civilni most i raskomadali naše ljude za zlo svjetskog vašeg.

Ubili ste nam Juliju, Oliveru, Miroslava, Milku, Vukića i Manojla, a nikada niste ni objasnili zašto su oni stradali. A kamoli odgovarali. Ubili ste ih tek tako, za vas, jer vi tako ubijate.

Ubijate da od ljudi napravite biste vašeg zla. Ubili ste Juliju, Oliveru i Miroslava.

Njihova tijela raskomadali rutinski, da ih roditelji mogu prepoznati jedino po komadima odjeće ili obuće, toliko je roditeljima od njih ostalo. Od Julije, Olivere i Miroslava ostavili ste ruševinu, da ih više njihovi ni mrtve ne mogu naći, da ih mrtve ne mogu poljubiti, da ih se ni mrtvih ne mogu nagledati.

Niste znali, ravnodušno sa nama ratujući, dok je neki vaš vojnik sjedio u kabini, upirući prstom u dugme za smrt, da ispali raketu u zemlju koju nikada nije vidio i koju nikada neće vidjeti, niste znali i nećete nikada: mrtvom djecom se ne ispisuju pobjede. Djecom se ne umiruju ratovi u kojima nikada niste bili. U smrti djece umiru svi živi.

Tragovi te djece ostaju u vama. Pronaći ćete oči Miroslava, Olivere i Julije u očima vaše djece.

Šta ćete im tada reći, kada ste ih jednom, za sebe, ubili. Vi imate novac da kupite razume koji su spremni da ga prodaju za niske cijene svoje savjesti, tako ste kupili podršku izdajničke crnogorske vlasti i ostalih zagovornika vašeg NATO svijeta i vašeg NATO pakla.

Ali nešto vašim prljavim novcem ne možete kupiti nikada: to da zaboravimo Murino. Murino, koje će vječno ostati spomenik protiv vas. Zemlja u koju nećete moći ući ničim. Murino je danas duša Crne Gore. I dok vi, NATO vojnici i zagovornici, letite avionima nekoliko kilometara od zemlje i dalje ste pod nebom koje će vam šapnuti riječi velikog Aleksandra Makedonskog: Niko me na svijetu nije pokorio osim mene.

Reći će vam to i oči vaše djece, kada se zagledate u njih, iako toga nesvjesno, tamo ćete vidjeti Miroslava, Juliju i Oliveru. U njima su zaspali, tu stanuju i neka ih njihovi roditelji potraže čak i u vašoj djeci, kada ste njihovu ubili.

Niste imali hrabrosti da se sa neba spustite na našu zemlju. Da tu, na kopnu, objavite i vodite rat, ratujete oči u oči sa roditeljima poginule djece i našim vojnicima. Znali ste da biste prošli kao na Košarama i Paštriku, kao što prolaze sve vojske koje diraju tuđe zemlje i tuđa ognjišta, pa ste pobjegli pod nebo, da iz daljine vodite rat.

Vi ste ljudi Tomahavk hrabrosti, Tomahavk slobode i Tomahavk istine. Vi niste ljudi. Vi ste ništa civilizacije.

Dvadeset jednu godinu bolujemo Murino. Dvadeset jednu godinu vas prate duše naših, jer se duše ne pobjeđuju oružjem i bombama. One će vas sačekati na mostu neba, kada i vi prođete. Tamo, gdje ćete ostati potpuno sami. Na mostu jeze. Na mostu našeg Murina.“

sputnik